Prapotomci nepismene razbojničke bagre danas se krve oko pisma. To je najveća ironija u svoj toj buci koja se diže oko ćirilica i latinica, ustavnosti, referenduma i onoga što bi kod normalnih ljudi trebalo izazivati ponos zbog plurala pismenosti. Ovdje je to problem ili u svakom trenutku može postati problem pa ispada da je naša navodna pismenost doista “pokvarila ne samo ono što se piše nego i što se misli”. Priča o opismenjavanju naših naroda i narodnosti dobro je poznata. Ćiril i Metod, na poziv moravskog kneza Rastislava, a uz dozvolu Bizanta i Vatikana, sastavili su u 9. stoljeću posve novo pismo, prilagođeno slavenskim jezičnim specifičnostima da bi se spriječilo germansko političko presizanje. Tako je nastala glagoljica i o tome se učilo u školama. Ono što nikada iza te plošne priče nije bilo izrečeno neke su od poražavajućih činjenica vezanih uz duhovno stanje naših predaka, a samim time i uz nasljeđe koje od njih baštinimo. Najprije, Slaveni su na ovo područje počeli stizati već u šestom stoljeću.
Ako su im Ćiril i Metod morali u 9. stoljeću slagati pismo, znači da su ovdje došli kao nepismena, razularena, pljačkaška horda (nimalo ne čudi taj savez s Avarima) koja je gotovo 300 godina i dalje živjela po navici donesenoj iz starog kraja, zabiti iz koje smo se dovukli. Poštujući svoje svete tradicije, nismo osjetili potrebu za opismenjavanjem i možemo zamisliti koje su nam preokupacije bile tih silnih stoljeća. Gledajući tu masu, neurednu i sirovu, kako se obavija oko urbanih središta, ako ih već nisu razorili, mudri i zli dečki iz Bizanta i Vatikana prepoznali su njezin potencijal iskoristivosti, ali da bi se njome moglo ovladati moralo je se privesti svrsi. Slova su bila način ne samo da bi se slavenski religiozni vudu zamijenio kršćanskim vuduom nego da bi se preko njega uspostavila praktična hijerarhijska linija zapovijedanja koja će biti kadra primati pisane zapovijedi i povinovati se nebeskim i svjetovnim autoritetima. Ćiril i Metod bili su iz Soluna koji je bio potpuno okružen Slavenima i tako je ovaj dvojac stigao naučiti jezik došljaka, ovladati njime do te mjere da ga može grafički uobličiti. Uspjeli su objasniti i zasigurno nam nametnuti prednosti pisma, koncepta kojim se dobar dio svijeta tada služio već gotovo pet tisuća godina.
Slavenima on nije bio važan pa iza sebe, kao i svi razbojnici od formata, nismo ostavljali živih svjedoka ni pisanih tragova. Zato u našoj prapostojbini, bila ona iza Karpata ili u Iranu, nema nikakvih znakova da smo postojali niti možemo sliniti nad vlastitim pisanim spomenicima koje smo donijeli ovamo. Uostalom, ako su Hrvati jedan od najstarijih europskih naroda, to znači da su, proporcionalno tom trajanju, i jedan od najnepismenijih. Kako god, ali može se činiti da su svi naši problemi počeli u trenutku kada smo se slovima upisali u obitelj civiliziranih naroda. Više se nismo mogli pretvarati da ne postojimo niti se pravdati disgrafijom. Počeli smo zakašnjelo pubertetski ostavljati tragove. Baščanska je ploča napisana u 12. stoljeću na glagoljici. Koliko je dugo prije toga već postojala latinica? Uglavnom, glagoljica pa poslije nje i ćirilica uskoro postaju glavni oslonci narodne samobitnosti u sukobu s agresivnom latinicom kojom nas se tada pokušava odnaroditi. Danas je pak latinica ta kojom se štitimo od svakog drugog analfabetičkog zla i paradoks govori da pismo koje je stvoreno ekskluzivno za nas postaje glogov kolac u srce našeg nacionalnog trupla. No to je hrvatska činjenica ili, kako ju je duhovito definirao Stanko Lasić kroz misao da je “hrvatska povijest puna izdajica. To su svi oni koji ne misle kao ja. Sve što je protiv mene treba odsjeći: trulo i zaraženo tkivo koje bi moglo otrovati cjelinu.” Kod nas se uglavnom radi o odsjecanju izdajstva čije tumačenje u pravilu visi o tankoj niti koja se zove znanje. Sve svoje veličine i svetinje moramo prihvatiti a priori jer u suprotnom ispada da su to potpuno dvojbeni tipovi s kojima ne znamo što nam je činiti. Čak i naizgled najsvetiji. Recimo, ima li veće titule od Oca Domovine što je Ante Starčević nosi poput lente koju dobiva dizač nacionalnih utega.
Ali taj isti Otac Domovine pisao je ekavicom koju neki sad pokušavaju eufemizirati kao rogato e. E nije rogato. Čak ni onda kada Starčević piše da “nemerzim nikoga i ništa na svetu. Nemce i njihovo knjižtvo samo prezirem. To radim zato jer Nemce brojim medju najneznatnie narode”. Da, da, Starčević stvarno “nemerzi” nikoga... Elem oko pisanja, rogata mu je možda misao, ali e mu je neupitno. Možda bismo, shodno trendu olakog odricanja od pameti, trebali ustavno preispitati Starčevićevo roditeljstvo. Jer on je Domovini možda samo Očuh.
>> Snježana Kordić: Srpsko-hrvatski jezik nema veze s Jugoslavijom
Autor ovog uradka je neprijeporno srbin jerbo piše o nepismenoj razbojničkoj bandi i neka dva pisma(to je zaista osobina autorove tazbine). Hrvati su u vrhu evropskog kulturnog,umjetničkog i znanstvenog kruga bili sve do 1918 kad smo ugnjeteni do krajnjih grančicaa a sad nam jedan od tih uljeza želi soliti pamet i još k tomu vrijeđa nas...do kada?