Tek nakon što je ostavio mobitel, osobne dokumente i ključeve u sefu kuće Cenacola u Biogradu–Jankolovici i na taj način prekinuo svaku komunikaciju s dotadašnjim svijetom, Tin Miletić (28) shvatio je da je ispred njega 40 prilično izazovnih dana. Naime, čuo je da postoji mogućnost boravka u toj zajednici nekome tko nije ovisnik, ali tko želi živjeti po njihovim pravilima "ora et labora", molitve i rada.
– Radi se o školi života, kako ju je nazvala majka Elvira, osnivačica Cenacola, odnosno "iskustvu", kako ga zovu, koje traje 40 dana po uzoru na Isusov boravak u pustinji. I to je doista bila pustinja za mene, koja mi je bila potrebna i koja me posve pročistila i izbrusila – s osmijehom nam govori taj Zagrepčanin, koji je završio menadžment na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, ima vlastitu tvrtku i radi u obiteljskom restoranu "Tač", koji je jedan od kultnih zagrebačkih restorana.
– Iskusio sam sve draži svjetovnoga života, od laži da biti znači imati do uspjeha i zarade u poslu, neumjerenosti i oholosti, bluda i pretjerivanja u tjelesnim užicima. Nikada nisam bio ovisnik, bavio sam se sportom, ali sam se u jednom trenutku od svega toga osjećao kao nokautiran – kaže Miletić, dodajući kako je, primjerice, živio vjerski život i redovito odlazio na molitvu krunice na Kamenitim vratima utorkom u Zagrebu, gdje mu je godila pjesma između desetica, ali da je krunica za njega bila isključivo rezervirana za starije gospođe koje imaju viška vremena.
– Danas je posve drukčije, krunica je uz Sveto pismo, svetu misu, ispovijed i euharistiju jedna od pet točaka moga "rukohvata", bez kojega ne bih mogao živjeti, koji me drži da ne poletim previsoko ili pak da ne potonem – govori Miletić, navodeći kako je upravo taj red koji je živio tih 40 dana u Cenacolu uspio prenijeti u svoj današnji život urbanog i zaposlenog mladog čovjeka.
Odrekao sam se kave
Jutra u Cenacolu započinju ustajanjem u 5.20 sati, u 5.30 slijedi molitva pred Presvetim od 30 minuta. Zatim 15-ak minuta za osobnu higijenu, a onda se moli prva krunica.
– Odlazi se u kapelu ili na tzv. šetku, kada se krunica u šetnji moli u grupama od po četiri osobe, koja čak sliči vojnoj formaciji. Slijedi doručak s dvije šnite kruha, dvije žlice marmelade i bira se između kave ili čaja. Kako obožavam kavu, odlučio sam se odreći upravo nje i silno za njom čeznuo prvih dana – kaže Miletić, smijući se kako je na početku lupkao po džepovima tražeći mobitel, koji je pohranio i nije posezao za njim sve do izlaska.
U sedam sati počinje radni dan, a njemu su kao "mladom momku", kako zovu one koji tek uđu u zajednicu, dodijelili poslove čišćenja.
– Dobio sam i svog "anđela čuvara", kojega dodjeljuju svima po dolasku. To je tzv. stariji momak, preko kojega se komunicira s ostalim članovima zajednice – kaže Miletić, prisjećajući se kako mu je ispočetka najneobičnije bilo to što nigdje nema sata, pa kada nekoga od "starijih momaka" koji imaju sat, pitate koliko je sati, slijedi odgovor: "Pravo vrijeme da promijeniš svoj život!"
– Dečki su jako duhoviti, pa kada pitate, npr., kakav je program, odgovorit će vam: "Tri do pet godina!" Naime, u zajednici se ostaje minimalno tri godine, koliko je Isus bio s apostolima. Rad i red donose vrhunske rezultate. Pravila su da se u radno vrijeme ne smije sjediti niti naslanjati, a tijekom rada moli se druga krunica. U 10 sati je užina koja uključuje voće ili pecivo, a u 12 sati moli se "Anđeo gospodnji" i ide na ručak, koji je jednostavan, poput npr. "hladne pašte", tjestenine s povrćem, šunkom i majonezom – ističe Miletić.
Nakon ručka slijedi "đir", odnosno druženje s jednim članom zajednice, koje se dogovara ujutro još na klanjanju.
Ondje nema autoriteta
– To su pročišćeni razgovori, s vrlo malo površnosti, kada sugovornika gledate u oči i slušate što vam govori. Nakon toga slijedi krunica za majku Elviru, koja je bolesna. Odlazi se u molitveni kutak, koji ima svaka kuća, a naš je bio u šumi, u hladu, uz Gospin kip, pa sam tu krunici odlučio svakoga dana moliti na koljenima i zbog toga mi je bila najdraža – kaže Tin Miletić, koji je nakon nekoliko dana osjetio kako pronalazi veliko zadovoljstvo u čišćenju koje mu je dodijeljeno i trudi se da svaki kutak pospremi gotovo savršeno, jer će to uvijek netko od ostalih članova zajednice primijetiti.
– Promatra vas 17 ljudi i shvatite da se isplati maksimalno truditi oko nekih poslova koje ste do jučer podcjenjivali. I to a da iznad vas nije neki autoritet. Ondje nema autoriteta. Pitate se kako je moguće da 20-ak "narkomana", kako sami sebe zovu, jer su mnogi od njih svašta radili u životu, bili u kriminalu i drogi, živi u mirnom suživotu. Odgovor je – rad i molitva. Premda nemaju svi vjeru, ali s vremenom shvate da se događaju čuda u njihovu životu, da ih je izgradilo jutarnje ustajanje i rad i to ih potiče na obraćenje – priča Miletić.
