Otvaram sezonu, dođite na roštilj, nazvao me Silvek. – Kada, pitao sam ga. – Pa u subotu, odgovara on. – Silvek, pa znaš da već deset godina ne mogu u subotu, pišem kolumnu za nedjeljni broj, kažem mu. – Pa što ne možeš napisati dan prije ili ujutro, ne da se on. Probao sam, nekoliko puta to mi je i uspjelo, ali u pravilu pišem u zadnji čas. To je onaj klasični upad u novinarski “cajtnot”.
Najbolje i najkreativnije se piše u tom zlatnom zadnjem satu do roka predaje teksta. U ovih 500 kolumni više od 400 puta dogodilo mi se da tekst koji trebam predati do 16 ili 16.30 sati počinjem pisati u 14 ili još češće u 15 sati. I to bez obzira na to je li mi nešto sinulo u zadnji čas ili danima prije razmišljam o temi. U principu, da bude aktualno, tema se obično kuha poput ovih superćelijskih
oluja koje podno talijanskih Alpa nastaju naočigled ni iz čega, a onda u roku od nekoliko sati prohuje Slovenijom i Hrvatskom. To je jednostavno tako, ne treba objašnjavati zato što je neobjašnjivo.
Silvek je moj stari frend Silvije (Silvestar) Vrbanac, legenda zagrebačkog, a i šireg radijskog etera s kojim sam se upoznao nekoliko mjeseci prije početka emitiranja Radija 101. Ja sam se u redakciji među osnivačima pojavio nekoliko mjeseci prije, a Silvek se nije pojavio, oko njega i zbog njega zapravo se osnovao Radio 101. On je bio jedan genijalni čudak, koji je početkom 80-ih, dakle u vrijeme još čvrstog komunizma, osjetio potrebu osnovati gusarski, privatni radio Šlic, a kako je čudak i elektronski genijalac, sam si je složio aparaturu, odašiljač, antene i počeo emitirati radijski program. Izazvao je neviđenu uzbunu svih policijskih i partijskih komiteta tog doba i mjesecima su ga lovili kao u partizanskim filmovima, s raznim pokretnim goniometrima i nikako su ga nisu uspijevali locirati identificirati i uhititi. A kada je napokon pao, ne znajući što s takvim tipom, netko dovoljno pametan u tadašnjoj omladini i gradskom partijskom komitetu zaključio je da se ta bujica alternativaca koji niču kao gljive poslije kiše na svakom koraku
više ne može zaustaviti, pa je bolje dati im prostor gdje će svi okupljeni na jednom mjestu, moći raditi skoro sve što žele, ali ipak pod kakvim-takvim nadzorom. I tako je zapravo nastao Radio 101.
Za razliku od Silveka, koji je odmah bio urednik, ja sam se prve godine našao u APR-u (aktualno-politička redakcija) radeći vijesti u Aktualnom 101 i tu sam se definitivno i nepopravljivo zarazio novinarstvom. Bilo je i prije toga nekih tekstova u Studentskom listu, no virus sam definitivno pokupio na Radiju 101. Druge sam godine i sam postao urednik svih društvenih emisija, a nakon godinu dana, što je bilo jako inventivno, slijedila je normalna urednička rotacija. Osim toga sam par godina zadržao još poneku emisiju poput “Krezubog trozubca”, no, u principu većini nas mladih kreativaca ubrzo su ponudili posao u etabliranim medijskim kućama. Neki su otišli na TV, neki na radio, a moja grupa je izabrala Večernji list. Silvek je odlučio ostati na radiju i ostao je sve do kraja i, može se reći, ugasio je svijeću svog životnog proizvoda na kraju izguran na prilično ružan način. No, to je već druga priča.
VEZANI ČLANCI:
U međuvremenu, Silvek nam je, jer se prije od nas odlučio na bijeg iz Zagreba u Samobor, a mi smo prebjegli prije 16 godina, bio od
početka od velike pomoći, otkrivajući nam sve ono što Zagrepčanci u biti nisu znali o Samoboru. I premda smo mi koji
smo izabrali VL bili medijske zvijezde tog doba, jedini popust koji smo u Večernjaku dobili bio je da njihovu novinarsku školu, koju je taj tada najtiražniji dnevni list u bivšoj državi imao, završimo u tjedan dana, a ne u tri mjeseca. Slijedilo je čeličenje u gradskoj rubrici od godinu i pol dana i nakon toga sam dobio stalni posao i prešao u elitnu, unutarnje političku rubriku. Kako smo još bili studenti, dobili smo rok od godinu dana da završimo fakultete. Meni su na politologiji ostala još tri ispita i diplomski, no kako se žrvanj pokrenuo, tako smo uglavnom i ostali vječni apsolventi. Imali smo prilika za napredovanje, jer 1989. počela se kuhati tzv. politička alternativa. Pojavljivali su se začeci višestranačja, a još u poluilegalnim uvjetima formirali su se HSLS, HDZ...
