Trebalo je izdržati godinu u kojoj je sreća bila strogo individualna pojava, a nesreća kolektivno stanje. Korona je srušila sistem koji se zasnivao na slobodi i na sigurnosti, i zavela strah koji bi bio iracionalan, da ga ne potkrepljuju podaci. Od nove virusne bolesti dosad je na kugli zemaljskoj oboljela populacija jedne iznadprosječne europske države, a umrla jedna oveća metropola u Europi.
Neka netko (do)kaže da je to nečija dobro upakirana urota protiv dominantnog sistem na zemlji! Gdje su urotnici? U radikalnijoj varijanti, spustili su se iz svemira kroz milijarde nevidljivih bića, u površnijoj, pobjegli su iz nekog laboratorija, ili su čak namjerno pušteni, a u sasvim prizemnijoj, to je vražje djelo „nekoliko pokvarenjaka“, uglavnom znanstvenika i milijardera. Oni rade svima o glavi!
Svijet se A. D. 2020. podijelio na dvije nejednake polovice: jedna nije uspjela prevariti drugu da je to samo prolazno zlo, da će otići kako je došlo, i da nije dostojno velike žrtve; druga je uvjerila sebe da je vrag odnio šalu i da će doći po sve, ako mu ne prepriječe put, strogom izolacijom i uzornom disciplinom. Kad se pojavilo prvo cjepivo, s farmaceutskom pomoći koje se neki plaše iz uvjerenja da Dunajcima ne treba vjerovati ni kad darove nose, opet dolazi do raskola, na one koji mu vjeruju, i na one koji ga se plaše. Prosječnog čovjeka u tim kalkulacijama više nema.
Da je prosječni čovjek moguć u svijetu ekstrema, ne bi uopće bilo zabavno istraživati njegovu tešku sudbinu. U potrazi za izgubljenim vremenima, takvog bi čovjeka trebalo tražiti na sredini između siromaha i bogataša, među mladima i starima, među muškarcima i ženama, među bijelcima i crncima, među vjernicima i nevjernicima, među ljevičarima i desničarima, među nepismenima i obrazovanima… Posvuda, da ga se ne pronađe nigdje. Korona je u godinu dana srušila koncepciju prosječnoga čovjeka, i izjednačila sve ljude po tome što nikoga nije štitila, ako se nije štitio sam. Prosječni čovjek je najranjiviji u svakome ratu: o njemu obično odlučuju drugi; u ovome ratu, o kome su neoprezno najviše govorili državnici, žrtve su opet bile među slabijima, barem u socijalnom i materijalnom pogledu. Ne zna se ništa o prosječnoj žrtvi, osim što je iz dana u dan mijenjala godine starosti.
Korona je narušila temelje demokratske civilizacije – pravo na individualnost. Pojedinac je mogao birati hoće li biti heroj tako da bude kukavica i zavuče se u mišju rupu, ili će biti kukavica da herojski juriša na nevidljive barikade. Normalno vrijeme iz izborne kampanje nije više vrijeme normalnosti; nije ga dovoljno mijenjati, da se svijet opet unormali; trebat će tu začudnu (ne)normalnost bolje tumačili, da ljude shvate u kakvu su kašetu brokava upali i kako će se iz nje izvući.
Ako polnoćka mora završavati dva sata prije ponoći, ako oko Kardinala svi ministranti moraju nositi maske, ako u glavnoj hrvatskoj katedrali nema mjesta ni za sve ministre, onda virus ne pravi izuzetke i ne priznaje nikakva sveta mjesta. Ako je korona prije toga zarazila pola vlade, na čelu s Premijerom, i polovicu Sabora, s Predsjednikom, onda za nju nema hijerarhije. Ova generacija Hrvata pamti različite opasnosti, i od rata i od elementarnih nepogoda; nije nikad doživjela da se nema gdje zaštititi od osvajača, ni na Kaptolu, ni na Markovu trgu (Pantovčak je ionako visoko postavljen).
