Kada je iz Bruxellesa došao u Hrvatsku s ciljem da preuzme HDZ i Vladu, Plenković je otvoreno rekao da mu je agenda mijenjati i HDZ i Hrvatsku. Tada je to mnogima vjerojatno zvučalo samo kao predizborna parola, ali Plenković je, očito je sada, vrlo transparentno izložio svoje političke planove. Barem u dijelu koji se odnosi na HDZ. Jer premijer je naumio reformirati HDZ, Hrvatsku ne. Barem ne u značajnom dijelu. Kao premijer, naime, ne provodi baš nikakve suštinski važne reforme iako je u novogodišnjem intervjuu najavio da će 2018. godina, budući da nema nijednih izbora, biti godina velikih reformi. Kao šef HDZ-a djeluje na dva polja. Prvo, krenuo je u izradu novog stranačkog Statuta, a zahvati koji se planiraju vrlo su ambiciozni.
Mahanje mačem
Budu li svi i prihvaćeni, od uvođenja unutarstranačkog referenduma, predizbora u stranci s mogućnošću da članovi kreiraju dio saborskih lista kao i onih za lokalne parlamente, proširivanja načela biranja u stranci modelom jedan član-jedan glas, ograničenjem mandata lokalnim šerifima na tri ili četiri itd., HDZ će se suočiti s ozbiljnom mogućnošću prave demokratizacije stranke. HDZ će se time više približiti biračima i članovima, članstvo će moći sudjelovati u kreiranju stranačkih struktura i donošenju odluka, a time bi se stranka, uvjereni su u HDZ-u, mogla suprotstaviti rastućem populizmu i okretanju birača populističkim i antisistemskim strankama. U tom je dijelu očita namjera da se HDZ mijenja u skladu s promjenama na političkoj sceni koje su i u Hrvatskoj i u Europi u zamahu nakon ekonomske krize i raspada čvrstih dvostranačja. Dakle, promjene predviđene Statutom HDZ-a, naravno uz preduvjet da prijedlozi budu prihvaćeni u značajnoj mjeri, pozitivna su reforma stranke koja bi mogla biti putokaz i ostalim strankama. I SDP je prije koji dan usvojio novi Statut, i njihov je smjer ohrabrujući, međutim dojam je, barem u prijedlozima, da je HDZ spreman i na hrabrije korake.
Drugo, Plenković je odlučio repozicionirati HDZ, zato inzistira na ratifikaciji Istanbulske konvencije. No tu je priča daleko delikatnija i prilično nepredvidljiva. I na Predsjedništvu i Nacionalnom vijeću stranke tumačio je da je ratifikacija dokumenta kojem je cilj borba protiv nasilja nad ženama i u obitelji važna za poziciju HDZ-a, ali i da ta konvencija kao i zaštita žena od nasilja ne smije biti ekskluzivno pravo SDP-a. Ni na jednoj temi dosad kao na Istanbulskoj konvenciji Plenković nije doživio toliki otpor u HDZ-u. O motivima onih koji se u vodstvu HDZ-a protive ratifikaciji, a riječ je o ljudima iz najviših stranačkih struktura, može se raspravljati. Ali nevjerojatan je Plenkovićev demokratski deficit u uvažavanju bilo kakve kritike kada je riječ o toj konvenciji. Praktički svi koji pružaju otpor označeni su kao pučisti, oni koji žele destabilizirati Vladu, oni koji “kao miševi stalno grickaju i opstruiraju”. Ni Plenković ni ljudi iz njegova okruženja ne mogu pojmiti zašto bi ijednom HDZ-ovcu išta u Istanbulskoj konvenciji bilo sporno, a tobožnju rodnu ideologiju koja se krije u tom dokumentu proglasili su praktički potpunom izmišljotinom. Ako Milijana Brkića, Miru Kovača, pa i Darka Milinovića u Plenkovićevu krugu doživljavaju kao ljude koji Istanbulsku opstruiraju iz osobnih političkih motiva i neslaganja sa šefom stranke, za Damira Jelića, Davora Ivu Stiera, pa i Ivanu Maletić, koju je Plenkovićev krug praktički proglasio pretendenticom na njegovu fotelju, teško da mogu reći da to rade zbog bilo čega drugog osim zbog svojih uvjerenja.
