Njemačka kancelarka Angela Merkel vjerojatno je odahnula kad je na dužnost hrvatskog premijera izabran Andrej Plenković. Previše je europskih čelnika koji vuku na svoje strane te iz EU biraju samo ono što im se dopada, kao što je novac ili otvoreno tržište, a obveze izbjegavaju, ili pak onih koji prijete rasapom europskog projekta. Jer Merkel danas više nego ikada – i zbog EU, ali i zbog svoje pozicije prije njemačkih izbora sljedeće godine – trebaju saveznici.
Plenković, kao i cijela Vlada, i dalje vjeruju u europski projekt, a u tom će smislu Merkel, pod navalom populizma, i prijetnjama daljnjeg kljaštrenja Unije trebati svaki glas podrške. Jer je danas, tako ispada, više hvale protivnici, poput grčkog ministra financija i vođa pokreta Diem25 Yannisa Varoufakisa koji je ustvrdio kako je A. Merkel jedina političarka u Europi koja je još na nogama, a koja je na strani civilizacije, nego njezini “prirodni” kolege iz demokršćanskog kruga, poput mađarskog premijera Viktora Orbana. Štoviše, dok neki domaći zastupnici iz redova SDP-a u Europskom parlamentu prihvaćaju scenarij Europe s dvije brzine, pri čemu bi čvrstu uniju zadržale stare članice, dok bi se ostale države priključivale ovisno o tome koliko im dopuštaju unutarnje političke prilike, ta je opcija hrvatskoj Vladi neprihvatljiva.
Rješenje je više kohezije te više politika i mjera koje će smanjivati razlike unutar Europe i između bogatijih i siromašnijih. I u hrvatskom nacionalnom interesu je izbjeći podjele kako se ne bi dogodilo da Hrvatska ostane na nekoj siromašnoj periferiji za koju se već, iz primjera Španjolske i Grčke, dobro zna kako prolazi. Njemačku, koju je američka administracija označila glavnim igračem Europe nauštrb tradicionalnog partnera Velike Britanije, dobro je imati uza sebe. Pragmatično govoreći, nikad ne treba podcjenjivati njemački utjecaj na zapadni Balkan, prvenstveno na BiH, čiji je europski put prioritet ove Vlade, ali i Srbije. Plenković i Merkel trebaju jedno drugo i Hrvatska to treba kapitalizirati.
