Parlamentarni izbori u Srbiji u prvim se reakcijama svode uglavnom na očekivanu uvjerljivu pobjedu novoga vladara Aleksandra Vučića; njemu su glasači dali u ruke sve potrebne alate i aparate da može riješiti dvije podjednako bitne i podjednako hitne, istodobno i teške i bolne odrednice budućnosti te zemlje: život bez Kosova, i život s Europom i u Europi, a za polovicu Srba, odnosno Srbijanaca, i život bez „majke Rusije“. Kako (s)rušiti dva mita odjednom: o Kosovu kao kolijevci Srbije i srpstva i o Rusiji kao zaštitnici srpskoga političkog i duhovnog (vjerskog) bića. To je, i u tome, Vučićevo novo (buduće) biti ili ne biti: da uvjeri svoj narod – a u srpskoj političkoj kulturi (i ne samo srpskoj) narod je daleko prije pojedinca – da njegova budućnost nije u prošlosti.
Srbin – čovjek – Srbin
Želi li stvarno napraviti zaokret i voditi Srbiju tako da opravda podršku Angele Merkel, srbijanski premijer ne može zaobilaziti zarazno političko i duhovno naslijeđe svojih prethodnika, pogotovo što i sam potječe iz toga (ultranacionalističkog) gnijezda. U „Piščevim zapisima“ Dobrica Ćosić ostavio je „misli“ („Srbin je čovjek koji nije čovjek ako nije Srbin“), a koje bi Vučić u novom izdanju trebao poništiti, dokazujući i politikom i primjerom da je moguće biti i Srbin i čovjek u istoj osobi i u isto vrijeme. Kako (ne) izdati ili (ne) iznevjeriti „političkog oca“, eto prve nepoznanice u (ne)mogućoj misiji Aleksandra Vučića da pomiri tradicionalističku Srbiju i njenu „patrijarhalnu civilizaciju“ s modernizmom zapadnoga društva, u što se, pomalo i avanturistički, uputio. U hamletovskoj optici, štošta je (još) stvarno trulo u državi Vučićevoj, od nerazvijenog gospodarstva, koje su nekad i u njegovoj zemlji marksistički zvali „bazom“, do samih vrhova politike i duha, iliti „nadgradnje“ u napuštenoj ideološkoj semantici, gdje „palanka“ nije rekla svoju zadnju riječ. Mnoga su gradilišta tek otvorena, a mnoga i nisu. Prošlost teško opterećuje sadašnjost te države: dovoljno je otvoriti samo posljednje poglavlje njene povijesti, nakon raspadanja i raspada bivše Jugoslavije: najveća republika i najbrojniji narod nisu pokazali političku mudrost ni moralnu snagu da se, poput Čeha, na primjer, na miran način razdruže od republika i naroda koji su htjeli krenuti svojim putem. Računi su na naplatu došli najprije i najviše samim Srbima i Srbiji: umjesto da postane nestvarno Velika da može okupiti sve Srbe u jednoj državi, Srbija je postajala sve manja; umjesto da funkcionira kao demokratski uzor, ili uzor demokracije, što su sanjali neki njeni velikani, sa Slobodanom Miloševićem i poslije njega Srbija se kretala između diktature i „demokrature“; umjesto da se oslobađa demona koji su iz „bratstva-jedinstva“ krenuli izravno u „bratoubilačke ratove“, nije pokapala stare, a rađala je nove zle duhove. Treba li Srbiju spašavati čudo da se ne bi urušila pod teretom starih računa, koje je uglavnom sama pravila i sebi i drugima; je li ga našla, konačno, u političaru koji u (europsko) čudo i sam počinje vjerovati kad je preuzeo toliki rizik da u tako patrijarhalnoj zemlji, kako je vide njeni najliberalniji umovi, toliko govori o Europi? I to s Njemačkom kao glavnim zaštitnikom!