U Tuđmanovo doba HDZ je stalno padao, a onda se ukazao Sanader:
Damir Jelić, kao i Davor Ivo Stier, uvjereni je konzervativac i demokršćanin, njihovi stavovi odavno su poznati, a njihovo mišljenje o Istanbulskoj konvenciji ima kontinuitet (premda se raznim spinovima pokušava dezavuirati Stiera). Ivana Maletić nije toliko povezana s Crkvom, ali i njen stav po pitanju Istanbulske konvencije ima svoj kontinuitet, i u Europskom parlamentu bila je suzdržana kada se glasalo o toj konvenciji. Grijeh joj je očito jer se usudila kritizirati premijera i Vladu da po pitanju reformi moraju hrabro proći dolinom političke smrti. To je u kombinaciji s Istanbulskom bio krunski dokaz da je dio zavjere konzervativaca koji žele detronizirati Plenkovića. Što je još zanimljivije, Stier, Jelić i I. Maletić bili su dio najuže Plenkovićeve ekipe kada je osvajao HDZ i vlast u državi. Godinu i pol kasnije odnosi između Plenkovića i Stiera potpuno su pukli (već Stierovom ostavkom u Vladi kada je HDZ ušao u savez s HNS-om), Ivanu Maletić Plenković je stavio na led otkad se u HDZ-u suprotstavila ideji Martine Dalić da se novcem od IPO-a HEP-a kupi MOL-ov udio u Ini. Damir Jelić prilično je samozatajan i nije se dosad čulo da su njegovi odnosi sa šefom HDZ-a narušeni. Čudi, dakle, da Plenković i ekipa koja mu je odana ne dozvoljavaju da upravo ti ljudi predstavljaju i birače HDZ-a koji imaju dvojbe oko Istanbulske konvencije.
Kolega iz Novog lista dobro je primijetio da je svaki od protivnika Istanbulske iz vrha HDZ-a na parlamentarnim izborima osvojio 10 posto preferencijalnih glasova. Dakle, mandate, premda nisu svi u Saboru, osvojili su respektabilnim brojem glasova birača i valjda su legitimni predstavnici priličnog broja HDZ-ovih glasača. Tim više iznenađuje Plenkovićev osoran odnos prema svima koji o Istanbulskoj konvenciji imaju drugačije mišljenje. Oni je nisu pročitali, nisu je razumjeli, žive u svijetu percepcija, trebat će im vremena da je shvate.
Iznenađuje i čvrstina kojom Plenković ide u ratifikaciju. I koji su pravi motivi tolike odlučnosti. Zašto, na primjer, premijer nije tako decidirano odlučio provesti reformu javne i lokalne uprave? Ili bilo koju reformu? Zašto se nije zainatio i odlučio da na državnom proračunu više neće parazitirati razni uhljebi, da se poslove neće izmišljati samo kako bi se zaposlilo one sa stranačkom iskaznicom HDZ-a? To bi imalo blagotvorniji učinak na društvenu klimu i sprečavanje iseljavanja sve većeg broja ljudi iz Hrvatske kojima više primarni cilj odlaska nije egzistencija nego zasićenost zatrovanim društvenim odnosima. Motivi bi mogli biti sljedeći; da Plenković reforme u državi provodi mačem kao što je krenuo s Istanbulskom u HDZ-u, vrlo vjerojatno bi si potpisao političku smrt. Iako Hrvatska vapi za strukturnim promjenama, svatko tko hrabro krene u rezanja raznih prava, od radnih mjesta u državnom aparatu nadalje, vrlo vjerojatno neće dočekati drugi mandat. Zato je Plenkoviću lakše mačem mahati po HDZ-u.
Prvo, kada je riječ o Istanbulskoj konvenciji, na svojoj strani ima većinu medija (isključujemo samo one krajnje desne). Drugo, već je stvorio mantru da je on u HDZ-u nezamjenjiv, da od njega nema ni boljeg ni obrazovanijeg ni pametnijeg ni umreženijeg u Europi. I doista, HDZ zasad nije izmislio boljeg kandidata od Plenkovića, ali to govori o deficitu HDZ-a koji sa 200.000 članova nema dva-tri dostojna konkurenta aktualnom šefu. Treće, Istanbulska je konvencija prilika da Plenković bez stranačkih izbora posloži stranačke karte. Da praktički sve protivnike proglasi pučistima, destabilizatorima Vlade, rušiteljima političke stabilnosti, prikaže ih ljudima koji sve rade iz svojih sitnih, osobnih interesa. Da ih ocrni u javnosti i pred članstvom. Umanji im bilo kakav značaj, a uz asistenciju medija prikaže ih nazadnjacima kojima u HDZ-u nije mjesto. Prilika mu je da se riješi neželjenih u vrhu HDZ-a, poput Stiera i Kovača, koje može smijeniti sa stranačkih tajničkih funkcija. Izabranim pak članovima poput Brkića, Ivane Maletić itd. ne može ništa. Odnosno, Ivanu Maletić može ne staviti na listu za europske izbore, što bi bila potpuna politička osveta. Slično se Plenković obračunao s pobunjenicima u Ličko-senjskoj županiji zbog kadroviranja na Plitvicama pa je raspustio cijeli županijski ogranak želeći ga resetirati od starih kadrova.
