Premijer Andrej Plenković nije se uspio ni do kraja useliti u Banske dvore, a već ga je u njima dočekala najveća gospodarsko-politička kriza s kojom je Hrvatska bila suočena u svojoj povijesti. Do tada neupitni gospodar Hrvatske Ivica Todorić i njegov Agrokor, koji je postavljao trendove i pravila igre u hrvatskoj ekonomiji od samog utemeljenja države, zatresao se tako snažno da je bilo jasno da bez intervencije države pada kao kula od karata.
Dugovi prema bankama, gotovo svim tvrtkama na domaćem tržištu i brojnim ulagačima iz inozemstva više se nisu mogli plaćati, a novih kreditora je ponestalo s procjenom bonitetnih kuća da je Agrokor u srednjem roku nelikvidan. Todorić je potražio pomoć politike, ali je s druge strane naišao na za pomoć neraspoloženog, a do kraja godine, već pomalo zaboravljenog tadašnjeg predsjednika Sabora, šefa Mosta Božu Petrova koji je potrčao medijima reći da je on zaustavio odobrenje kredita od 2,3 milijarde kuna Agrokoru. Petrov je tada rekao da država neće spašavati Todorića, nego braniti gospodarski sustav. Odbijanjem Todorića postalo je jasno da on više nije “gazda”, ali i da će država, odnosno Plenković kao prvi čovjek Vlade, morati smisliti rješenje kojim će pokušati spasiti Agrokor, odnosno tvrtke koje rade u njegovu sastavu i zaposlenike sustava.
Todorić je smirivao situaciju i uvjeravao da je sve u redu, a u kuloarima su počeli komentari o prevelikom utjecaju ruskog kapitala u Agrokoru i posljedično mogućnosti da Rusi preuzmu kontrolu nad velikim dijelom domaće prehrambene industrije i poljoprivrede. Dobavljači koncerna prvi su put progovorili o tome da im Todorić duguje i više od 16 milijardi kuna. Mali dio tog duga bila su dospjela dugovanja, ali se prvi put javno kritiziralo model poslovanja na kojem je Todorić izgradio svoje carstvo, a koji je uključivao rokove plaćanja i dulje od godinu dana, odnosno čak šest puta dulje od maksimalno zakonski dozvoljenih. Kada se politika upetljala u priču, počela su i prva politička podmetanja čija je meta bio Zdravko Marić, ministar financija koji je između dva angažmana u državnoj administraciji radio kao menadžer u Agrokoru. Vlada se sve do ožujka držala teze da je “Agrokor privatna tvrtka” te da ona ne može intervenirati, kao i da se vjerovnici moraju dogovoriti o budućnosti koncerna, ali se krajem ožujka, a jačanjem Mostova nezadovoljstva i oporbenih prozivki Marića kojeg su optuživali da je pristran i politički uteg Plenkovićevoj Vladi, ploča okrenula i Agrokor je dobio atribut “strateške tvrtke”, a rješenje za njegov spas bio je zakon napisan kako bi se u tvrtku moglo intervenirati i zaobići stečajni zakon, popularno nazvan lex Agrokor, koji je javnosti prvi put spomenut 24. ožujka 2017.
– Osnovni cilj specijalnog zakona je stvoriti uvjete za isplatu dobavljača i normalno poslovanje tvrtke dok traje vlasničko i financijsko preslagivanje – kazala je Martina Dalić, potpredsjednica Vlade, tog dana, čime se uvukla u krizu Agrokora i postala jedan od njezinih glavnih aktera. Sljedećih dvadesetak dana bili su možda i najdinamičniji dani u hrvatskom gospodarstvu. Sve su oči bile uprte u toranj na Trgu Dražena Petrovića u kojem su se odvijali sastanci s dobavljačima, bankama, bančinim savjetnicima, analitičarima kreditnih agencija, ulagačima u obveznice... Istovremeno su u Banskim dvorima do dugo u noć pratili situaciju i pripremali lex specialis kako bi ga se moglo aktivirati bez odlaganja. Banke predvođene Sberbankom predložile su Ivici Todoriću “stand still” aranžman, koji predviđa da se financijski kreditori suzdrže od potraživanja svog novca za kamate i glavnice dok se ne osmisli plan restrukturiranja, a Todorić je zauzvrat navodno morao pristati na to da ruski čovjek vodi kontrolu nad financijama koncerna.
