Bit će im pastir, jedinstven pastir: potražit će izgubljenu ovcu i onu koja je zalutala, povit će ranjenu i okrijepiti nemoćnu. S njim će ovce biti sigurne; a drugi će dobri pastiri, u njegovo ime, također imati zadaću čuvati ih i voditi”.
Je li sisačkom biskupu Vladi Košiću, nameće se pitanje nakon posljednjih javnih istupa, slučajno ili namjerno promakao ovaj izvadak iz knjige Francisca Carvajala “Razgovarati s Bogom”? Uistinu, što biskup zapravo misli o dolasku dobrih pastira koji povijaju ranjenu i krijepe nemoćnu ovcu, o ljubavi prema bližnjem? Što biskup Košić misli o međureligijskom dijalogu i ekumenizmu čija je duhovna dimenzija snažno odjeknula u javnosti proteklog svibnja u Jasenovcu prigodom prve zajedničke molitve predstavnika vjerskih zajednica na kojoj su sudjelovali glavni rabin Kotel Da-Don, mitropolit zagrebačko-ljubljanski Porfirije Perić, požeški biskup Antun Škvorčević te muftija Aziz ef. Hasanović, predsjednik Mešihata islamske zajednice u Republici Hrvatskoj?
Odgovor se dade iščitati iz njegove izjave otprije neki dan, da se dijalog ne može nastaviti sve dok “Srbi usred Beograda ne postave spomenik Stepincu”. Kap je to u moru kojim suvereno jedri sisački biskup, jedan od onih koji oko sebe neprestano vide udbaške i jugokomunističke utvare. Ne tako davno, uputio je svojevrsnu blagdansku čestitku mladima koji odlaze iz Hrvatske, nazivajući ih dezerterima. Uistinu, nije uzalud zaradio titulu “Antikomunikatora godine” jer mu se, kako su obrazložili iz Hrvatske udruge za odnose s javnošću, najviše zamjera širenje netrpeljivosti pa i mržnje prema određenim političkim i društvenim skupinama u Hrvatskoj. U tome je uistinu dosljedan.
Naime, biskup koji u požaru u pariškoj katedrali Notre Dame vidi znak nestanka kršćanstva u Europi i potrebu podizanja svijesti “u kakvom se ratu nalazimo”, briljirao je u nizu javnih istupa koji su i u crkvenim krugovima ocijenjeni kao neprimjereni. Teško se oteti dojmu da mu je oltar premalen pa svoje poruke “urbi et orbi” nerijetko odašilje i s društvenih mreža. Tvrdio je da ustaštvo nije fašizam, pozivao ministra Davora Božinovića na ostavku, obrušio se na Božu Petrova nazivajući ga naivčinom i izdajicom, a premijera Andreja Plenkovića optužio za “političku prostituciju” čime je izazvao burne reakcije mnogih svećenika. Plenkoviću je pokušao sastavljati i vladu pa mu zamjerio što se odrekao Hasanbegovića i Esih, ljudi, kako reče, visoke moralnosti i zavidnog domoljublja, a za svoga potpredsjednika uzeo “čovjeka koji sudjeluje u gay paradi”, aludirajući na HNS-ova Predraga Štromara. Obrušio se i na Istanbulsku konvenciju “koja želi ukinuti bogomdani naravni zakon razlike između muškaraca i žena”. Premda se to nikada nije dogodilo, njegovo stado danas čvrsto vjeruje da jest, jer nije na stadu da preispituje riječi svoga pastira.
Iako biskup Košić tvrdi drugačije, vremena progona zbog izgovorene riječi u Hrvatskoj, u okviru zakona, odavno su prošla. Pravo je pa i obaveza svećenika izjasniti se o našoj stvarnosti, no postoje li za nedodirljivog biskupa granice, ako se zna da je Vatikan pecnuo i samog kardinala Bozanića kada je s oltara kritizirao SDP-ova premijera i predsjednika? A zašto se biskup Košić sam, i službeno, ne aktivira u politici?
Iz njegovih krugova osiguravao se svojevremeno bijeg za Argentinu i Paragvaj viđenijih ustaša i nacista... o tome ne govori naravno...