Krstičevićev ‘žuti karton’
Četvrto, Plenković na taj način kani pozicionirati HDZ više u centar i vjerojatno ga “očistiti” od, po njegovu mišljenju, nazadnjaštva. Osim toga, najavom na Dan žena da će Istanbulska konvencija uskoro biti ratificirana Plenković je medijski prostor napunio samo jednom pričom – ratifikacijom dokumenta koji je izazvao žestoke prijepore. Kritika Europske komisije zbog neprovođenja reformi, problemi u Agrokoru i sve ostale loše vijesti pali su u debelu sjenu.
Kad se sve zbroji, pitanje je koliko će time dobiti, a koliko izgubiti. Hoće li zbog takve politike izgubiti svoje birače, pogotovo one konzervativnije, koji će novo okrilje pronaći u strankama desnice ili možda Mosta (koji je protiv ratifikacije), i hoće li privući birače sklone centru. I iz kojeg bi bazena uopće zagrabio te birače? Nije sporno da Plenković mijenja i modernizira HDZ, ali teško da se takvi procesi mogu odigrati preko noći. Posebno je i pitanje hoće li Plenković uspjeti slomiti otpor u HDZ-u i Konvenciju u Saboru izglasati uz što manje podjele u HDZ-u? Ili će i protivnici biti dosljedni pa će Plenković podići ručnu. Sudeći prema dosadašnjoj situaciji, obje su strane predaleko otišle i teško da će biti povlačenja. Plenković je otišao toliko daleko da je na Predsjedništvu prijetio da će on srušiti Vladu, ako je onima koji su protiv Konvencije cilj srušiti njegovu Vladu, a onda nitko od njih neće biti na listama za Sabor na novim izborima. No Plenković je tu previdio dvije stvari; Kramarka su najbliži suradnici srušili kada je išao rušiti svoju Vladu. Drugo, Plenković još uvijek ne vlada HDZ-ovim terenom, a bez toga mu je teško voditi stranačke bitke. Kada se podvuče crta, potvrdilo se da je HDZ stranka koja sa svakim novim predsjednikom iznova piše svoju povijest. Malo ga detuđmaniziraju, pa ga tuđmaniziraju, pa od njega rade europsku narodnjačku stranku... Tako je bilo i u vrijeme Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Tomislava Karamarka i sada Andreja Plenkovića.
– Nećemo dozvoliti da nas ucjenjuju oni koji više nikada ne bi ušli u Sabor u slučaju novih izbora – glavna je poruka Plenkovićeva najužeg tima. Dakle, u političku borbu šef HDZ-a i njegova družina ulaze skinutih rukavica, agresivno i spremni na sve. Možda računaju da će time zaplašiti oponente koji nemaju istaknutu figuru koja bi mogla konkurirati Plenkoviću. I ta činjenica šefu HDZ-a, očito, daje najveću snagu jer je svjestan da se na HDZ-ovu tržištu kandidata trenutačno ne nudi bolja politička roba. Ipak, zanimljiv je jedan detalj. Plenkoviću se u žurbi s ratifikacijom Istanbulske suprotstavio Damir Krstičević, ministar obrane i potpredsjednik Vlade, koji je na zadnjim izborima dobio najviše preferencijalnih glasova nakon Plenkovića i Zorana Milanovića. Na stranačkim sastancima Plenković ministre koristi kao svoje zagovornike, ali Krstičević, izgleda, malo više osjeća bilo HDZ-ova terena, malo i podbada zbog sporosti u donošenju odluke o kupnji borbenih aviona, ali sigurno nije netko koga bi Plenković samo tako mogao otpisati. Krstičevićeva poruka Plenkoviću na Klubu HDZ-a u Visokoj da se s ratifikacijom ne treba žuriti bila je odmjerena, ali mnogima vrlo znakovita. Krstičević je Plenkoviću važan kao netko tko mu donosi glasove desnice i branitelja, teško da će premijer njemu reći da živi u svijetu percepcija...
Za dobro nas svih gradjana RH, trbaju se same raspustiti tri stranke. HDZ prvo, treba dati primjer HNS i SDP! Ako je netko citao Cervantesa zna kako bi to zavrsilo.