U tom trenutku ruske banke nisu definirale znači li “stand-still” i automatsko preuzimanje imovine Agrokora, ali bilo je jasno da su dugovi veći od vrijednosti imovine te da će Todoriću teško ostati i komadić sustava od 160 tvrtki koje je kupovao i razvijao od devedesetih godina dvadesetog stoljeća. Kako je stand-still aranžman kod velikog broja kreditora jako teško održati, bonitetne kuće ponovno su srušile rejting koncerna, a dobavljači su se pokušavali naplatiti aktiviranjem mjenica.
Kraš i Orbico grupa u tome su djelomično i uspjeli jer su bili prvi na nišanu, a dan poslije država je blokirala cijeli sustav Agrokora jer su dobavljači u tom periodu, kako se moglo kasnije saznati, poslali na naplatu čak tri milijarde kuna potraživanja. U tom trenutku Marica Vidaković, prokuristica Kraša, izlazi na scenu i pozicionira se kao odvjetnica široke skupine dobavljača koji su ugroženi propašću Agrokora. Vlada istog dana u proceduru šalje lex Agrokor, odnosno Zakon o postupku izvanredne uprave u trgovačkim društvima od sistemskog značaja.
Todorić je u tom trenutku propao i s trona najbogatijeg čovjeka regije sišao kao bankrotirani biznismen, ali to je teško bilo priznati. Valjda se zato radije odlučio prihvatiti lex Agrokor, nadajući se da s hrvatskim političarima ipak može postići bolji dogovor nego s hladnim svjetskim bankarima. Međutim, obje varijante bile su vrlo slične po ishodu jer je Todorić u travnju morao priznati da je u ovoj priči “biggest loser”. Trenutkom kada je potpisao lex Agrokor koji je aktiviran 10. travnja 2017., na datum koji, osim što je bio ponedjeljak, u hrvatskoj političkoj povijesti ima i simbolično značenje, ostao je bez imovine koju je stvarao cijelog života i prepustio je na upravljanje Anti Ramljaku, a u vlasništvo svima kojima je bio dužan.
– Četrdeset godina uložio sebe uložio sam u izgradnju cijele Hrvatske i regije, stoga sam ponosan čovjek jer sve što sam izgradio, danas sam svojim potpisom predao hrvatskoj državi – izjavio je tada Todorić. Već se tada znalo da je imovina koju je ostavio hrvatskoj državi opterećena s više od 42 milijarde dugova, a poslije ćemo saznati da je u mrežu dužnika uvukao više od 5700 vjerovnika, među kojima su banke, vlasnici obveznica, dobavljači, fondovi.
Strepnja zaposlenih
U tim je danima od propasti Agrokora strepio svaki od njegovih 60 tisuća zaposlenika, ali i gotovo svi zaposlenici privatnog sektora Hrvatske. Uzdali su se u Martinu Dalić i premijera Plenkovića koji su uvjeravali da će se Ramljak uspjeti uhvatiti u koštac s problemima Todorićeva bivšeg carstva. I predsjednik i potpredsjednica Vlade angažmanom su zaigrali na vrlo riskantnu kartu – ovisno o ishodu i raspletu krize u Agrokoru oni će ih ove priče izaći ili kao veliki pobjednici ili s takvim političkim utegom da će biti teško nastaviti uspješnu političku karijeru. Svoju su političku sudbinu stavili u ruke Ramljaku, investicijskom bankaru u čijem životopisu nije bilo tako velikih projekata.
