Osnovna je alternativa srbijanskih izbora bila odavno jasna – i
neugodna; a glasila je: pristojan i slab ili primitivan i moćan
predsjednik. “Analitička” ih je frazeologija brojnih promatrača površno
svodila na opreku “europsko”-”nacionalističko”. No to se u kampanji
nije baš moglo razaznati. Jer, u političkoj stvarnosti Srbije temeljnu
ulogu kao da igraju nadrealistični čimbenici – odavno prošlo vrijeme
(moćne Srbije), politički nepostojeći prostor (Kosovo), odsutni ljudi
(Milošević, Šešelj).
U takvim okolnostima Tadićeva tijesna pobjeda ipak je (gotovo) očekivan
ishod kojim su – kratkoročno barem – zadovoljni inozemni čimbenici i
obrazovanija, bogatija, civiliziranija Srbija (u Beogradu i Vojvodini
Tadić je dobio s otprilike deset posto prednosti, u kosovskim enklavama
Nikolić je dobio četiri puta više glasova). No problemi ostaju – prije
svega socijalni, dugoročno gledajući.
Kratkoročno, Tadić je suočen sa skorim priznanjem neovisnosti Kosova -
koje će, nakon njegove pobjede, vjerojatno biti odgođeno za tjedan koji
počinje 10. ožujka (odnosno nakon španjolskih izbora, jer su – ne
računajući mali Cipar koji Kosovo neće priznati – Španjolci, uz
Rumunje, najveći problem “zajedničke vanjske politike” EU u ovome
slučaju).
Novi će predsjednik – uza simbolično jake, ali realno prazne poteze
(blokada granice s Kosovom, povlačenja veleposlanika i slično) – morati
biti svjedok vlastita daljnjeg slabljenja. A to će biti još naglašenije
time što mu Koštunica viri preko ramena – teško je, dakle, očekivati
stabilnost.Za Hrvatsku bi, možda, Nikolić bio – kratkoročno - lagodnije
rješenje.
Razlike prema Srbiji bi se – posebice Uniji - lakše demonstrirale, no
njegova bi retorika oštetila zemlju iznutra jer bi inducirala novi
uzlet primitivnoga hrvatskog nacionalizma. Politička nestabilnost
susjeda koji ipak ostaje na civilizacijskoj trasi strategijski je stoga
ipak bolji rezultat.
ANALIZA