U 16 sati je marenda i jako se pazi na to da se ne jede između obroka, premda je hrana svima dostupna.
– Ako se prekrši to pravilo, kaže se da si napravio "kompromis". I o njemu se govori u vrijeme "podjele", kada se međusobno podjeljuje iskustvo zajedničkog života, govori o tome s kim ti nije lako i gdje si napravio "kompromis". Izgovara se: "Braćo, s vašom i Božjom pomoći želim ići naprijed" i ti se problemi više ne spominju. S onim s kim se ne osjećaš slobodno razgovor započinješ s – oprosti. Na primjer, "oprosti, jučer si izazvao reakciju kod mene..." Nakon toga sve se izgladi, stisne ruka i nastavi dalje – govori Miletić o odnosima u Cenacolu.
Ispočetka su, priznaje, dečki za njega mislili da je ovisnik koji to skriva ili da je uhoda nekoga od duhovnika Cenacola, čak i novinar koji radi tajnu reportažu.
Ustajanje u četiri
– No kad su vidjeli da nisam ništa od toga, odlično su me prihvatili. To više što su znali da sam iz molitvene zajednice Srca Isusova s kojom Cenacolo odlično surađuje. U tih 40 dana omogućili su mi da prođem praktički sve što oni prolaze u tri godine – kaže Miletić, koji je radio u radionici za izradu krunica i nakita, na izradi stolarije, ali i na poljoprivrednim dobrima koja zajednica ima.
– Kad sam bio u štali, ustajanje je bilo u četiri sata, jer je trebalo pomusti, očistiti i nahraniti životinje. Sva se hrana proizvodi ondje i ništa se ne kupuje. Ili se dobije kroz donacije. Tako nam je stigla na dar i tuna Lea Mandića, koji uzgaja tune s generalom Gotovinom, od koje sam napravio sushi. Neki dečki jeli su ga prvi put – prisjeća se Miletić, koji je prvih 10 dana vodio dnevnik, a kao jedinu neugodu navodi muhe, kojih se nikako ne mogu riješiti.
Molitva u 2 ujutro
– Kroz rad i molitvu, bez telefona, mailova i medija, čovjek skida sloj po sloj svoje maske i dolazi do sebe. Mnogi se zacijelo prvi put susreću sami sa sobom i upoznaju se. Tada se dolazi do jednostavnosti, koja se gubi u svijetu zbog maski koje nosimo – kaže Miletić, navodeći kako četvrta krunica započinje u 17 sati, nakon čega je tuširanje i večera u 18 sati.
– Nakon toga je ponovno ona "podjela", tj. razgovor i moli se još krunica Božanskog milosrđa i ide na spavanje u 21.30. S time da se subotom u dva sata u noći u kućama po cijelom svijetu ustaje i odlazi na klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom za sve one mlade koji su vani i koji su izloženi svemu što im se ondje nudi. Mene je to zadesilo odmah prve noći kad sam došao.
Miletić dodaje da mu se čini da je upravo molitva krunice najveći kapital koji je sa sobom donio kući iz Cenacola.
– Rad je ono što izgrađuje čovjeka. Postoje brojni prijatelji kuće koji pomažu zajednicu, ali i dečki pomažu njima. Jako ih vole jer su dobri radnici, ne psuju, rade i mole, poslušni su i disciplinirani. Brali smo grožđe, čistili štalski gnoj, brali masline... – nabraja Miletić, napominjući kako sam Cenacolo ima svoje posjede na kojima nikne oko 50 tona rajčica, od čega su, dok je on bio ondje, ručno ubrali, ispolirali i zapakirali oko 35 tona.
– Trebao mi je taj "fine tuning" u životu, svojevrstan reset – govori on "urbanim rječnikom", dok smo pili kavu u središtu Zagreba ovoga tjedna.
– Kako danas nema vojnog roka, preporučio bih svakome iz sadašnje Facebook generacije ovo iskustvo, bez obzira na situaciju. Treba se isključiti iz svakodnevnog života tih 40 dana i vratiti mu se obnovljen, vratiti se u svoju obitelj i vidjeti koliko ti ona vrijedi. I primijeniti u odnosima ono što si naučio u Cenacolu. Mnogim bi mladićima to iskustvo pomoglo da od dječaka postanu muškarci i muževi spremni za život, jer čovjek izađe iz vlastita egoizma i osjeti što znači živjeti iz ljubavi – kaže Miletić, koji je nakon našeg razgovora pregledao propuštene pozive i poruke na mobitelu, stavio laptop u torbu, prebacio je preko ramena, sjeo na bicikl i odjurio prema restoranu da pripomogne oko ručka. Ali, s jednim posve drugim iskustvom i stavom o sebi i svijetu oko sebe nakon "pustinje" od 40 dana ovoga ljeta u Cenacolu.
>>Naš bi sin rado opet u Međugorje, ali ne stiže od obaveza premijera
>>Filozofija Cenacola su rad i molitva, a prvi zanat koji mladi moraju naučiti jest živjeti
Svidja mi se ovaj nacin guljenja slojeva svoje nutrine. Odlican potez za sve, narocito za danasnje mlade koji misle da ce biti lako u zivotu, da oni zasluzuju dobar zivot bez puno muke.