I dok su se u Agrokor tek useljavali novi menadžeri, treći u manje od mjesec dana, u političkoj je areni bilo usijano. Pojačan je pritisak na ministra Marića i to od koalicijskog partnera Mosta, a Petrov je i samostalno, kao privatna osoba, podnio prijavu protiv Ivice Todorića zbog “lažiranja financijskih podataka” na koje je prvi ukazao ruski Sberbank. Time je iskoračio iz uobičajenih okvira, što ga je ubrzo koštalo funkcije, a državu dovelo do pada druge Vlade u manje od godine dana. Plenković je niti tri tjedna nakon aktivacije lex Agrokor brzopotezno iz Vlade izbacio Mostove ministre kada su na sjednici Vlade podržali inicijativu za izglasavanje nepovjerenja ministru Zdravku Mariću. Marić je preživio glasovanje, a Petrov odveo Most u oporbu pa je 1:0 za Plenkovića. Petrov je tako druga žrtva Agrokora, zasad čak i drugi najveći gubitnik. Koliko god Most u posljednjih par mjeseci, a nakon izlaska iz Vlade, pokušavao poentirati na Agrokoru, njegove su inicijative primane mlako i tek su djelomično zainteresirale javnost jer u njima često i nije bilo podloge dublje od dobre PR pripreme.
Nakon što je Plenković dogovorio s HNS-om ulazak u Vladu i smirio političku nestabilnost, nervoza je nastala samo oko uvjeta roll-up kredita koji je s jedne strane osigurao u tom trenutku krucijalnu likvidnost Konzumu i proizvodnim tvrtkama, ali s druge strane u privilegirani položaj stavio vjerovnike koji su plasirali 480 milijuna eura u koncern. Knighthead Capital preko noći postao je najpoznatiji lešinarski fond u Hrvatskoj, a svi su se pitali ima li nešto sporno i u Hrvatskoj tako uobičajeno u činjenici da je tom fondu omogućena najveća pojedinačna alokacija novca u aranžman kojim se osigurava sigurna naplata potraživanja u bankrotiranoj tvrtki. S obzirom na to da su obveznice kupovali po cijeni nižoj od nominalne cijene, a uspjeli i osigurati velik dio duga, Knighthead Capital svakako bi se mogao svrstati među rijetke dobitnike ovog procesa.
Solo igra Sberbanka
Ramljak, Martina Dalić i Plenković preživjeli su bez većih rana i ovu situaciju, ali, naravno, zbog očekivanja javnosti da će spasiti Agrokor. Do 10. travnja iduće godine, do kada bi se trebala sklopiti nagodba o naplati potraživanja u Agrokoru, neće se znati hoće li taj trojac otplesati pobjednički ples ili će se pridružiti klubu gubitnika koji trenutačno čine Petrov i Todorić. Ramljak je donio niz teških odluka, od revizije financijskih podataka Agrokorovih tvrtki kojom je izvanredna uprava otpisala veliki iznos kapitala koncerna, a i predstavio je nacrt nagodbe koja je podijelila vjerovnike u tabore. Neće biti jednostavno pomiriti suprotstavljene interese jer mnogi dionici i dalje ne žele priznati da su suodgovorni za poslovni model koji je vladao u Hrvatskoj i da svoja potraživanja neće moći naplatiti. Priču o pobjednicima i gubitnicima u krizi Agrokora nemoguće je pisati bez osvrta na položaj Sberbanka. Do aktivacije lex Agrokor državna ruska banka bila je najveći vjerovnik Agrokora, a danas više nema ni pravo glasa u nagodbi. Kako je do toga došlo? Sberbank je igrao solo igru u kojoj zasad gubi.