Virus nema ni politike, ni vjere. Poznati pjevač iz „Prljavog kazališta“ opet bi, pred takvim činjenicama, molio Boga da zaštiti sirotinju, jer se bogataši ionako mogu sami zaštititi. Tako je u miru, ali ne i u svakom – osobito ovakvom – globalnom ratu. Kad bi se prosječni čovjek mogao izdvojiti između sedam milijardi ljudi s naše planete ili među četiri milijuna iz Hrvatske, za nj se ne bi se moglo nikako reći da žali što je godinu bliže grobu, kako je A. G. Matoš s ironijom odbacivao nove godine i rođendane. Prođe, napokon, prijestupna godina po kalendaru, vračevi time plaše praznovjerni svijet, a stvarno prijestupna godina po tome kakvu je pustoš napravila i što sve lošega ostavlja iza sebe.
Japanci čuvaju svoje olimpijske medalje za iduću godinu, Europa nema prvaka u nogometu, države se održavaju na većem ili manjem teroru nad svojim državljanima, građani provode vrijeme izmeću kućnoga pritvora i uvjetne slobode, djeca pohađaju škole na daljinu, kave se ispijaju na ulici, hrana se dostavlja kućama, kazališta „rade“ online sistemom, sportaši trče bez publike, avioni lete s nekoliko putnika... I sve se to dogodilo u jednoj godini! Što će biti kad se jednog lijepog dana skinu maske? Ta perspektiva plaši koliko i ovo vrijeme pod maskama. Euforija je dobro stanje, ako je kratkotrajna. Tko će ljude vraćati u normalnost? Kultura je na prosjačkom štapu: kako će oživjeti kad se otvore scene i kad umjetnici otvore srce; školstvo je na aparatima drugu godinu zaredom, pomalo u položaju invalida koji ne osjeća da mu je amputirana noga; gospodarstvo diše na škrge, koji mu još pridržava država, dok se smije zaduživati.
A čovjek, neke prosječne dobe i osrednjeg imovinskog stanja, plaši se što će biti s njime kad ga skinu s državnih jasala: neke su grane samo zatvorene, a neke će se ugušiti same od sebe, ako ne obnove prekinute veze s potrošačima. Nisu prazni samo avioni, nisu prazni samo vlakovi i autobusi, nisu prazni samo restorani i kafići, nisu prazna samo kazališta i kina, nisu prazne samo ulice i trgovi: prazni u ljudi. Korona je svakome čovjeku, ne samo prosječnome, oduzela nešto od egzistencije, a pogotovo od njegove društvenosti. Dok se ne vrati k sebi, čovjek će biti problem drugima. Ni u najgorim vremenima ljudski život nije se toliko svodio na životarenje; bilo je groznih perioda, pa i u nedavnoj prošlosti, kad su pojedine skupine prolazile kroz pakao, bez nade za one nesretnike koji su u nj ulazili. To se vrijeme pamti po zlu koje je stvorio čovjek protiv drugoga čovjeka. Stoljeće poslije velikih ratova i diktatura, javilo se novo zlo za koje čovjek nije izravno kriv, i koje pogađa sve ljude, bez razlike, nametnula se diktatura kojoj se zdravčovjek dobrovoljno predaje – i pridodaje – da ne bi više patio u slobodi! Ima li zdravlja koje je opasnije od bolesti? Sigurnosti koja ja vrjednija od slobode?
