Kad pomislimo na Prvi svjetski rat, pred očima će nam se stvoriti slika statičnog rovovskog ratovanja gdje se jedina taktika sastojala od masovnih juriša pješaka koje bi pokosili rafali iz strojnica. Iako u tom prikazu nesumnjivo ima nešto istine, znanstvenici i taktičari zaraćenih zemalja neprestano su smišljali nove načine da bi stekli nadmoć nad protivnikom i probili njegovu liniju. Kako bi se to postiglo, osmišljeno je mnogo novih vrsta oružja, piše povijest.hr. Neka od njih imala su velik utjecaj na tijek rata, ali i razvoj vojne tehnologije nakon njegovog svršetka.
Torpedni čamac
Torpedo, oružje koje je izumio Hrvat Ivan Vukić (Giovanni Lupis), a usavršio Robert Whitehead u Rijeci, uveo je pravu revoluciju u pomorsko ratovanje. U drugoj polovici 19. stoljeća pojavila se nova vrsta broda – torpiljarka – mali ratni brod (30 – 50 metara) izgrađen s ciljem da torpedima napada najveće protivničke brodove, znajući pritom da je mnogo lakše nadomjestiti čitavu eskadru torpiljarki nego jedan velik brod. Torpedne čamce razvile su britanska i talijanska mornarica. Još manji od torpiljarki i neoklopljeni bili su namijenjeni iznenadnim noćnim napadima. Kruna uspjeha torpednih čamaca bilo je potapanje austro-ugarskog bojnog broda Szent István 10. lipnja 1918. godine.
Plamenobacač
Iako su plamenobacači bili u upotrebi već u antičko vrijeme (npr. grčka vatra), oružje u onom obliku kakvom ga danas zamišljamo pojavilo se u Njemačkoj 1901. godine, ali ga se moglo ispaliti samo jednom, nakon čega bi ga se moralo ponovno puniti. Nijemci su razvili poboljšanu inačicom ovog oružja, a prvi su ga put primijenili u borbi kod Verduna 15.2.1915. godine. Iako nije izazvalo velike gubitke, imalo je enorman psihološki učinak – protivnički vojnici bježali bi iz rovova i zatim bivali ustrijeljeni. Međutim, imalo je i ograničenja – bilo je vrlo teško, imalo je goriva samo za oko dvije minute primjene, a vojnici koji su ga nosili bili su vrlo ranjivi jer je pogodak u spremnik mogao izazvati eksploziju. Nadalje, pad u zarobljeništvo značio je sigurnu smrt za korisnike ovoga oružja – obično bi ih ubili na licu mjesta. Užasan učinak oružja rezultirao je brojnim pozivima da ga se zabrani (danas je zabranjena primjena protiv civilnih meta).
Puškostrojnica
Automatsko oružje, odnosno oružje u kojem tlak plina ili drugo tehničko rješenje pokreće mehanizam za ponovno (automatsko) punjenje i ispaljivanje idućeg metka, nastalo je još u 19. stoljeću. Posebno su učinkovite bile strojnice. Međutim, imale su veliku masu i bile teško pokretne. To ih je činilo dobrima u obrani, ali nezgrapnima za napadačke operacije. Stoga je 1915. uvedeno novo oružje zvano puškostrojnica, svojevrsni kompromis između velike brzine paljbe strojnice i nosivosti puške. Bio je potreban samo jedan vojnik za rukovanje (iako bi drugi vojnici često nosili dodatno streljivo). Postiglo je tolik uspjeh da su taktike za male jedinice vojnika postale zasnovane na ulozi vojnika koji nosi puškostrojnicu.
Ručne bombe
Ručne bombe rabile su se još u srednjem vijeku, ali su bile vrlo nepouzdane te ih se početkom 20. stoljeća sve više smatralo zastarjelim tipom oružja. Međutim, zbog rovovskog načina ratovanja u Prvom svjetskom ratu znatno je porasla potražnja za njima jer ih se moglo baciti u protivnički rov čak i iz zaklonjenog položaja. Proizvodnja ručnih bombi naglo je rasla, ali nestašice su bile česta pojava. Naprednije tehnike izrade učinile su ih manje opasnima za korisnika. Nove bombe najčešće su nalikovale ananasu (prva takva bomba je britanska Mills bomba iz 1915.), ali poznate su i njemačkeStielhandgranate odnosno granate na štapu. Oba tipa korištena su i u Drugom svjetskom ratu.