Naime, nisu htjeli sudjelovati u roll-up kreditu jer im Ramljak nije htio zanoviti 100 milijuna eura duga koji su dali tijekom prvog tromjesečja godine pa su tako propustili priliku da zanove barem dio svojih potraživanja. Osjećajući kao veliku nepravdu činjenicu da je Knighthead Capital zanovio ukupno 200 milijuna eura u aranžmanu, Sberbank je odlučio sudskim putem naplaćivati dug, na što je Ramljak reagirao nepriznavanjem njihovih tražbina, pozvavši se na pravilo o izbjegavanju dvostruke naplate potraživanja. Sberbank ne može tužiti u Hrvatskoj dok je na snazi lex Agrokor, London je odbio pokrenuti međunarodnu arbitražu, ali u regiji gdje Agrokor ima vrijednu imovinu Sberbank nije izgubio ni u jednoj parnici. Iako u Agrokoru tvrde da se u regiji mogu naplatiti s maksimalno 150 milijuna eura, što je tek 13 posto njihovih potraživanja, raspoloženje srpske i slovenske javnosti da vrate dio tvrtki s domicilnog tržišta u svoje ruke mogao bi pomoći dizanju vrijednosti imovine. Slovenci su, naime, napravili anketu po kojoj većina građana podržava eventualni otkup dionica Mercatora. Međutim takvi su postupci dugi, skupi i neizvjesni pa je Sberbank u petak poručio da postoji mogućnost da se vrati za pregovarački stol. To bi bilo jako dobro po legitimitet nagodbe jer činjenica da najveći pojedinačni vjerovnik ne želi sudjelovati u nagodbi navlači oblak sumnje nad cijeli proces. Za razliku od Sberbanka koji će teško bilo sudskim putem bilo sudjelovanjem u nagodbi naplatiti svoja potraživanja, domaće banke imaju solidnu situaciju. U takozvanom vodopadu naplate, kakav su predložili konzultanti iz AlixPartnersa, oni su među prvima u naplati. Što nisu osigurali jamstvima nad nekretninama, osigurali su roll-up kreditom koji će ići na naplatu odmah nakon tih jamstava i tek mali dio duga ostaje im neosiguran. Pobjednički bankarski tim predvodi Miljenko Živaljić, predsjednik Uprave Zagrebačke banke, koji je u roll-up zanovio ukupno 180 milijuna eura, odnosno za 90 milijuna eura nove likvidnosti osigurao plaćanje tog iznosa. Pobjednici su svakako i konzultanti koji će za svoj posao dobiti nešto manje od 70 milijuna eura. Posla ima za pravnike, financijaše, PR menadžere... Oni nemaju rizika, njihov posao će se sigurno platiti, oni od ovakvih i za ovakve krize žive.
Veliki danak menadžera
I dok su konzultanti plaćeni pobjednici, bivši menadžeri Agrokora platili su veliki danak i svakako su u skupini gubitnika. Spektakularna policijska akcija u kojoj je privedeno dvanaestero ljudi koji su vodili Agrokor gotovo dvadeset godina nije rezultirala optužnicom, ali jest blaćenjem svega što su tijekom života radili. Ljerka Puljić život je uložila u razvoj mnogih tvrtki unutar koncerna, vodila je sofisticirane sustave, zaslužna je zajedno s drugim iskusnim poslovnim ljudima koji su radili u Agrokoru za činjenicu da su Jamnica, Zvijezda, Pik Vrbovec, Belje, Ledo te mnoge druge tvrtke iz sustava dovoljno jake da i u krizi zadrže kupce i odolijevaju pritisku i marketingu konkurencije, a karijera joj je zasjenjena jednom scenom privođenja, što je nepošteno.
Mnogi od najtalentiranijih mladih ekonomista karijeru su razvijali u Agrokoru jer je bio najbolji. Radili su uspješno, uvodili inovacije, dodatno se educirali i bila bi velika šteta za hrvatsko gospodarstvo da ih se zbog negativne percepcije o Todoriću natjera da posao potraže izvan granica Hrvatske. Lista gubitnika i pobjednika mogla bi se i nastaviti i poprilično će se mijenjati kako proces rješavanja krize bude napredovao. Jedno je jasno – u Agrokoru je malo crne i bijele, a puno različitih nijansi sive.
Pogledajte i video: Ivica Todorić u Londonu
gubitnik je hrvatska. a HDZ s nosi posebnu krivicu za nepokretanje stečaja. Danas se vidi da su krediti namjenjeni samo vjerovnicima, koji su se trebali pomiriti s gubitcima pogrešnoe i riskantne investicije. ovako je DHZ kriv... Stečaj je morao bitii pokrenut a ne lex...