Odnosi političara i novinara mogu se problematizirati svaki radni dan, toliko su važni za zdravo funkcioniranje demokracije da se autor ne izlaže sumnjama da pišući na tu temu u svečarskoj prilici za jedne novine i njihov sada već afirmirani prilog zalazi u zonu sukoba interesa. Dovoljno je, u vlastitu obranu, reći da novinarstvo nije politika i da politika nije novinarstvo, i da je sa te granične crte moguć njihov stalni dijalog i suživot, po sistemu jednakih prava i podijeljene odgovornosti. Istina je da su između dviju profesija vladali napeti, često konfliktni odnosi, da su opterećeni brojnim nesporazumima i kvarovima na vezama; ne postoje dvije javnije javne funkcije, da ne bi bilo razumljivo što među njima vlada izrazito rivalstvo, sve do uzajamne (ne)podnošljivosti. I ne samo na profesionalnom planu.
Najstariji aktivni francuski novinar, legendarni Jean Daniel (95 godina), jedan od pokretača i stalnih kolumnista „Le Nouvel Observateura“, priznao je, poslije svega, da je „teško ostati dugo pravi prijatelj jednoga čovjeka na vlasti i o njemu pisati svaki tjedan“! Političari mogu replicirati i reći da je jednako teško (sa)čuvati prijateljstvo s novinarom koji ne piše uvijek onako kako bi njima odgovaralo. Svakome njegova sloboda i odgovornost za upotrebu slobode; kad bi u tome konfliktnom, ponekad i kaotičnom svijetu dviju polovica javnosti, vladao takav red, ne bi dolazilo do novih grubih uplitanja koji pokreću strahove da politika opet hoće vladati medijima, ili da mediji pokušavaju (o)vladati politikom. S jednom razlikom, ipak: u prošlom se stoljeću govorilo o novinarstvu i novinama, a mislilo na medije; u ovom se govori o medijima a ne misli na novine i novinarstvo. Nove tehnologije potiskuju stare medije; samo najbolji produžuju život. A ni politika u svijetu visoke tehnologije nije više što je bila: ni CIA ne može (sa)čuvati tajne od agresivnih novih medija koji izbacuju na javne površine sve više i sjaj i bijedu državnih vlasti.
Teoretičari govore o stanju „prirodnoga neprijateljstva“ između političara koji ovise o političkome tržištu i žele u javnosti biti što uspješniji, što pametniji i što ljepši, i novinara, koji na svome tržištu, od kojega i oni žive i zbog kojega i postoje, hoće biti što važniji, što neovisniji i što utjecajniji.
Do granica (ne)sposobnosti
Netrpeljivost ne počinje s Donaldom Trumpom koji je u svome pobjedničkom zanosu uspio u novinarima otkriti „neprijatelje puka“ i time potpaliti novu vatru na starom ideološkom ognjištu na kojem se dvije stare profesije dugo nadmeću čija je vlast jača i moćnija. Politička je vlast uvijek bila vlast, kakva god bila, sposobna ili nesposobna, demokratska ili nedemokratska, liberalna ili autoritarna; mediji nisu nikad bili vlast, samo iznimno kontravlast ili četvrta vlast, a nisu bili sedma sila, kad su joj tako tepali u autoritarnim vremenima; tad su, zapravo, bili zadnja rupa na svirali, ako nisu uspijevali lukavstvom biti mudriji od politike. Sve je u tome sukobu bilo zdravo dok su se dvije vlasti samo nadmudrivale, nezdravo kad su ulazile u suvišne kavge, a bolesno kad su jedna drugoj radile o glavi.
Obično se u takvim zaoštrenim situacijama moglo unaprijed znati tko ima tvrđu koru, i koja će glava prije puknuti; ne samo u nedemokratskim i totalitarnim režimima, u kojima je vlast određivala granice slobode i raspolagala sudbinama neposlušnih i nepodobnih građana; i u najboljim demokracijama, novinari su, s kompleksom nejednake vrijednosti, slavili rijetke pobjede (nad jednim neopreznim predsjednikom u „aferi Watergate“) kao veliki trijumf nad cijelom političkom elitom, i tako priznavali autsajderski položaj u društvu.
Više je novinara stradavalo pod udar(c)ima politike, nego što su političari stradavali zbog pritiska novinara: neravnoteža „žrtava“ odražava neravnotežu moći, koja je ostala i u vremenu kad političari postaju sve više žrtve (vlastite) politike. Ništa novo nije počelo s nekoliko sirovih upadica, ili surovih ispada, kako tko voli doživjeti antinovinarske eskapade američkoga predsjednika Trumpa i njegovih populističkih sljedbenika na europskoj strani Atlantika, tipa notorne desničarke Marine Le Pen ili radikaliziranog gubitnika (osvetnika?) Françoisa Fillona u Francuskoj; izgube li izbore, dvoje kandidata već imaju alibije: ne vole ih novinari (ni pravosuđe)!