Otrovni plin
U Prvom svjetskom ratu prvi put je masovno upotrijebljeno kemijsko oružje. Prva upotreba otrovnih plinova dogodila se 26.8.1914. kad su Francuzi na Nijemce bacali bombe ispunjene etil bromoacetatom, spojem koji djeluje kao suzavac. Prva masovna uporaba smrtonosnog plina bila je 22. travnja 1915. godine, kad su Nijemci kod Ypresa upotrijebili 168 tona klora, plina koji u velikim koncentracijama izaziva gušenje. Francuski su vojnici u panici napustili rovove, ali Nijemci to nisu uspjeli iskoristiti jer su se i njihovi vojnici bojali približiti se oblacima otrovnog plina. Idućih su godina uvedeni i ubojitiji plinovi poput fozgena (bezbojan i vrlo otrovan) i iperita (zadržava se pri tlu danima ili tjednima). Relativno malo vojnika poginulo je od otrovnog plina (oko 90.000), ali je broj ranjenih i unakaženih dosegao 1,2 milijuna.
Tenk
Oklopljena vozila (oklopni automobili) upotrebljavana su od početka Prvog svjetskog rata. Iako su se pokazala kao učinkovito oružje, imala su vrlo ograničenu mogućnost djelovanja na teškom terenu te nisu mogla nadvladati prepreke poput rovova. Stoga je britanski časnik Ernest Dunlop Swinton 1914. došao na ideju da se napravi oklopno vozilo s gusjenicama, koje su već bile u uporabi na traktorima. Trebalo je gotovo dvije godine da se stigne do praktičnog rješenja. Izvorno su britanske vojne vlasti namjeravale novo oružje nazvati kopneni brod (engl.landship), ali su se predomislile jer bi Nijemci vrlo lako mogli zaključiti o kakvom je oružju riječ. Stoga je tvorničkim radnicima rečeno da proizvode pokretne spremnike za vodu (engl.mobile water tank) za upotrebu na pustinjskim bojištima. Skraćivanjem tog naziva nastala je riječ tenk. Prvi tenkovi upotrijebljeni su na Sommi 15.9.1916. godine. Tenkovi nisu imali odlučan utjecaj na ishod Prvog svjetskog rata, ali su utrli put za daljnji razvoj danas jednog od najprepoznatljivijih borbenih vozila.
Šljemovi
U vrijeme izbijanja Prvog svjetskog rata šljemovi su imali prvenstveno dekorativnu i identifikacijsku ulogu – zaštitna vrijednost bila im je gotovo nikakva. Sveopća upotreba topničkog oružja rezultirala je brojnim gubitcima izazvanim udarom šrapnela u glavu, prvenstveno zato što je glava bila najizloženiji dio tijela dok su vojnici stajali u rovovima. Stoga su uvedeni teški šljemovi od čelika. Godine 1915. nosile su ih samo posebne jedinice, a 1916. i 1917. postali su standardni dio vojničke opreme. Bilo je i eksperimentalnih šljemova s vizirima za zaštitu lica, ali su se pokazali nepraktičnima. NjemačkiStahlhelm, vrlo prepoznatljiv dio njemačke vojničke opreme u Drugom svjetskom ratu, uveden je 1916. godine.
Zrakoplovi
Baloni i avioni korišteni su za izviđanje bojišta i prije početka Prvog svjetskog rata, a tijekom Talijansko-osmanskog rata i Balkanskih ratova 1910-ih upotrijebljeni su i za bombardiranje protivničkih položaja. U Prvom svjetskom ratu uporaba aviona postala je masovna, prvi put su avioni upotrijebljeni protiv protivničkih aviona te su na mjesto zapovjednika zračnih jedinica dolazile visoko rangirane osobe poput generala. Bio je to i prvi rat u kojem su iz zraka napadnute civilne mete. Uz avione, značajnu ulogu u zračnim borbama odigrali su cepelini te promatrački baloni. Valja spomenuti i da su se u tom ratu pojavili prvi zračni asovi, koji su romantizirani kao vitezovi suvremenog svijeta, a neki su postali i nacionalni junaci (npr. Manfred von Richthofen, čuveni Crveni barun).
Tekst, uz dopuštenje, prenosimo sa Povijest.hr.
