U Europskoj uniji nova 2017. je godina u kojoj svi na neki način očekuju ostvarenje svojih dugogodišnjih snova. Oni koji vjeruju u pozitivan učinak EU na život svakog Europljanina ponaosob vesele se što će od 15. lipnja 2017., kada se konačno ukida roaming u mobilnoj telefoniji unutar EU, telefonirati, SMS-ati ili surfati sa svog mobitela iz drugih zemalja EU po cijenama izjednačenim s onima u nacionalnom prometu.
S druge strane, oni koji vjeruju u negativan učinak EU na suverene države i njihove građane vesele se što će 2017. biti godina u kojoj po prvi put jedna članica, Velika Britanija, aktivira članak 50. Lisabonskog ugovora koji propisuje proceduru i način izlaska iz članstva u Uniji, a također i godina u kojoj rezultati parlamentarnih izbora u Njemačkoj, Francuskoj, Italiji i Nizozemskoj mogu, nadaju se, oslabiti samu ideju EU na sličan ili još razorniji način od rezultata britanskog referenduma o izlasku.
Ukratko, eurofili koji su punih 10 godina radili na ukidanju roaminga konačno dolaze na svoje, ali i euroskeptici od kojih su neki 10 ili tko zna koliko godina radili na ukidanju samog EU nadaju se doći na svoje. Pogotovo ako u Francuskoj na predsjedničkim izborima pobijedi Marine Le Pen, liderica krajnje desne stranke Nacionalna fronta koja zagovara izlazak Francuske iz eurozone i iz EU. Izbori u Njemačkoj također mogu biti sudbonosni za čitav projekt europskih integracija, koji je stvoren i izgrađen na njemačko-francuskim temeljima. Krajnje desna stranka Alternativa za Njemačku (AfD) raste u anketama na valu revolta protiv kancelarke Merkel i njezine politike otvorenih vrata kroz koja je u Njemačku ušlo više od milijun izbjeglica i migranata. No veći su izgledi da Marine Le Pen napravi zaokret Francuske s europskog kursa nego da to učini AfD u Njemačkoj.
Naprosto zbog toga što su parlamentarni izbori nemaju tako polarizirajuće ozračje kao predsjednički. Kad je izbor između dvije opcije, lakše se dogodi i fenomen Trump i fenomen Brexit, ali kad je izbor između kandidata niza stranaka u nizu izbornih jedinica, koji zatim formiraju postizborne koalicije o kojima ovisi izbor njemačkog kancelara ili kancelarke, onda AfD može biti remetilački faktor, ali ne može osvojiti vlast. Marine Le Pen može osvojiti vlast u Francuskoj. U tom slučaju, uzalud će biti i besplatan roaming, strukturni i investicijski fondovi EU i sve što se ovim ili onim građanima EU sviđa u Uniji. Preuzme li osoba koja želi izaći iz EU svu vlast u tako važnoj državi osnivačici EU, to će samo po sebi biti kraj Europe kakvu poznajemo.
Predsjednički izbori u Francuskoj održavaju se 23. travnja i 7. svibnja. Parlamentarni izbori u Njemačkoj u rujnu ili listopadu, najkasnije do 22. listopada. Prije toga, za čitav EU bit će važan i ishod parlamentarnih izbora u Nizozemskoj 15. ožujka, gdje ankete predviđaju da bi relativni pobjednik mogao biti radikalni euroskeptik koji želi srušiti EU Geert Wilders. I Italija ide prema novim izvanrednim parlamentarnim izborima, gdje su euroskeptik Bepe Grillo i njegov Pokret 5 zvijezda narasli do statusa druge političke snage, s trendom da postanu i prva. To je dinamika koja će odrediti sudbinu EU u 2017., pa i dulje.
Ponovi li se na bilo kojim od tih četiriju nacionalnih izbora iznenađenje slično izboru Donalda Trumpa u SAD-u ili referendumskoj odluci Britanaca o izlasku iz EU, to bi mogao biti svojevrsni ekvivalent odluci Slovenaca, pa zatim i Hrvata, da odu s 14. izvanrednog kongresa CK SKJ u siječnju 1990., nakon čega je počeo raspad SFRJ. To dvoje nije isto, nije sasvim usporedivo, ali sasvim je izgledno da EU ne bi preživio dizanje od stola i odlazak bilo kojeg lidera države osnivačice EU, nakon što su građani Velike Britanije (koja nije osnivačica) već instruirali svoje lidere da to učine. Upravo u novoj, 2017. bit će obilježena 60. godišnjica potpisivanja Rimskih ugovora, kojima su Belgija, Francuska, Italija, Luksemburg, Nizozemska i Njemačka stvorili Europsku ekonomsku zajednicu, iz koje je izrastao današnji EU. Priprema se gala proslava 60. obljetnice 25. ožujka 2017. u Rimu.
Neće to biti samo proslava nego i svojevrsni krajni rok da 27 država članica EU smisli i odluči kako dalje. No moguće je da će i taj krajnji rok biti probijen, da će države članice nastaviti dalje kao i dosad, bez suštinske odluke o promjeni, produbljenju Unije ili nečemu trećem. Postoji ideja o pretvaranju EU u Uniju s dvije ili više brzina. Jednom brzinom dubljeg integriranja (prema federaciji) kretale bi se one države članice koje su najstabilnije u eurozoni i u Schengenu. Drugom brzinom, bez dubljeg integriranja i sa zadržavanjem više ovlasti na nacionalnoj razini, kretale bi se druge države članice, posebno one na periferiji EU.
No ta ideja o EU s više brzina još nije do kraja razrađena, a zasad nema ni konsenzusa da se takva odluka zaista i donese. Hrvatska, najnovija država članica EU, u takvom bi se scenariju našla vjerojatno u Uniji najsporije brzine.
Ja zbilja ne znam vise jesu li ljudi normalni ili je Einstein rekao najveću istinu ikad kad je govorio o ljudskoj gluposti i beskonačnosti. EU briselska elita je izazvala probleme, na koje su ih svi upozoravali. Ali ne oni su tvrdili da neće biti problema. I sad kad se dogodilo ono sto se jedino moglo dogoditi sad nas oni upozoravaju na probleme koje su izazvali. A lijepo ste mogli to ne napraviti. Zašto jeste, e to ne mogu shvatiti. Možda zapravo mrzite EU, pa ju hoćete uništiti...