Kao da u visokoj državnoj politici ljubav (i mržnja) dolazi prije zakona, a privatni interes prije javnoga interesa? I iza kontroverznoga Richarda Nixona i liberalnoga Ronalda Reagana u Jeffersonovoj Americi su ostajale čahure iz njihovih neliberalnih obračuna sa sedmom silom. A kako je tek bilo u zemljama koje nisu imale ugrađene demokratske instalacije ni razvijenu demokratsku otpornost? Ondje su novinari izvlačili redovito deblji kraj kad bi se usuđivali bosti s rogatom vlašću. Tranzicijske okolnosti donijele su novinarima neke nove nevolje, sve do egzistencijalne nesigurnosti; politički su oslobodile novinarstvo da može ići do granica svoje (ne)sposobnosti.
Zašto se na novinare poslije prerano proglašenog „kraja povijesti“, kad je trebala zavladati demokratska idila između „prirodnih neprijatelja“, ponovno toliko puca sa svih političkih strana, i iz samih vrhova vlasti, nije lako razaznati: jesu li mediji u modernome, postkomunističkom društvu oslabljene i kompromitirane (ne)demokratske politike preuzeli njezinu moć pa se bivši politički moćnici s njima obračunavaju da bi prikrili vlastitu nemoć; ili su mediji i sami postali nemoćni, a novinari nevažni, da i vladari s manje vlasti mogu s njima otirati izderane cipele nečiste populističke savjesti, da bi dokazali svoju moć?
U zrelim društvima svako ozbiljno pitanje obično ima dva ili više odgovora – moralni i formalni. S moralne strane, kao da se u politički prostor useljavaju ponovno demoni prezira prema novinarstvu, u isto vrijeme i u istoj mjeri u kojoj se novinarstvo javlja u ulozi nepogrešiva moralnoga suca nad grešnom politikom. S političke strane, kao da se pred našim očima vraća preddemokratsko doba kad je svaka politička šuša mogla vedriti i oblačiti i u nezaštićenim redovima sedme sile, a kad su novinari skakali s visina bez padobrana, očekujući da ćeih spasiti dobre vile. Mlađi to ne mogu pamtiti jer nisu doživjeli, a stariji ne mogu zaboraviti jer su doživljavali da su se u svim većim krizama lomila koplja na novinarskim „neprijateljima naroda“. Povijest se ponavlja, ne više kao tragedija, možda kao farsa, u poplavama populizma koji se probija na političko tržište na programu rušenja elita, ukidanja neovisnih institucija, uključivo i „kompromitiranih medija“ i „korumpiranih sudova“.
Sekretari pišu sami o sebi
U populističkoj računici političari koji ne mogu dokazati da nisu vlastitoj obitelji, supruzi i djeci, dodijelili stotine tisuća eura državnoga novca, okreću palac protiv „vlasti novinara“ i „udara sudaca“. Oni bi sat vratili na antičko vrijeme, da narodu ne trebaju nikakvi posrednici. I na našim je prostorima bilo populista, samo su se zvali „sekretarima“, koji su promicali model izravne komunikacije: da „komitetski“ vladari sami pišu o sebi, a novine objavljuju. U sistemu poštanskoga sandučića, novinari bi postali suvišni, kao što će i profesori postati suvišni ako generali preuzmu njihov posao tumačenja povijesti, a režiseri nepotrebni, ako se medicinske sestre previše zaljube u film. Prvi je plan propao u vrijeme kad su se novine proizvodile na olovu, i pravile razliku u kvaliteti, bez obzira na stroge ideološke kontrole; drugi će propasti s digitalnim dobom, kad nije važnije biti prvi na lokalnim ljestvicama podobnosti nego biti bolji na međunarodnim tablicama sposobnosti. Berthold Brecht je za takve prilike dao univerzalne upute: „Kontradikcije su naša jedina nada“.
Nekad su, u različitim tipovima „narodne demokracije“, vlasti svoje apsolutno pravo nad svime, pa i nad novinama, izvodile iz „legitimiteta revolucije“; danas se, iz različitih populističkih „oruđa“ osporava legitimna pozicija novinara zato što nije potvrđena na biralištu. Kao da je u tom vremeplovu, koji je i fikcija i stvarnost istodobno, sam Napoleon III. zalutao među populiste. „Ja sam izabran“, govorio je (prije 150 godina), „a vi ste samo sila koja želi uzurpirati nacionalnu reprezentativnost. Obavljate vlast a da niste izabrani. Dakle, vi ste nelegitimni“. U tom se grmu i dandanas skrivaju različiti zečevi koji se hrane prožvakanim napoleonskim idejama o (ne)legitimnosti novinara. Čak se i našim političarima, na dobrom glasu da su moderni i umjereni, omakne ono što neumjereni misle o novinarima: nemaju mandat (s birališta), nisu verificirani u Saboru, dakle, ne mogu pitati (a onda, u nastavku, ni pisati) slobodno, po svojoj volji! Treba li novinarima referendum, kad oni svaki dan (ili tjedan) izlaze pred svoje „birače“? Kad su jednoga izdavača pitali dokle će izlaziti njegove novine, odgovorio je (ne)određeno: dok ima čitatelja; oni su ta demokracija koja daje legitimitet novinama i novinarima.
