Rođen je u sirijskom gradu Alepu 1948. kao najstarije od šestero djece. Njegov otac bio je direktor najveće pošte u gradu od pet milijuna stanovnika, a njegova braća i sestre, a i velik broj bliskih rođaka, visoko su obrazovani i uspješni ljudi: među njima i liječnici i veterinari, diplomirani inženjeri elektrotehnike i muzički kompozitori.
Stoga, i za mladog Radwana Joukhadara obrazovanje je bilo imperativ. Po završetku srednje škole odlučio se uputiti na studij u Italiju, u Parmu. No, noć uoči puta jedan će događaj nepovratno preusmjeriti njegov životni put, nakon što ga je susjed zamolio da ponese neke stvari njegovu sinu koji je studirao u Zagrebu. Na zagrebačkom kolodvoru taj ga je mladić pozvao da ostane nekoliko dana.
Nekoliko dana pretvorilo se u 50 godina. Danas, Radwan je vlasnik triju kompanija koje zapošljavaju 830 djelatnika. Jedna od njih je Medical Intertrade, koja se prema prihodima nalazi na 34. mjestu među najvećim kompanijama u Hrvatskoj, dok se Ljekarne Joukhadar nalaze među pet najvećih ljekarničkih lanaca, a velik dio poslovanja svih tvrtki odvija se u Vukovarsko-srijemskoj županiji.
Uostalom, za sjedište Yasenke, najmlađe od njegovih kompanija, odabrao je upravo Vukovar, a u sve tri tvrtke ovaj poslovni čovjek zapošljava ukupno 135 radnika iz Vukovara i županije. Jer, između Radwana Joukhadara i “grada heroja” postoji čvrsta veza koja je otpočela koncem 70-ih godina, a postala neraskidiva ratnih 90-ih, kada je ovaj hrvatski Sirijac ili sirijski Hrvat, kako vam drago, postao jedan od junaka Domovinskog rata.
Pred njegovim očima bomba raznijela ljude
No, vratimo se još koju godinu unatrag. Hrvatski jezik koji je učio na Filozofskom fakultetu, svladao je u manje od šest mjeseci, učeći po 19 sati dnevno. Na Farmaceutsko-biokemijski fakultet primali su samo tri strana studenta, a jedan od njih bio je i Radwan koji je upisao smjer farmacije i završio ga o trošku roditelja, bez stipendije, potom i magistrirao medicinsku biokemiju. Tijekom studentskih dana upoznao je i buduću suprugu Jasenku, Hrvaticu.
Tražeći posao, zajedno su se doselili u Vukovar i započeli radni odnos u tadašnjem Medicinskom centru Vukovar. Radwan je najprije izabran za voditelja ljekarne, poslije i za rukovoditelja ljekarničke djelatnosti, a tu je poziciju napustio godinu dana prije rata kako bi se upustio u neizvjesne poduzetničke vode. U kolovozu 1990. dao je otkaz i bez obzira na upozorenja prijatelja na potencijalnu ratnu opasnost, osnovao Medical Intertrade, veleprodaju lijekova, medicinskih proizvoda i opreme. Samo godinu dana poslije, zapuhali su vjetrovi rata.
– Već u kolovozu 1991. poslovanje veledrogerije bilo je onemogućeno zbog brojnih blokada koje su sprečavale dostavu. Zbog toga sam odlučio zatvoriti veledrogeriju, a raspoložive zalihe lijekova i medicinskih proizvoda donirati Vukovarskoj bolnici. Na poziv dr. Juraja Njavre vratio sam se u ljekarnu u Borovu kako preostalo stanovništvo ne bi ostalo bez ljekarničke skrbi, gdje sam ostao skoro do samog kraja – govori Radwan.
– Životni uvjeti su, naravno, bili užasni. Nismo mogli doći do hrane, a sa sve jačim razaranjem i pitka voda je postajala sve veći problem. Do rata nisam mogao ni zamisliti kolika je snaga eksplozije. Vidio sam kako su od udara bombe stolice iz kafića odletjele na osmi kat susjedne zgrade. Grozno je bilo gledati devastaciju bogatog grada u kojem sam tako lijepo živio. Ipak, ništa se ne može mjeriti sa slikama stradalih ljudi i smrti u kojem god smjeru pogledate. Stravičan mi je događaj u kojem preda mnom pada bomba na auto s četvero ljudi i raznosi ga. Pokušavam to izbrisati iz sjećanja – kaže Joukhadar, dodajući kako je njihov dom uništen direktnim pogotkom granate.
– Najgore mi je bilo što sam bio razdvojen od supruge i obitelji, što nisam znao gdje su mi prijatelji i jesu li uopće živi. Neizmjerno sam se veselio svakom poznaniku kojeg sam živog sreo nakon pada Vukovara. Još i danas se veselim svakom autu vukovarskih registarskih oznaka negdje na cesti – kaže Radwan, koji je Vukovar napustio kratko vrijeme prije pada, kukuruznim putem prema Vinkovcima. Ali ne zadugo.
Poziv dr. Vesne Bosanac
– Obećao sam sam sebi da ću se vratiti i da ću nastojati pomoći Vukovaru vratiti stari sjaj. Još uvijek to nastojim i svi moju budući planovi vezani su uz Vukovar. Gradnja tvornice i veledrogerije u Vukovaru isključivo su čin domoljublja i ljubavi prema gradu, a ne ekonomski uvjetovana odluka. Na poziv dr. Vesne Bosanac, kad nitko drugi nije htio, otvorio sam i ljekarnu u roku od 10 dana od mirne integracije kako bi preostalo stanovništvo i povratnici imali ljekarničku skrb. Koliko god sam mogao, zapošljavao sam Vukovarce i prognanike. I danas to činim, a dosad sam u Vukovarsko-srijemsku županiju uložio 106 milijuna kuna i neću stati – obećava Radwan Joukhadar, koji je za humanitarne aktivnosti i pružanje nesebične pomoći građanima RH tijekom Domovinskog rata odlikovan Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske, a Grad Vukovar mu se odužio nagradom za životno djelo.
Titograd, Ne prljaj gospodina, osobno gospodina poznam, ako ti on sam ne može pomoći, snaći će se, da ti se pomogne, i neće tražiti protuuslugu, kao mnogi ovdje koji se javljaju, svoju lipu prodali bi za tisuću kuna, a kad njima treba, uzeli bi ti život i dušu.