Kada se donosi bilo koji zakon, a koji mora zadovoljiti novčane apetite države ili lokalne samouprave, podilazeći koalicijskim partnerima, te zadovoljavajući stavove glasačkog stroja potrebnog za sljedeće izbore, kako bi sadašnja vladajuća stranka i nadalje ostala na vlasti, onda uvijek konačna provedba takvog zakona ovisi o odluci onog koji je “primus inter pares” u Vladi i stranci na vlasti, u ovom slučaju predsjednika vlade Andreja Plenkovića, koji je odluku o provođenju Zakona o porezu na nekretnine odgodio za neko drugo vrijeme. Ako je tu odluku gosp. Plenković donio zato što je uvidio da je taj zakon loš, onda mu se mora odati puno priznanje na ovom državničkom potezu. U slučaju da je odgoda zakona donesena iz razloga kako bi se smirilo nezadovoljno građanstvo koje i dalje stoji na barikadama obrane svojih stečenih prava i privilegija, onda je ta odluka o odgodi u potpunosti promašena i donesena je isključivo iz razloga kako bi se zadržala teškom mukom uspostavljena vlast. Začuđujuće je da mnogi oponenti Zakona o nekretninama nisu nastupili protiv njega u trenutku kada je bio na čitanju i konačnom donošenju u Hrvatskom saboru, već sada kada su gradske ili općinske službe slanjem svojih razno raznih polupismenih upitnika građanima najavili njegovu skoru primjenu.
Kada bi se ozbiljno analizirali tekstovi i izjave mnogih novinara, čelnika stranaka, uvjetno nazvanih stranačkih glasnogovornika, te poznatih ekonomskih stručnjaka okićenih s cijelim nizom akademskih titula, lako bi se moglo utvrditi da se poslije 27 godina od prekida s komunističkom idejom Kardeljevog samoupravnog socijalizma i državnog dogovornog gospodarstva i dalje na neki način brani propali model samoupravljanja i državno vlasništvo sa svim beneficijama koje takvo vlasništvo nosi. To je i potpuno razumljivo ako se ima na umu da su svi naši vodeći ekonomski stručnjaci, čiji se savjeti o napretku našeg gospodarstva permanentno prezentiraju putem medija, zapravo učenici socijalističkog ekonomskog projekta, pa nije nikakvo čudo što se posebno favorizira tvrdnja po kojoj se zbog socijalne pravde samo bogati moraju oporezivati i to progresivno. One rijetke koji upozoravaju na štetnost tog znanstvenog naslijeđa uspješno se onemogućava u njihovim pokušajima raskrinkavanja te socijalističke zablude.
Država u kojoj 90 posto građana ima u vlasništvu bilo kakvu nekretninu po svim pravilima trebala bi se smatrati bogatom državom, ali ona to nije zbog toga što se nekretnine nisu stjecale radom već i na osnovu političkih odluka rasprodajom tuđeg u nekoliko navrata opljačkanog imetka i tu leži glavni problem, pa je u nas u potpunosti potvrđena tvrdnja Miltona Friedmana “da imamo društvo koje sve više oporezuje rad a stimulira nerad.” No to ne može i ne smije biti glavni razlog da se odustane od poreza na nekretnine, što je samo jedan segment poreza na imovinu koji bi se zapravo trebao uvesti. Prije više od 200 godina Adam Smith je u svojoj knjizi “Bogatstvo naroda” rekao da “država ne samo što ne može biti dobar vlasnik, ona ne može biti niti loš vlasnik”, pa slijedom toga, uvjetno rečeno, trebalo bi se riješiti državne imovine i uspostaviti takve imovinske odnose po kojima su u državi vlasnici samo njeni građani. Ustav Republike Hrvatske u čl. 48. jamči pravo vlasništva, uz važan dodatak: “Vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru”.
A prema propisima Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, u kojoj se napominje da postoji i “pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.” Budući da je porez jedan od važnih prihoda države ova odgoda primjene zakona može biti pozitivan trenutak kako bi tim sastavljen od poznavatelja tog problema pod tim mislim tim neovisnih stručnjaka a ne podobnih državnih činovnika, sastavio novi prijedlog zakona u kojem bi se po uzoru na pozitivna iskustva u tom području, na pr. Italija i Austrija, mogao donijeti kvalitetan zakon o porezu na nekretnine na državnoj razini. U tom zakonu bi se morali definirati temeljni parametri kao katastarska vrijednost nekretnine, iznos poreza koji bi trebao biti određen s početnom vrijednosti od tri do pet promila, te definicije nekretnine od dvorca do potleušice s koeficijentom položaja koji mora biti određen prema broju stanovnika određenog mjesta s podatkom gospodarskog razvoja od turističkog do poljoprivrednog.
U takvom novom zakonu ne bi smjelo biti mjesta za sve naslijeđene socijalističke besmislice kao, primjerice, prva ili druga nekretnina, naslijeđena nekretnina, općenito broj nekretnina, a posebno naziv “kuća za odmor” ili “vikendica”, jer se radi o nekretnini, a za što će ju vlasnik koristiti to je isključivo njegovo pravo i nitko mu to pravo ne smije opteretiti s dodatnim novčanim davanjima samo jer je nekretnini pridijeljen takav naziv. Budući da bi to morao biti zakon koji je jednak za sve, onda se u zakon ne mogu unositi ograničenja uvodeći neodržive formulacije prema kojoj porez ne bi plaćali socijalni slučajevi, jer ako netko u vlasništvu ima bilo kakvu nekretninu ne može biti socijalni slučaj.
S druge strane onima koji stanuju u svojoj nekretnini treba porez smanjiti za 50 posto pa i više, a isto tako treba ukinuti pravo upravljanja države privatnim vlasništvom kao što to ona čini u slučaju zaštićene najamnine, te prestati sa stvaranjem pojmovne zbrke usporedbom poreza na nekretnine s komunalnom ili nekim drugim naknadama. Ono što država mora napraviti prije donošenja Zakona o porezu na nekretnine jest konačno dovesti u red Zemljišno knjižni uložak te donijeti Zakon o najmu stanova jednak za sve koji svoje nekretnine iznajmljuju a koji čekamo od 2002. godine, ali je očito da ćemo morati sačekati dok u Ministarstvu graditeljstva grane sunce poslije mraka kojeg nam je ostavila ministrica Taritaš. I da zaključim riječima Adama Smitha: “Nijedno društvo ne može biti u procvatu i sretno ako je njegov veći dio sačinjen od ljudi koji su siromašni i jadni.”
važan zakon donešen od ljudi koji nikada jednu ciglu nisu svojim rukama digli, kojim bi se trebale nahraniti stotine tisuća uhljeba na svim razinama vlasti i dodatno opljačkati već ionako iscrpljen narod