Druga strana medalje zvana legitimitet je na njima samima, da ih vežu uz sebe, da im otkrivaju, a ne skrivaju istine, da ih uvode u društvo dijaloga, poslije tolikih monoloških iskustava, da im otvaraju prostore (i oči) pluralnosti, poslije raznih dogmi o monolitnosti, da su posvećene općim, javnim stvarima, a ne da se odaju privatnostima „paparazzi-demokracije“, da ne razvijaju nove mitove nego da razbijaju stare. Ukratko, da se drže logike koju je još Andre Gide branio s puno uvjerenja: „Jedna tvrdnja nije valjana ako ne sadrži svoju suprotnost“.
Dobrih odgovora ima koliko hoćete; treba znati postaviti prava pitanja. Kad su na tlu Europe nacističke horde gasile svjetla slobode i u novinarstvu, gazeći države i čitave narode, u Alžiru je jedan mladi novinar, kasnije karizmatski pisac, objavio svoj manifest o slobodnome novinarstvu s kojim jedna osporavana profesija uvijek može braniti svoj moralni legitimitet i moralni dignitet. Albert Camus, o njemu je (još jednom) riječ, vidjevši kamo ide Europa, napisao je na samome početku rata u jednom malom alžirskom listu („L Est Republicain“) programski članak dostojan njegove kasnije novinarske i književne slave. Pretenciozno za jednoga početnika, ali vrijedno budućega nobelovca. U svoje četiri „zapovijedi slobodnoga novinarstva“, Camus je na prvo mjesto stavio obvezu lucidnosti, kao otpornost na mržnju i na beznađe; na drugo mjesto odbijanje (uskratu): ako ne može napisati sve što misli, neka ne piše ono što ne misli; na treće mjesto ironiju, s kojom se može odbaciti ono što je lažno, a reći (napisati) ono što je istinito; i kao četvrta zapovijed, upornost, s kojom se ruše prepreke na putu slobode izražavanja.
Preselivši se u Pariz, u vrtlogu rata, slavni je francuski pisac (alžirskoga porijekla), uspio napisati – i objaviti – svoj amblematski roman „Stranac“, i na tragu vlastitih moralnih i profesionalnih „Zapovijedi“, razviti plodnu ilegalnu suradnju u novinama pokreta otpora a poslije oslobođenja u listu „Le Combat“ afirmirati tezu drugog pisca-književnika (također nobelovca) Françoisa Mauriaca da je novinarstvo „angažirana literatura“. Na njihovoj novinarskoj ostavštini, među ostalim izvorima, etičar Paul Thibaut izgradio je svoju uzvišenu etičku konstrukciju: „Novinarima je sloboda kruh“!
Velike nevere i visoki valovi
Nitko ne može bolje od samih novinara svjedočiti o tome da njihov kruh može imati više kora nego teški kruh pomoraca. I na (političkome) kopnu znade oko novina(ra) biti velikih nevera i visokih valova izazvanih raznoraznim nervozama političara. Kad je Pierre Beregovoy, posljednji Mitterrandov (socijalistički) prvi ministar, izvršio samoubojstvo, postojala su dva plauzibilna objašnjenja: po jednome, ubio se zato što je njegova stranka izgubila izbore, dakle, zbog vlasti; po drugome zato što su novine otkrile da je od jednoga bogatog (političkog) prijatelja dobio beskamatni zajam da bi mogao kupiti stan, dakle, zbog časti.
Na pokopu je François Mitterrand održao vlastoručno napisani govor koji se i do dana današnjega citira kao primjer (ne)osnovane optužnice protiv novinara: „Sva objašnjenja svijeta neće opravdati to što su pustili psima čast jednoga čovjeka i na kraju njegov život“! Metafora o novinarima kao psima ostala je kao velika mrlja na Mitterrandovu demokratskom portretu. Gleda li se samo statistički, politika je u ovome stoljeću, koliko se pojavljuje „Obzor“, ostala bez velikoga dijela birača, koji se gube u apstinenciji ili na malim strankama koje se ne računaju u konačnome rezultatu; novine su izgubile dosta čitatelja, koje su privukli ili novi mediji ili odvukli stari sadržaji, manje privlačni za senzibilitet kompjutor-generacija. Gleda li se politički, ni političari ni novinari nisu iscrpli svoje mogućnosti djelovanja, niti izgubili svoje mjesto u društvu; za njima postoji potreba i u McLuhanovu „globalnom selu“, koje je spojeno komunikacijskim aparatima, i u senzibilitetu modernoga građanina kojemu je svojedobno John Stuart Mill jamčio da „ni religija, ni moral, ni država ne mogu spriječiti slobodu izražavanja“. Nastavljajući život u uzajamnom nepovjerenju, politika i novinarstvo ipak paze gdje će stavljati nogu, jer znaju da ne mogu bez rizika za sebe same povređivati zaštićeni prostor u svome susjedstvu.
