Turski veleposlanik Ahmet Tuta

Turska ne osporava stradanja Armenaca 1915., 
ali ne može se govoriti o genocidu

21.10.2014., Zagreb - Ahmet Tuta, novi veleposlanik Republike Turske, u prostorijama veleposlanstva u Masarykovoj 3.  Photo: Davor Puklavec/PIXSELL
Foto: Davor Puklavec/PIXSELL
26.04.2015.
u 19:00

O tome zašto do danas nije razriješeno pitanje zločina počinjenih nad Armencima u Osmanskom Carstvu razgovarao je 
Hassan Haidar Diab

razgovoru za Večernji list turski veleposlanik u Hrvatskoj Ahmet Tuta iznio je svoje stavove o rezoluciji EP-a da je Turska počinila genocid nad Armencima 1915. godine te objasnio stajalište Turske o tom nemilom događaju. Naglasio je također da EP nije mjesto gdje bi se trebale donositi takve odluke, već da o njima trebaju raspravljati povjesničari te da je Turska otvorena za širu raspravu stručnjaka i povjesničara na tu temu.

Hoće li Turska prihvatiti rezoluciju EP-a i priznati da je počinila genocid nad Armencima?

Vratili smo rezoluciju u Europski parlament. Nitko ne treba uzeti za ozbiljno parlamentarne prijedloge kojima se pokušava ponovno pisati povijest u vezi s događajima iz 1915. Prije svega, funkcija Europskog parlamenta nije utvrđivanje povijesnih dogma i njihovo nametanje. Zatim slijedi logično pitanje: kako neki parlamentarac koji nije stručnjak za tako specifičnu temu može donijeti sud o tome što se dogodilo u vrijeme Prvog svjetskog rata? Nažalost, EP se ponaša kao povjesničar, tužitelj koji prihvaća jednostrane interpretacije događaja iz 1915. godine kao neprijeporne istine. Ne samo Turci i Armenci nego i cijela europska javnost zaslužuje više od patvorenog diskursa koji se postavlja kao istina. Zato vjerujem da se ovoj pristranoj odluci EP-a neće pridati značenje, a na nama je da pokušamo donijeti pravedan sud o povijesnoj istini.

Mislim da su slobodno tržište ideja i akademske rasprave pravo mjesto za prosudbu povijesnih događaja, a ne parlamenti. Zapravo, ovo pitanje nije tabu tema u Turskoj. U Turskoj vrijedi sloboda izražavanja u vezi s knjigama, novinama, TV debatama koje podupiru armensku tezu. Turski arhivi otvoreni su cijelom povjesničarskom i akademskom svijetu. No, još uvijek čekamo na eventualne različite stavove od strane Armenaca. Mnogi svjetski priznati povjesničari, kao npr. Günther Levy i Justin Mc Carthy, koji su se usudili osporiti tu tezu primali su prijetnje, a čak ih se i napadalo. Armenci su zaključili raspravu i nametnuli svoju verziju događaja zapadnom mainstreamu. Rezultat toga je neznanje i pogrešna interpretacija, a na kraju i ovakva parlamentarna rezolucija. U tom kontekstu, odluka EP-a čisti je primjer politizacije povijesti.

Povjesničari i nezavisni znanstvenici trebaju donijeti odluku o događajima iz 1915., a ljudi donositi svoje vlastite zaključke u konačnici.

Imate li argumenata da osporite odluku EP-a?

Odluka EP-a nije samo u suprotnosti s europskim vrijednostima već također i s odlukom pravosudnih tijela. Europski sud za ljudska prava priznao je da su događaji iz 1915. kontroverzni. U slučaju Perinček protiv Švicarske, ECHR je izrazio sumnju u navodno postojanje općeg konsenzusa u vezi karakterizacije događaja iz 1915. kao "genocida". Sud je zaključio da se navodni opći konsenzus ne može odnositi na pojam "genocid", koji je precizno definiran kao pravni pojam. Dakle, u svakom smislu, stav Europskog parlamenta nije uvjerljiv, i daleko je od pronalaženja rješenja za problem između Turske i Armenije s obzirom na događaje iz 1915. godine. Naprotiv, to stvara još veći razdor između dviju zemalja i šteti odnosima između dva naroda, koji su živjeli stoljećima zajedno u miru i slozi.

Zašto se ovo pitanje ponovno aktualizira?