Prosječni je čovjek izišao iz jedne otužne godine a da nije siguran je li imao pravoga izbora. U režimu kontrolirane slobode, čovjek iz nekadašnje zlatne sredine ne uživa nigdje posebno, a pati posvuda; s pandemijom je prestao biti gola statistička činjenica, a postao živi čovjek u milijardu izdanja, u egzistencijalnom strahu što će s njime biti sutra. Da bi se zaštitio od zla, čovjek je morao žrtvovati nešto od svoje društvenosti; tek kad zlo prođe, moći će se cijeniti koliko je zašao u sebičnost i kako će se od nje liječiti. Svijet pandemije je nadrealni svijet; ni u Hrvatskoj, ni u svijetu, ne hoda prosječni čovjek nego njegova slika: ima toliko i toliko godina, tu i tu visinu i težinu, zarađuje određenu svotu novca, živi u stanu tolike kvadrature, vozi auto takve kubikaže… A ono što je ispod ili iznad prosjeka, kao socijalna ili psihološka indikacija o stanju čovjeka zahvaćenog COVID-19, pogotovo je teško uprosječiti. Svatko je slučaj za sebe, a svi su jedan i jedinstveni slučaj.
Zamišljeni prosječni čovjek vjerojatno bi 2020. godinu poslije Kristova rođenja rado prespavao kad ga ne bi budili toliki problemi s kojima je teško spavati a kamoli sanjati. Ljudi su masovno obolijevali od bolesti za koju godinu dana ranije nisu ni znali, gubili su bitke i završavali u dnevnim statistikama o broju mrtvih, bez imena i prezimena, osim za najužu rodbinu. Vladala je morbidna trka za rekordima, kao da na nekoj drugoj planeti, gdje još nisu prodrle emocije, javljaju o nesreći na zemlji. Živi su i u ratovima drukčije sahranjivali svoje mrtve.
Tjeskoba, strepnja i strah, i od bolesti i od atmosfere, nisu zahvaćale samo one anti-protivne tipove koji su se uspješno cijepili serumima za nepostojeće bolesti. Teoriji urote nedostaju urotnici; svaki kriminal počinje se raspetljavati od toga tko je mogao imati interesa da ga počini. Kome je mogao odgovarati COVID-19? Ako je netko od izvanzemaljaca, ili od kamufliranih Zemljanina, montirao takvu strahotu, onda mu se mora priznati da ima nadljudsku maštu (ako mašta prethodi svakome zločinu). Možda je čovjek imao u tome svoje prste, utoliko što je zbog pohlepe su
tavno uništavao svoju okolinu. Toliko je živih vrsta nestalo na planeti da se mora pojaviti nova; temperatura je porasla za neku vrijednost, da s njome neka opasna bića lakše rastu; zrak je toliko zagađen da ga nije preporučljivo udisati. U prosjeku, svi idemo u vraga. Naša civilizacija umorna je od svojih uspjeha. Bori se s fantomima, a proizvodi monstrume. Ljudsko se djelo osvećuje čovjeku. Ne treba čuditi što jedan dio javnosti pred pojavom cjepiva puše i na hladno. Kad bi isključili ideologiju, bili bi manje neuvjerljivi. Kad bi bilo više vremena, oprez bi svima bio prihvatljiviji. Bilo je sretnih ljudi i u nesretnoj godini. Trebalo bi ih tražiti među parovima koji su se sretno oženili; nije sreća u veličini svatova. Među roditeljima koji su dobili djecu; nisu ljudi samo umirali. Među ženama i muškarcima koji su se zaljubili; nisu emocije zabranjene u pandemiji. Među kreativcima koji su stvorili nove vrijednosti; svaka kriza potiče kreativnost.
