Kao i svake godine na današnji dan, veterani Prve gardijske brigade okupit će se kod spomen obilježja u zagrebačkoj vojarni Croatia, pa posjetiti i bazu Rakitje, no ovoga puta s još više ponosa nego inače. Naime, točno je 25 godina otkako su krenuli na svoj slavni ratni put. Jer, priča o Prvoj gardijskoj brigadi priča je o stvaranju Oružanih snaga Republike Hrvatske.
- Uz Antiterorističku jedinicu Lučko, Tigrovi su prva postrojba koja je krenula braniti i stvarati mladu hrvatsku državu u vrijeme dok nismo imali ni vojsku ni policiju, formirana mahom od dragovoljaca iz cijele Hrvatske, ali i BiH. Najprije smo sudjelovali u zaštiti ustavnopravnog poretka, osiguravajući institucije poput predsjednika, Vlade, Sabora ili HRT-a, ali vrlo brzo krenule su naše prve akcije u Pakracu i Plitvicama, dok sa širenjem agresije krećemo na ratišta diljem Hrvatske – prisjeća se umirovljeni bojnik Ilija Vučemilović.
Pakao južnog bojišta
Osim što su se dragovoljno stavili na raspolaganje u prvim danima velikosrpske agresije, u mnogočemu je Prva gardijska brigada bila prva: upravo je ova postrojba prva raketirana, upravo su oni uništili prvi neprijateljski tenk, pa i iz svojih redova dali prvu žrtvu Domovinskog rata, Josipa Jovića.
Brigada je prvi put demonstrirala svu svoju snagu i moć s dolaskom na zapadnoslavonsko ratište 1991. godine. Kao glavna udarna snaga operativne grupe Posavina na novljanskom i novogradiškom ratištu, Tigrovi su oslobodili čak 21 okupirano selo. Bilo je to vrijeme s malo borbenih sredstava, streljiva čak i odora, vrijeme kad se zaustavljao moćni Banjolučki korpus. Zajedništvo je, međutim, bilo bezgranično. Neosporno hrabri, bili su ipak samo ljudi, kaže Josip Vorih, 57-godišnji Zagrepčanin, prisjećajući se prvog susreta sa strahotama rata.
– Naravno da je bilo straha. Kad smo prvi put izišli na brdo iznad sela Rajići i kad su nas počeli gađati, rukama smo kopali rovove U to vrijeme nisam znao ni pušku očistiti, ali srce me vuklo. Tko će, mislio sam, braniti Hrvatsko ako mi nećemo – sjeća se taj umirovljeni poručnik, jedan od 11.000 pripadnika Prve gardijske brigade koji su tijekom Domovinskog rata gradili ime i značaj Tigrova.
U rujnu 1991. Josip Vorih imao je 33 godine, posao u građevinskoj tvrtki, suprugu i dvoje djece – djevojčicu od 11 i sina od tri godine – i silnu želju da što prije odjene odoru hrvatskog vojnika.
– Samo iz moje kuće otišla su nas dvojica: šest dana nakon mene otišao je i moj brat Zdenko, sa samo 24 godine. Kad me pronašao na ratištu, htio me vratiti kući jer ja imam obitelj, a on nema. Ostali smo ipak obojica, no brat je ubrzo ranjen, deset mjeseci kasnije i drugi put, a 2003. je preminuo od posljedica ranjavanja – kazao je Josip.
Za razliku od drugih postrojbi, Tigrovi nisu bili pod zapovjedništvom zbornih područja, već su djelovali direktno pod Ministarstvom obrane. Na početku rata brigada je imala šest pješačkih bojni, dok su sve druge imale po tri. K tome, Tigrovi su jedina od gardijskih brigada koja je prošla sva ratišta, od Vukovara i Iloka do Dubrovnika. A upravo ondje, Tigrovi su pronašli pravi pakao na zemlji, pa danas kažu da su njihove najteže bitke izvojevane na južnom bojištu. Ondje su zauvijek zaustavljena 92 njihova suborca, među njima i velik broj zapovjednika.
– Teren je doista specifičan, većina naših pripadnika nije bila navikla na takav način ratovanja. Dotad smo ratovali po Slavoniji, po blatu i kaljuži, odakle smo stigli na goli kamen, u zmijska legla. Kad padne granata, uz gelere lete i stijene pa je u početku bilo puno ranjenih – kazao je Srećko Barušić, 49-godišnjak rodom iz zagrebačke Dubrave, koji priznaje da o danima ponosa i slave razmišlja baš svakoga dana.
