Postoje ljudi za čijih se života još vidi da su sveci. Ne trebaju umrijeti da bih ih se kanoniziralo. Neslužbena kanonizacija može započeti već za njihovih života, jer su ih nadrasla njihova dobra djela. I to najčešće u takvoj mjeri da su se oni sami u svome odlasku s ovoga svijeta počeli umanjivati i utišavati, a plodovi njihova rada umnažati u tolikoj mjeri da poprimaju biblijske razmjere.
Takav je slučaj s časnom sestrom Elvirom Petrozzi, tj. Majkom Elvirom, utemeljiteljicom Zajednice Cenacolo, u čijim je kućama diljem svijeta, pa tako i u nas, obilježen njezin 80. rođendan. S. Elvira posljednje godine svoga života provodi u Pagnu, tik do Saluzza, gdje je 1983. godine utemeljila Cenacolo. Ruševnu kuću dobila je od općine. Bila je zarasla u trnje i šikaru, razvaljenih vrata i razbijenih prozora. Jedino što je bilo sačuvano bio je Gospin reljef iznad vrata. Svi su se uhvatili za glavu, a ona je posvjedočila: “Ja sam već vidjela sve sređeno, obnovljeno, puno mladih, radosti, istinske slobode, upravo onako kako je danas”. I otvorila je vrata mladima, koje su zbog ovisnosti svi odbacili. Čak su i oni sami od sebe digli ruke. Nikome više nisu trebali. Osim njoj.
I kad se na vratima pojavila prva takva ruševina od osobe, ona mu je pogledala u oči rekla: “Čekala sam te, napokon si stigao!” On je zaplakao, jer dotad nikome nije trebao i nitko nikad na njega u životu nije čekao. Nije upoznao ni oca ni majku, odrastao je po domovima, u životu ga nitko nikad nije čekao ni ljubio i on se, kako veli s. Elvira, prvi put u životu osjetio voljenim “poput sina kojega je majka napokon prihvatila”. Taj prvi susret slika je tisuća i tisuća susreta koji su uslijedili u više od tri naredna desetljeća.
Zajednica počiva, zapravo, na monaškim pravilima “moli i radi” i sve svoje potrebe stavlja u Providnost, tj. računa kako će Bog providjeti taman onoliko koliko im treba. Ne želi novac ni od države ni od roditelja, jer je s. Elvira mladima još na početku poručila kako su sve opljačkali i prevarili i da za život moraju zaraditi svojim rukama. Nije im nametala baš ništa. Čak ni vjeru, koja joj je jedan od stupova. Pa kad bi dolazili oni koji nisu vjerovali u Boga, znala je govoriti: “Ma ne moraš ti vjerovati. Vjerovat ćemo mi za tebe! Samo dođi.”
Zajednica Cenacolo, koju je osnovala ta očigledna svetica čiji se život danas doslovce gasi polako poput svijeće, primjer je živog vrela ljubavi, koja ništa ne traži za sebe, nego se samo beskrajno daruje i dijeli drugima. Posljednjih nekoliko godina čak joj se više ne utječu teški ovisnici o narkoticima, nego ovisni o mobitelima, internetu i društvenim mrežama, kocki i besmislu života, koji razara današnje mlade i njihove obitelji.
Cenacolo je, zapravo, slika žive Crkve. Onakve kakvu je Krist zamislio. Crkva ljubavi i milosrđa. U kojoj ima mjesta za sve, ma koliko bili odbačeni, neželjeni, razrušeni i izgubljeni. Ljubav, molitva i rad sve mogu izliječiti.
Gospodine blagoslovi Majku Elviru, i nagradi je u vječnosti za svu ljubav koju ti je na zemlji iskazala!