Konačno, netko je od sretnika izmislio cjepivo, na radost prosperitetne farmaceutske industrije; ono bi trebalo prekinuti agoniju i vratiti svijet u normalu. Nekako su istodobno i k nama došla oba svijetla, jedno iz Betlehema, da prosvijetli dušu, i drugo iz Pfizerova laboratorija, da zaštiti tijelo. „Plamičak svijeće koje vjetar uvijek gasi“, kako je to opjevao nobelovac Czesław Miłosz, kao upozorenje lučonošama iz današnje tame da trebaju paziti na vjetar. Lako je shvatiti oduševljenje kod ljudi koji bi se hvatali i za manju slamku; ni u ovoj borbi neće biti pobjede prije kraja. Što je jedan zamišljeni prosječni čovjek morao proživjeti da ne izgubi nadu da će se vratiti u normalni život? Morao je odustati od svega, djelomično ili potpuno, što čini standard njegova dosadašnjega života: morao je pristati da ga izdržava država, iako je bio spreman raditi, da je imao takvu sreću; morao je reducirati ili pojednostaviti jelovnik da se ne bi izlagao opasnosti da na tržnici ili u dućanu, ili negdje na putu, ne (po)kupi virus i ne izgubi osjećaj za hranu; morao je smanjiti, ili sasvim odustati od kulturne hrane, ili se hraniti s ostacima iz narodne menze kroz dostupne kanale masovne (ne)kulture, da ne zaboravi misliti i govoriti; morao je odreći se zabave
da ne mora trošiti zalihe ili se puniti suvišnim kalorijama s kojima se gojio u plodnijim vremenima; morao je ograničiti potrebe za sportom na strogi minimum gledatelja iz kućnoga pritvora i s praznih arena; morao je, ukratko, konfučijevski odustajati od mnogih želja da bi imao što manje briga. U tim je ograničenjima svaki čovjek postao dio ugroženog prosječnoga čovjeka, a prosječni čovjek čučao u svakome izbezumljenom čovjeku. Zajedno su brojili dane straha i tjeskobe. Ako je imao sreću da može raditi i privređivati, to nije prosječni čovjek, koji još strepi hoće li izgubiti posao. Prosječni čovjek i jest i nije među onima koji mogu raditi od kuće, kao i među onima koji moraju ići svakodnevno na posao; među onima koji su ostali bez prihoda kao i među onima koji su izgubili egzistenciju, ali jest među onima koju ne znaju što će s njima biti dan poslije. Tko će im pomoći? Država se istrošila kad je spašavala što se spasiti (nije) dalo, poduzetnici su stradavali kad su morali zatvarati radnje, zaposleni su gubili moral kad su napuštali radna mjesta. Pitanje je koliko je ostalo rezervi za pokretanje novoga posla i za podizanje morala, kad dođe taj dan da se krene u nove pobjede.
Naša je država počela prije vremena otvarati dućane i praviti konkurenciju privatnome sektoru; ima li boljeg načina da mu pomogne, da ne bi zajednički morali preuzeti teret nove nezaposlenosti i novoga siromaštva? Ni takvu perspektivu ne treba isključivati, ne uspostavi li se porušena ravnoteža između rada i kapitala, između slobode i odgovornosti, između pravila i iznimke. Kad bi se virusu htjela dati neka politička predikacija, reklo bi se da nema u sebi ništa ni od komunističke utopije, jer starije i bolesne kažnjava teže, ni od kršćanske pravednosti, jer ne štiti siromašnije i slabije. Udara po svima koje može udariti, koji mu pomažu, ili tako što ga podcjenjuju, ili tako što nesebično izlažu sebe braneći druge. Gleda li se tko je sve bio zaražen iz vlasti, ispada da je moćnike štitio sami Bog, ili ih ni Vrag nije htio, jer su grešniji i od njega. Kad je izbila financijska kriza, kapitalizam je otkrio koliko je sebičnost nadjačala solidarnost. Jaki sistem imao je u rezervama tisuće milijardi dolara i eura, da je u financijske arterije mogao ubrizgati silni tekući novac da može spasiti srce kapitalizma. Bogatije su se države brže oporavljale, jer su imale u trezorima tolike količine gotovoga novca da plate vlastite pogreške.