‘Uspon hulja’
Čuveni francuski povjesničar Michelet ostavio je pisano objašnjenje o tome kad se pojavljuju „vračevi“ u životu jednog naroda i jedne države: kad su države slabe i kad narod ne vidi budućnost. Je li Srbija stvarno u takvom (tj. lošem) stanju da joj treba „vrač“ u osobi Aleksandra Vučića da je spasi, možda najprije i najviše od nje same? Jer, nitko predvučićevsku Srbiju nije toliko ugrozio koliko njena svekolika – politička, intelektualna, crkvena, vojna – elita, s „olako danim obećanjem“ o etničkoj državi i neprimjerenim i opasnim sredstvima (rata i ratovanja), koje je bila spremna upotrijebiti da ostvari takav nerealan i (samo)ubilački cilj. Novi vladar Srbije je pred izazovom generacije: izvesti Srbiju iz 19. stoljeća, iz kojeg je inače teško izlazila, a u koje ju je do kraja sunovratio nekad masovno obožavani „vožd“ Slobodan Milošević, s brojnom svitom i iz „rulje“ i iz „elite“ koja ga je vjerno slijedila u vrijeme „uspona hulja“ i „fašizma bez discipline“, kako je devedesete godine u Srbiji opisao njen veliki odbjegli sin Mirko Kovač. Suočavanje s prošlošću Srbije nužno pretpostavlja i suočavanje s osobnom prošlošću aktera toga političkog i moralnog pada. Vučićevu biografiju iz 90-ih bolje pamte njegovi susjedi. Njegovi kritičari „vade“ podatak da je u ratno vrijeme mladi Aleksandar Vučić bio jedna od udarnih pesnica, ako ne desna ruka, četničkoga vojvode Vojislava Šešelja. Utoliko je individualna, osobna katarza, poslije opće nacionalne katastrofe jedan od velikih uvjeta za sva pomirenja među narodima i među ljudima. Na to ga obvezuju neovisni, neutralni istraživači (kao francuski lingvist i povjesničar Paul Garde), kad podsjećaju da je iz Beograda „počelo osporavanje sustava“,da su u Beogradu „počele pripreme za rat“, da je iz Beograda „rat i krenuo“. Da bi svoju zemlju mogao uvesti u 21. stoljeće, Vučić je na biralištu tražio kartu 1. razreda – većinsku podršku za svoj europski projekt, koji u konačnici teško može isključivati priznavanje kosovske realnosti; dobio je najvredniju kartu za europsko društvo naroda i država (jednoga dana, i građana), i to u nekom realnom vremenu. Čekaju ga toliko visoke prepreke i tako teška iskušenja, unutarnja koliko i vanjska, da se bez ikakve zluradosti može reći da mu na putu do Bruxellesa, s glasačkom kartom 1. razreda, predstoji neudobno drndanje u 2. razredu kojekakvih (ne)predvidivih problema koje proizlaze najviše iz mentaliteta koji je najbolje opisao Radomir Konstantinović u prvoj rečenici svoje sjajne (i slavne) knjige: „Naše iskustvo je palanačko“! Bez obzira na to kako se narodski različito nazivalo naslovno gradivo, „Filosofija palanke“ nije udžbenik samo za jednu sredinu ni za jednokratnu upotrebu.
Za proeuropske vlasti u Beogradu, ako ozbiljno misle mijenjati mentalitete koji su formirani u ratu, a koji su postali velika smetnja (u) miru, ta je umna knjiga nezaobilazna politička biblija: nije djelo koje ponižava osjetljivu Srbiju, nego zrela studija o političkoj kulturi i psihosocijalnoj podlozi srpske osjetljivosti. Tko stvarno želi reformirati Srbiju, Konstatinovićevi ogledi su pravi reformski brevijar za prijelaz iz patrijarhalnog u moderno društvo. S prtljagom „palanke“ koju njegovi prethodnici nisu uspijevali na leđima donijeti do krivo projiciranog cilja o etničkoj državi svih Srba, jaki čovjek Srbije kreće na najneizvjesnije i najvažnije putovanje u svome političkome životu: u Europi će svi Srbi napokon stanovati pod jednim krovom (kao i svi Hrvati, Mađari...). Strateški cilj bio je do sada, očito, nerealno postavljen, zato neostvariv i nemoguć. Otuda prva važna nepoznanica, koja će se provjeravati na Vučićevu putovanju iz Vučjaka za Bruxelles: je li (i on) svjestan da je prošao i posljednji vlak koji prometuje unatrag? Ili je europski vozni red, kakogod bio isprekidan i neredovit, njegova prilika da preokrene državu i reformira društvo, da zemlju koja je u posljednje stoljeće i pol ratovala svake 14. godine (kako to računa autoritet za političku povijest u osobi Latinke Perović), postavi na zdravije temelje – da njeni građani stvarno mogu raditi i privređivati, umjesto da se „tuku“. Otud prijeka potreba mijenjanja mentalne paradigme po kojoj je Srbija pobjeđivala u ratu, a gubila u miru, žrtvovala se za državu, a zapostavljala vlastito društvo.