Tada etablirani novinari plašili su se novog doba, imajući očito u vidu čistke iz 1971., pa su nama mladima vrlo rado prepustili da se bavimo alternativom i višestranačjem. Svjedočio sam kao novinar svim bitnim događajima i mitinzima kada je Slobodan Milošević počeo svoj marš za Veliku Srbiju. Nakon toga, počeli su jugoslavenski ratovi. Postali smo ratni izvjestitelji. Iduće 1992. i sam sam završio u tada još uvijek ZNG-u, uskoro HV-u. Po povratku, imao sam ambiciju da postanem urednik, želeći probati kako
je to utjecati na izgled i sadržaj novina.
Večernjak je bio izvrsna firma, koja se jako brinula o svojim zaposlenicima i u ružnim vremenima. Večernjak je bio, dakle, korektan, ali za mene isuviše spor. Tada sam već prešao 30-tu i nisam imao strpljenja čekati svoj “prirodni rast u VL-u”. Priliku mi je dala splitska Slobodna Dalmacija, koja mi je ponudila mjesto šefa dopisništva u Zagrebu.
Postao sam urednik, uskoro i pomoćnik glavnog urednika, kao prvi, jedini i posljednji Zagrepčanin u uredničkom vrhu splitskih novina. U godinama koje su uslijedile zagrebačko dopisništvo u Ilici kod Uspinjače postalo je velika redakcija s 30-ak zaposlenih i 50-ak honoraraca, a u Zagrebu se proizvodilo pola novina koji su tada bile druga nacionalna novina, nakon VL-a. U jednom trenutku bio sam pozvan u tada najutjecajniji tjednik Globus, na mjesto zamjenika glavnog urednika, no kako se nismo baš kliknuli, to je trajalo kratko. Vratio sam se u Slobodnu i ostao šef dopisništva sve do 2001., kada je došla nova vlast, Šestorka, koja je nakon smrti Franje Tuđmana preuzela državu. Bila je to u mnogome revolucionarna vlast. Što se Slobodne tiče, čistka se dugo pripremala, a onda je u dan-dva počišćeno cijelo uredništvo i smijenjeno čak 15-ak urednika. Postojale su liste za odstrel, pa sam tako svjedočio prvoj totalitarnoj čistki u svom životu. Bilo je to iskustvo nakon kojega sam zaključio da je biti “samo” novinar ustvari gospodski posao.
Nakon svega, 2005. pozvan sam natrag u Večernji list, pratio sam suđenja našim generalima u Haagu i prije deset godina dobio sam prvi put svoju stalnu kolumnu. Sve ovo pričam kako bi se shvatilo kako je put do vlastite kolumne ipak vrhunac novinarske karijere, koji dolazi nakon mnogo godina dokazivanja i velike “novinarske kilometraže”. To ne pada s neba.
Kolumnista u hrvatskom medijskom prostoru nema mnogo. Slično kao u diplomaciji, gdje postoje tzv. karijerni diplomati, a to bi bili
novinari po zvanju, i politički diplomati, a to bi bili kolumnisti kojima redakcije daju prostora jer su svojim društvenim
radom i utjecajem potencijalni opinion makeri. Pritom redakcije paze na ravnotežu, kao i Večernji list, koji se izbjegavao profilirati samo u jednom političkom smjeru, držeći se u principu onog načela od samih svojih početaka da je riječ o narodnom, hrvatskom listu. Biti stalni kolumnist jest neka vrst plemićke titule u novinarstvu i zato se kolumnisti trude ostati i opstati do kraja karijere. Nekima to uspijeva i nakon umirovljenja, poput mojeg mentora Milana Ivkošića koji me te daleke 1985. dočekao u Večernjaku i preuzeo pod svoje. U mom slučaju, komentarima sam se bavio od samog početka i uvijek sam rado upadao u taj prostor kad bi neki od kolumnista otišao na godišnji odmor, no kada je krenuo novi nedjeljni projekt pod uredništvom Roberta Bubala i desne mu ruke Vladimira Barišića, oslobodio se prostor za još jednu stalnu kolumnu. Nazvao sam je, ne bez razloga, Nediplomatski. I u 10 godina uspio sam mnoge naljutiti. Neka, bio sam i ja ljutit na njih. To je pozitivna strana priče, a ona manje pozitivna jest ta da od tada nisam uspio spojiti gotovo nijedan vikend. Činjenica je da sam tako izgubio 500 subota, ali nakon njih je slijedilo 500 divnih nedjelja.
VIDEO: Proslava svetkovine Velike Gospe u Stenjevcu
Pojednostavljeno - ispovjest pouzdanih i provjerenih kadrova kolk god se pokušavali predstavit ovak il onak !