Prije dvadesetak godina hercegovački je mladić Luka Rajić mogao o životu u Švicarskoj tek maštati, eventualno, kao i njegovi vršnjaci, razmišljati o nekom "gastarbajterskom" življenju u zemlji banaka, sira i satova. Da će biti vlasnikom tvornice u toj bogatoj zemlji, vlasnikom jedne od najuglednijih švicarskih tvornica čokolade te luksuzno živjeti u urednoj Ženevi, vjerojatno je prelazilo sve granice mašte mladića iz Konjica.
Jednako je nevjerojatnim izgledalo i da će jednoga dana imati veliku i uglednu tvrtku u Zagrebu. Pogotovo da će postati vlasnikom tvornice u kojoj se zaposlio kao mladi vozač. U historijskoj promjeni, urušavanju starih "proizvodnih odnosa i snaga", otvaranju hrvatskog društva te u gospodarskom prevratu "privatizacije i pretvorbe" mladi je vozač Dukata ostvario osobno i nacionalno čudo. Postao je 1994. vlasnikom tvornice čije je mlijeko, jogurte i sir dotad razvozio, a koju uskoro vjerojatno kani prodati.
Luka Rajić je tako zapravo postao najpoznatijim Hrvatom koji je u samostalnoj Hrvatskoj ostvario tzv. američki san. U novom društvu "jednakih šansi" on je svoju šansu maksimalno iskoristio i kao u američkim filmovima od tvorničkog šofera postao vlasnikom tvornice. Čim se pročulo da bivši vozač kupuje tvornicu, odmah se rodilo i pitanje odakle mu novac za to? Proširila se priča da je Rajić samo nekome politički utjecajnom i moćnom "posudio ime", da je on samo vlasnikom Dukata na papiru. Zajedno s tom pričom širila se i ona da je u vrijeme razdruživanja Jugoslavije postao jedan od izabranih, povjerljivih i pouzdanih koji su kamione pune tadašnjih Markovićevih dinara "tjerali u Bosnu" i od Bosanaca, punih pouzdanja u vlast Ante Markovića i u njegovu ideju Jugoslavije, mijenjali za njemačke marke.
Čak ako je Luka Rajić tako stekao početni kapital za kupnju Dukata, Rajićeva se kupnja pokazala drukčijom od mnogih tadašnjih kupnji, kada su se tvornice kupovale bez novca, a on sasvim drukčijom od nahrupjela mnoštva tadašnjih tajkuna. Dukat nije propao, radnici nisu završili na ulici, a novi vlasnik pokupio nezarađeni novac. Naprotiv, dogodilo se nešto sasvim novo, novi se vlasnik pokazao inteligentnijim, moralnijim, socijalno osjetljivijim i poslovno sposobnijim ne samo od tipičnih tajkuna nego i od mnogih školovanijih iz tadašnjeg gospodarskog okružja. Rajić je poslovanje prepustio skupini poslovanju vičnih menadžera, modernizirao Dukat, tržišno ga osposobio, a zaposlenima osigurao uredne i solidne plaće, dao im osjećaj perspektivnosti i sigurnosti.
Zahvaljujući svemu tome, nekadašnji je mladić rodom iz Konjica Dukatu za desetak godina povećao poslovni ugled, učinio ga uglednom tvrtkom vrijednom možda i 300 milijuna eura. Tako je poslije crnog i crvenog Ante (Pavelića i Markovića) gradić na Neretvi postao poznat i po uspješnom biznismenu Luki Rajiću, mladiću koji je počeo ni od čega i u vrlo kratko vrijeme postao oličenjem "hrvatskog gospodarskog čuda". Preseljenjem u Švicarsku i mogućom prodajom Dukata Luka Rajić će vjerojatno i definitivno (poslovno) otići iz Hrvatske, ali će u njoj sigurno i dalje ostati upamćen kao egzemplar koji je na hrvatski način ostvario američki san.