Unatoč tragediji iz 1915., odnosi između Turaka i Armenaca odvijali su se bez nekih značajnih problema do 1960-ih. Godina 1965. bila je prekretnica zato jer je to bila 50. obljetnica događaja iz 1915. Od tada propaganda vezana uz ovu temu primiče se svom vrhuncu s približavanjem 24. travnja. Nažalost, polemika vezana uz događaje iz 2015. zloupotrijebljena je kao pitanje unutarnje politike u nekim trećim zemljama. Ti političari užurbano provode antiturske aktivnosti uzimajući kao povod 100. obljetnicu. Također, u odsustvu znanstvenog i pravnog konsenzusa o tom pitanju, neke armenske skupine ciljaju na politička tijela, posebno na parlamente, da bi dobili podršku za svoju verziju povijesti. Međutim, takve inicijative ne samo da ne pridonose pronalaženju rješenja za tursko-armensko pitanje, nego također mogu nanijeti štetu bilateralnim odnosima Turske s trećim zemljama.

Kakav je turski stav o događajima iz 1915. godine?

Turska ne osporava stradanja Armenaca u vrijeme Prvog svjetskog rata. Riječ je o tragediji, mi je doživljavamo kao strašni događaj koji se dogodio u prošlosti u ratnim uvjetima. Posljednje godine Osmanskog Carstva bile su tragičan period za narode koji su bili dio carstva. Patili su Turci, Armenci i mnogi drugi. Zapravo, broj žrtava nije primaran, čak i najmanji broj nevinih žrtava je tragičan. Trebamo se prisjećati s pijetetom svih onih koji su izgubili živote u vrijeme Prvog svjetskog rata, i izvući pravu lekciju iz ovih strašnih događaja. Mi razumijemo kako se Armenci osjećaju, iskreno im želimo podijeliti njihovu tugu i izraziti našu duboku sućut zbog njihovih predaka.

Događaji iz 1915. godine trebaju se razumjeti u cjelovitosti govoreći o periodu prije i nakon 1915. Postoji široka povijesna pozadina koja se proteže u vremenu od 1870-ih do 1920-ih. Riječ je o kompleksnom procesu na koji je utjecalo nekoliko različitih dinamika. Svođenje ukupne problematike samo na zbivanja iz 1915. godine i na odluku o preseljenju otežat će razumijevanje kompleksnosti ove teme. Zapravo, to se razdoblje tek treba razumjeti.

Zašto do sada nije riješeno pitanje o pokolju nad Armencima 1915.?

Predložili smo Armeniji 2005. godine uspostavu zajedničkog povjerenstva povjesničara kako bi se jednom zasvagda doznalo što se doista dogodilo 1915. godine. Očito je da Turska nema poteškoća u suočavanju s prošlosti. Svi turski arhivi otvoreni su cijeloj međunarodnoj akademskoj zajednici. Međutim, još uvijek čekamo odgovor armenske strane. Očito, takva studija bila bi udarac u samu srž njihovih navoda. Dakle, propuštamo priliku za zajedničko i pravedno sjećanje.

Što ti arhivski dokumenti zapravo dokazuju?

Dopustite mi da vam dam povijesni uvid na temelju dokaza dostupnih u arhivskim dokumentima. Postoji široka povijesna pozadina koja datira iz 1870-ih. Očigledno je da su armenski pobunjenici uzeli oružje i udružili snage s osvajačkom ruskom vojskom. Kao rezultat toga, carstvo na rubu kolapsa ,boreći se za opstanak na raznim frontovima, donijelo je odluku o preseljenju armenskog stanovništva koje je živjelo u ratnoj zoni da bi zaustavili njihovu suradnju s ruskim snagama, a također i kao način zaštite civilnog stanovništva. S obzirom na ratno doba, velik broj ih je umro od gladi i bolesti, ili su ih ubile lokalne skupine tražeći osvetu, ili su bili žrtve razbojstava i stoga se preseljenje pretvorilo u tragediju. Odgovorni osmanski dužnosnici završili su na sudu gdje su i osuđeni slijedom nesretnih događaja. Stoga, slijedi logično pitanje: Ako je osmanska vlada odlučila izbrisati Armence, zašto je osmansko vijeće ministara naredilo lokalnim vlastima poduzimanje mjera za naseljavanje onih koji su bili premješteni? Zašto su osmanski sudovi osuđivali na smrt ljude krive za ubojstva ili zlostavljanje Armenaca? Također, bi li bilo moguće da Armenac Gabriel Noradunkyan bude ministar vanjskih poslova u Osmanskom Carstvu 1912. – 1913.? Bilo je 14 armenskih zastupnika u osmanskom parlamentu u razdoblju od 1914. do 1915. godine. Oskara Mardikiana, armenskog člana CUP-a (Odbor za ujedinjenje i razvitak) CUP administracija imenovala je na dužnost ministra zaduženog za poštu i komunikacije. To dovoljno jasno ocrtava sliku i pridonosi razumijevanju odnosa između Turske i Armenaca, čak i u vrijeme rata.