Sadašnja kriza također ima svoj financijski aspekt, da su samo bogate države mogle podnijeti terete enormnih ulaganja u istraživanja, ako se ne zovu Kina ili Rusija, da imaju mnogoljudno domaće i strano tržište za jeftinija cjepiva koja ne bi izdržala rigorozniju stručnu kontrolu, s kojom se hvale najrazvijenije zapadne države. Cjepivo postaje strateška roba, jača i od najjačeg oružja. Ali, ova se kriza ne rješava ni novcem, ni s oružjem, ona je primarno posljedica nekontroliranog razvoja potrošačkog društva; popucale su negdje veze između čovjeka i tehnologije, između znanosti i prirode, između države i društva, između vlasti i naroda. Tko tamo pobijedi, taj će biti konačni pobjednik. Nakon prve krize, bogatiji su se još više bogatili; nisu kažnjeni zbog pohlepe koja ih je odvela u divlju konkurenciju. A siromašniji su dalje siromašili; prosječni čovjek podnio je najviše teret krize koju sam nije izazvao. Može li se to ponoviti kad se COVID-19 povuče, milom ili silom? Papa Franjo, jedini pravi zastupnik sirotinje, neumorno se bori za neke stvari koje bi se trebale provesti i bez njegove intervencije – da cjepivo dođe do (svakog) siromaha, i da se društvo ne sveti na slabima. Možda će i politički moćnici postati svjesni da Koronu neće pobijediti dok ne procijepe – s uvjeravanjem a ne prisilom - i one koji stoje u zadnjim redovima. Netko mora biti prvi, da pokaže da nema straha pred onima koji igraju baš na tu kartu – da je cjepivo opasnije od bolesti.
Svježi „negativci“ Plenković i Jandroković ne bi iz prvoga plana trebali isključivati Zorana Milanovića, koji je negativan sve vrijeme, iako se manje držao antikoronskoga protokola. Skepticima je važno pokazati da nema tolikoga straha, na koji oni igraju. Strah je kod zdravog čovjeka pola bolesti. Dostojevski je loše mislio o skepticima – da su „ljudi bez ideala, bez mašte“. I gore je o njima govorio, kad bi bilo smisla velikoga pisca uplitati u naše prepirke. Prosječni je Hrvat teško stradao u prvoj krizi, zato što Hrvatska nije imala kapitala da održi financije i da pokrene gospodarstvo, pa da svima bude manje loše; izgubila je nekoliko godina za oporavak koji su bogatije i organiziranije zemlje izvele u nekoliko mjeseci. Nije dokazano ni da su vlasti imale ideja kako će državu izvući iz gabule, pa je „Lijepa naša“ fatalistički kaskala na začelju kolone, i sad je tamo gdje jest – čvršće na začelju. Iza druge krize, ostaju ranjeni ljudi i devastirana zemlja, tako da će Hrvatskoj opet biti teže doći na zelenu granu, sa svom solidarnosti europskih partnera.
Ni na Zapadu nemaju čarobnog štapića da sve preko noći vrate u normalu; s gospodarstvom će ići lakše, ako gramzljivost opet ne potisne solidarnost, i ako se teret oporavka opet ne prebaci na siromašniju većinu; teže će biti s oporavkom izmučenog društva s kojim se virus igrao skrivača, na štetu građana: od silnih restrikcija, čovjek će se morati učiti slobodi.
Građanima se naređivalo kako se (ne) smiju ponašati: razliku između riječi „uvjeravati“ i riječi „zapovijedati“ nobelovac Saul Bellow prevodi kao razliku između demokracije i diktature. U njegovo vrijeme vladali su neki drugi virusi nedemokracije; na COVID-u će se testirati je li i demokracija zaražena. Kažu da se J. J. Rousseau svako jutro budio s pitanjem: što sam mogao učiniti bolje? Ako se poslije korone ljudi ne probude s istim pitanjem, može im se zlo ponoviti, ovako ili onako. Kad netko počne vjerovati da je zemlja ravna samo zato da ne bi morao priznati da je okrugla, onda sve postaje okruglo, osim zemlje.
Po tvom pitanju se vidi koliko si glup. Urotnici se ne sakrivaju, cak naprotiv, kao i ti oni se pokazuju svaki dan jer imaju krdo ovaca ispod sebe.