Andrija Hebrang (74), professor emeritus, nekadašnji ministar zdravstva i Tuđmanov potpredsjednik HDZ-a nedavno je javno objavio da boluje od raka. Naime, usprkos nizu dužnosti i funkcija koje je obnašao u HDZ-u, ništa nije tako zaintrigiralo javnost za njegov život kao saznanje da se i on razbolio.
- Ovoga proljeća bio sam još u punom naponu snage. Izabran sam za profesora emeritusa na Zagrebačkom sveučilištu i s time imam pravo i obavezu doživotnog obavljanja određenih aktivnosti na Medicinskom fakultetu. Uz to kao umirovljenik sam uspješno ušao u poduzetničke vode i tako u mirovini nastavio raditi cijele dane. A onda odjednom umor, gubitak na težini i neke čudne temperature. Nakon tri dana poduzeo sam osnovne pretrage i odmah shvatio da idem u smjeru hematološke problematike. Moja zasluga je jedino u tome da sam sve poduzeo odmah, rekao je Hebrang za Slobodnu Dalmaciju.
Hebrang je rekao da je na portalima svašta pročitao, ali da je odmah shvatio kuda treba ići.
- Reakcija na prvu kuru liječenja bila je odlična, kao i na drugu. Sada me čeka treća i nadam se još mnogo njih. Moj je stav da se s tumorima mora boriti kao i sa svim nedaćama u životu, zaključio je.
Komentirao je i prognoze te rekao kako i nisu toliko loše.
- Prognoza je, kao i kod većine ostalih malignoma, šarolika. Ovisi o sreći, dobrom praćenju bolesti i pravilnom reagiranju na promjene, disciplini... Ako se sve posloži, za moje godine prognoza nije loša.
Hebrang je rekao i kako ne dramatizira te da pokušava živjeti što normalnije.
- U početku sam odmah odlučio svesti sve aktivnosti na minimum. Zatim sam polako shvaćao da će borba s bolešću biti dugotrajna pa sam odlučio živjeti što normalnije. Ne dramatiziram jer u sedamdesetim godinama gotovo svatko nosi breme jedne ili više bolesti, rekao je.
Dodao je i kako se ne boji smrti.
- Mnogi me pitaju bojim li se smrti. Ne, smrt smatram jednom od stepenica životnog ciklusa. Nisam se bojao ni kod prve maligne bolesti, ni u ratu kada je crnogorska granata pala 12 metara od mene, ni kada sam s autom sletio u grabu pod topničkom paljbom ispred Županje, ni kada su mi meci fijukali oko glave u Pakracu... Strah je ili urođen ili nije. Imam sreću da sam iznad toga. Ne bojim se ni svog tumora. Smatram ga doživotnim podstanarom koji se, doduše, nasilno uselio, ali suživot je moguć. Samo moram paziti da me prerano ne iseli.
Sve najbolje...