Nacionalizam i socijalizam
Najnovija „presuda“ s birališta potvrđuje još jednu dimenziju srpske politike; njenu povijesnu i mentalnu strukturu, kojom opet dominiraju dva nataložena sloja prošlosti: nacionalizam i socijalizam, kao njegov protivnik i saveznik. Prvi je vezan uz tlo, uz narod, uz mitove i legende; drugi izražava sklonosti egalitarizmu, podložnost ideologijama: ni on nije odveo, i ne vodi, Srbiju prema očekivanoj budućnosti. Miloševićeva vlast, izgrađena na propalome projektu Velike Srbije, bila je prva velika koalicija „dogmatskih komunista“ i „antikomunističkih nacionalista“. Zapaljivi spoj vatre i vode, koji nije prestajao paliti Srbiju i potpaljivati njene (radikalne) duhove, i na ljevici, koja se previše uzdala u državu, i na desnici, koja nije vjerovala u tržište. Može li Aleksandar Vučić pogasiti te požare koji su se javljali i zbog tradicionalne, povijesne nesklonosti Srbije zapadnome kapitalizmu (i Zapadu općenito). Kad ponovno preuzima u ruku zemlju, ona je u raskoraku: srce je u Rusiji, iako otuda, kako se jedna proeuropska Beograđanka tuži u Le Mondeu, ne dolazi ni jeftiniji plin; glava se okreće prema Europi, koja uzvraća poklonima u obliku važne podrške u sporu s Hrvatskom oko europskih obveza Beograda; s jednom se nogom Srbija još batrga na Kosovu, odakle ne zna izaći, a drugom korača Bosnom (manje Hercegovinom), s kojom nije raščistila, bi li je radije neprincipijelno i dalje dijelila ili je spajala bez uvjerenja da to treba činiti da bi spasila krhkoga susjeda. Dugo je Europa Srbiji bila daleka; čak i kad se hvalila da je bliska s Francuskom, ili s Engleskom, njeni vizionari, poput Nikolaja Velimirovića, nisu išli dalje od kompromisne sredine, dopuštajući da je Srbija „susjed Europe, ali ne i Europa“. Tek će nesretni Zoran Đinđić izreći fatalno: „Europa neće čekati nas“, što je mogao biti jedan od njegovih manje važnih krimena u sukobu s „palankom“. Iracionalno ponašanje srpske političko-intelektualne elite navodilo je i neovisne srpske duhove (L. Perović) da zaključe da „Srbi nemaju smisla za politiku“: politiku kao „izbjegavanje rizika“ vrednuju manje od rata iako je rat „najveći rizik“! Oslobađanje nekadašnjeg Vučićeva pokrovitelja Vojislava Šešelja i prekvalifikacija ratnog plana o stvaranju velike Srbije od zločinačke djelatnosti u politički projekt mogli bi, ipak, biti privremena greška Haaškoga suda, a ne trajno sljepilo međunarodne pravde.
Druga je stvar sa sporom, ili sporovima, Srbije s Hrvatskom; oni bi mogli trajnije obilježavati odnose dviju država, još gore: dvaju naroda, nastavi li Europa nekritički prihvaćati Vučićevu Srbiju, samo da bi je otrgla iz strateškoga zagrljaja Putinove Rusije, i ako se Hrvatska u ozbiljnim pitanjima za svoje državne i nacionalne interese nastavi ponašati na nedovoljno studiozan način. Ako je najjeftinija škola kad se uči na tuđim greškama, hrvatski se vladari ne ponašaju kao dobri učenici: blokada je zadnje, a ne početno sredstvo u diplomatskim licitiranjima toga tipa.
Svojedobno je Zoran Milanović beskorisno izazivao Europu, prije svih Njemačku, jer je ona u „slučaju Perković“ bila izravnije u pitanju nego što se sada sama podmetnula kao zaštitnica Beograda. Ne može Hrvatska, kakogod bila mala i slaba u odnosu na veliku i moćnu Njemačku, biti njen pijun na europskoj diplomatskoj ploči; može biti njezin saveznik, kao što je bila u dobrim vremenima kad se Hrvatska borila za suverenitet. Treba li podsjećati da je Srbija važan hrvatski susjed, a Njemačka važan, ako ne i najvažniji, europski partner (i saveznik), da bez prijeke potrebe ne treba ulaziti u sukobe. Želi li nastaviti s (do)sadašnjom politikom olake upotrebe krajnjeg diplomatskog oružja blokade, i još na inatljiv način, u savezničkom Berlinu hrvatski vladari teško mogu računati s podrškom u (preranom?) sporu sa Srbijom. Uz oslabljenu Francusku, ona je nositelj europskoga ujedinjenja; tako Njemačka pomiruje svoju turbulentnu prošlost sa zamišljenom mirnijom budućnošću. Vode li isti motivi i kancelarku Angelu Merkel da neoprezno stavi toliko jaja u Vučićevu košaru i tako unaprijed honorira neke njegove buduće pozitivne uloge, a ne negativnu prošlost?
Je li to stari/novi srbijanski premijer bolje shvatio (i prihvatio) od svojih hrvatskih kolega?
>> Vučiću su odriješene ruke da Srbiju povede na Zapad
>> Tisuće ljudi u Beogradu tražile ostavke zbog izborne krađe