– Kod nas nije bilo rata, ali vidio sam da neće biti dobro. Vuklo me domoljublje – kaže.
Potkraj travnja 1992. Tigrovi su slomili neprijateljsku ofenzivu na južnom bojištu, a u noći 21. listopada iste godine izveli pomorski desant na Cavtat i oslobodili krajnji jug zemlje. Bio je to prvi pomorski desant na Jadranu u kojem je sudjelovalo pješaštvo, oklopništvo i topništvo postrojbe.
– Obični mali trajekt Pelješanka i njegova posada borio se s valovima visokim pet metara, puhalo je strašno jugo pa neprijatelj nije očekivao da će Hrvatska vojska doći sa otvorenog mora. Bilo nam je slabo i jedva smo čekali dočepati se kopna – ispričali su.
Širom Hrvatske lokalno stanovništvo od same njihove prisutnosti dobivalo je neku posebnu snagu ulijevajući im sigurnost. Disciplina, hrabrost i jedinstvo bili su im važni i zbog unutarnje kohezije: bili su kao jedan, ponosni što su Tigrovi. Bila je to hipoteka pojedincu kako će se ponašati i odnositi prema kolegi. Ošišani i obrijani, morali su izgledati kao vojnici. I bili su vojnici. Čak i u zarobljeništvu, osobito oni koji su sve do polovine rujna 1991. branili Hrvatsku Kostajnicu, sve dok nakon pada grada nisu zarobljeni i odvedeni u koncentracijski logor Manjača.
Gavran, heroj s Velebita
Kroz pokretnu bolnicu Prve gardijske brigade prošlo je, pričaju, čak 6000 ranjenika, no nitko iz nje nije izišao mrtav, što nije zabilježeno u povijesti ratovanja. Uz liječnike dragovoljce, o Tigrovima su skrbili i stručnjaci iz zagrebačkog Instituta za tumore. Na žalost, ništa nisu mogli učiniti za 367 Tigrova, koliko ih je položilo svoje živote na oltar domovine, dok ih je 1711 ranjeno. Među njima je i 28 stopostotnih invalida, a 201 pripadnik prošao je torture logora. Još uvijek ne znaju za sudbinu šestero suboraca koji se vode kao nestali.
– Ponosim se što sam bio jedan kamenčić te velike priče, što danas mogu svjedočiti o onima kojih više nema – kaže Niko Bogojević, Tigar iz Siska, nekoć radnik Željezare koji otišao u rat u trenutku kada je njegovo dijete imalo samo tri godine.
– U ratu nikada nisam odbio zapovijed, a nakon rata pazio sam da ničime ne ukaljam ime Tigrova – kaže Niko, koji i danas trpi posljedice ozljede glave zbog ratnih djelovanja, no o tome mu ponos ne dopušta govoriti.
Prva gardijska dala je i brojne generale, među njima su i Josip Lucić, kasnije i načelnik Glavnog stožera, Marijan Mareković, budući glavni inspektor obrane, Tigrovi i Jozo Miličević, Ante Gotovina, Darko Rukavina, Tomo Medved, Ivan Korade, Zdravko Andabak... Tigrovi, međutim, poštuju svakog svog pripadnika, neovisno o činu, no s posebnim ponosom i tugom sjećaju se svog zapovjednika Damira Tomljanovića Gavrana, jednog od najvećih heroja Domovinskog rata, poginulog 1994. na obroncima Velebita dok je predvodio svoje vojnike.
Mnogi od Tigrova danas se okupljaju u udruzi veterana, gdje i danas priskaču kad ustreba, poput poplavljenoj Slavoniji, a posebnu pažnju pridaju sjećanju na poginule i nestale pripadnike postrojbe. Pritom, kažu, veže ih jedna povlastica. "Mi smo živjeli i ratovali s onima o kojima drugi mogu samo slušati priče. S onima koji su živjeli i umrli – za Hrvatsku kao Tigar."
>> Počast šestorici tigrova poginulih u raketiranju 1991.
>> Stipetić: Pukovnika Čedu Bulata nisam htio poniziti
ko je preziveo sve to dosao kuci i ima posao,porodicu, ne tuce zenu,nije se propio, i nije tabletoman....ima li takav?