Rođen je 1938. u Perkoviću, a umro 15. rujna 2015. godine. Poznat je po nadimku Bambe. Gimnaziju je završio u Šibeniku. Diplomirao je i doktorirao pravo na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. Bio je redoviti profesor ekonomske povijesti na tom fakultetu. Proučavao je povijest hrvatske ekonomske misli, posebice djela Benka Kotruljevića i Mije Mirkovića.
Od 1986. do 1990. bio je predsjednik Sabora u socijalističkoj Hrvatskoj. U previranjima uoči demokratskih promjena 1990. bio je sklon demokratskoj struji unutar tadašnjeg SKH. Sudjelovao je u polemici koja se 1989. vodila između tadašnjih republičkih dužnosnika (predsjednici Predsjedništva, Sabora i Izvršnog vijeća (vlade) s partijskim vrhom. Dužnosnici su ih optuživali da ih uopće ni o čemu ne obavještavaju, niti im govore što namjeravaju napraviti. Iz suprotnog tabora su im uzvraćali da su nesposobni i nesnalažljivi i da jedino mogu napraviti štetu.
Runjić je 27. srpnja 1989. primio tadašnje predstavnike hrvatske političke oporbe koji su mu predali tekst „Zahtjevi naroda“ koji je potpisalo 100 tisuća ljudi. Predsjednik Sabora tada je obaviješten da je poslano „otvoreno pismo“ Ujedinjenim narodima zbog „započete hajke na političke neistomišljenike“.
Runjić je potpisao zakon kojim je u Hrvatskoj uvedeno višestranačje. Uručujući rješenje o raspisivanju prvih višestranačkih izbora u Hrvatskoj, kako prenose novine iz tog vremena, oduševljeno je uskliknuo kako je neobično sretan što je dočekao taj historijski dan.
Nakon pobjede HDZ-a na izborima, Runjić je 30. svibnja 1990. predao vlast novoizabranim predstavnicima naroda. Naslijedio ga je Žarko Domljan. Nakon toga, bio je 13 mjeseci hrvatski veleposlanik u Moskvi u vrijeme raspada bivšeg Sovjetskog Saveza. Poslije je govorio kako mu je u toj službi puno pomoglo poznavanje ruske književnosti što mu je otvaralo mnoga vrata. Potom se vratio na Ekonomski fakultet.
Bio je u Savjetu SDP-a osnovanom pri Gradskog organizaciji Zagreba. Razočaran tom strankom, pojavio se 1995. kao kandidat Akcije socijaldemokrata Hrvatske (ASH) na parlamentarnim izborima. Nije uspio ući u Sabor. Poslije je u javnim nastupima govorio kako se ljevica u Hrvatskoj nalazi u „dubokoj krizi“ te da se zbog toga povlači iz javnosti u „intelektualnu samoću“.
U medijima se njegovo ime pojavilo opet 2001. kada se spominjao kao kandidat za hrvatskog veleposlanika u Beogradu. Navodno je bio kandidat tadašnjeg predsjednika Stjepana Mesića, dok je predsjednik Vlade Ivica Račan preferirao neke druge. Govorilo se tada i o sukobu Zrinjevca i Pantovčaka. Na kraju nije dobio tu funkciju.
2009. Runjić je odlikovan Redom hrvatskog pletera za osobit doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana. To odlikovanje dobio je zajedno s drugim dužnosnicima s kraja socijalističkog razdoblja. Tom prigodom je rekao kako ćemo jasnije vidjeti iz koje smo situacije izlazili i u što smo se spremali ući kad se iracionalnosti i strasti smire i kad ratio prevlada.
Povodom dodjele tih odlikovanja Zlatko Vitez je izjavio kako je 13. studenoga 1988. prilikom otvaranja spomenika Augustu Šenoi u Vlaškoj ulici u Zagrebu izostavljeno pjevanje himne Lijepa naša. Kada je upitao Runjića zašto je to napravljeno, rekao je kratko „da ne provociramo“. U to je vrijeme bila, naime, u tijeku antibirokratska revolucija koju je vodio srpski čelnik Slobodan Milošević, na što je odgovor tadašnje vlasti u Zagrebu bila glasovita „hrvatska šutnja“.
Runjić je bio oženjen i otac dvoje djece. Tradicionalno je ljetovao na Jadriji kod Šibenika, u Zagrebu je bio među prvim stalnim gostima kasnijeg kultnog restorana Baltazar. Bio je sklon poeziji i književnosti.
Ode još jedan koji je sa svojom ''stručnošću'' ubrzao raspad jugoslavije.