Uzimajući u obzir ovu povijesnu pozadinu, nije pravedno optuživati za genocid nad vlastitim državljanima zemlju koja je kroz povijest prigrlila sve one koji su bježali od nasilja u svom okruženju, kao npr. dva milijuna Sirijaca danas ili tisuće Židova protjeranih iz Španjolske u 15. stoljeću.

Stoga, činjenično je problematično i pravno neutemeljeno nazvati ovu epizodu "genocid". Genocid nije generička riječ koja se koristi za svaki teški zločin. To je pravni izraz precizno definiran međunarodnim pravom.

Međutim, armenski stav etiketira događaje iz 1915. kao genocid bez ikakvog sudjelovanja u povijesnom istraživanju. Često se događa da se oni koji dovode u pitanje armenski pogled na događaje iz 1915. etiketiraju kao osporavatelji, pa su ušutkani ili im je oduzet legitimitet. Armenija i radikalne skupine unutar armenske dijaspore oblikovali su svoj suvremeni identitet i politiku na temelju ove ideje. Uostalom, opće prihvaćanje ove verzije postalo je nacionalni cilj Armenije i radikalnih skupina unutar armenske dijaspore.

Kako vidite perspektivu odnosa između Turaka i Armenaca?

Turci i Armenci dijele tisuću godina zajedničke prošlosti. Nije pravedno sažeti tisućljeće dug suživot u jednu godinu. Poruka sućuti predsjednika Erdoğana 2014. bila je jasan odraz našeg humanitarnog i savjesnog stava. Izjava predsjednika vlade Davutoğlua 20. travnja dodatno navodi konkretne korake za pomirenje. Prije svega, ona naglašava povijesnu i ljudsku dužnost poštovanja sjećanja na osmanske Armence. U tom kontekstu, vjerski obred za osmanske Armence koji su izgubili živote tijekom Prvog svjetskog rata održan je u Turskoj na ceremoniji koju je vodio armenski patrijarhat 24. travnja u Istanbulu te u Akdamar crkvi u Vanu 23. travnja 2015. godine.

Dok se prisjećamo prošlosti s pijetetom, jednakim žarom ćemo se truditi gledati u budućnost, zajedno s našim armenskim kolegama. U tom slučaju, antiturska kampanja i retorika neće dati nikakav rezultat. Nužna je uzajamna empatija i samokritična procjena. Opetovani pokušaji nametanja proturječne retorike neće nas nikamo dovesti. Mi smo protiv iskorištavanja povijesti i patnje nevinih u političke svrhe. Kada se to ostvari, omogućit će se komemoriranje armenskih gubitaka iz 1915. zajedno s našim susjedima Armencima.

Osim toga, očekujemo pravedan, suosjećajan i uljudan diskurs naših armenskih kolega. S prošlošću se treba suočavati u dijalogu, a ne sukobima. Mi ćemo razumjeti jedni druge bolje nego itko drugi. Iskreno se nadamo da će Armenija također prihvatiti konstruktivan pristup za normalizaciju odnosa s Turskom umjesto da se drži političkih slogana.

Želio bih zaključiti tvrdnjom: Turska ima prijatelje i potencijalne prijatelje, ali ne neprijatelje.

>> Tko su Armenci na čiju je stranu stao papa Franjo

>> Ban Ki-moon ne podržava papinu ocjenu o genocidu nad Armencima

Komentara 19

Avatar Neanderthalac
Neanderthalac
22:56 26.04.2015.

Neću se petljati što je bilo 1915., ali znam da akindžije sultana Erdogana provode genocid nad kršćanima u Siriji i Iraku.

MU
Mukowsky
20:23 26.04.2015.

Kao za Srebrenicu, Vukovar i ostala mjesta tako i za Armeniju genocid treba utvrditi u Haagu.

KA
Kameni
10:21 27.04.2015.

Mongolska tradicija, prije nego sto umres napravi stete oko sebe sto vise mozes, najstarija krscanska nacija na svijetu, kako turci nisu pobili 1500000 arapa koji su bili pod otomanskom imperijom nego bas armence? Eto im sada njemackoj nek im smrde po gradovima sa halal ovcetinom.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije