Profesor međunarodnog prava na Sveučilištu u Firenci Antonio
Cassese ulazi u povijest kao prvi predsjednik Međunarodnoga kaznenog
suda za bivšu Jugoslaviju. Tu je funkciju na zahtjev UN-a
obnašao od 1993. do 1997. godine. Glavni tajnik Kofi Annan
imenovao ga je 2004. godine za istražitelja zločina u Darfuru, a
trenutno je predsjednik kaznenog suda za Libanon. Cassese je na
američkom Sveučilištu Yale sudjelovao na konferenciji u
povodu odlaska profesora Mirjana Damaške u mirovinu, pa je
to bila prigoda da se za Večernji list prisjeti bivših i
sadašnjih zbivanja u Haagu.
* Tijekom
Vašeg mandata u Haag je stigao general Blaškić.
Kako danas komentirate taj slučaj?
– Sud je bio tek u povojima, osnivao se. Bilo je
kašnjenja u organiziranju ureda. Sjećam se da smo imali
problema sa svjedocima. Ljudi bi jedno rekli a poslije se
preplašeni ograđivali od toga, pa smo uveli pojam
“sudskih svjedoka”. Slučaj Blaškić bio
je zanimljiv, a pamtim da je Hrvatska plaćala milijunske iznose za
njegov smještaj u “sigurnoj kući” u
Haagu te veliko osiguranje. Zanimljiva je i kritika presude
Blaškiću koju je izgovorila Carla del Ponte
kazavši da “ovaj slučaj predstavlja dvojbene
rezultate pravednosti, postignute isključivo političkim
pritiskom”.
* Zar baš Vi
niste bili poznati po tome da ste tražili da se optuženici brane sa
slobode ili da budu u humanijim prostorima od zatvorskih ćelija?
– Da, ja bih danas generala Gotovinu i druge pustio na
slobodu u Hrvatsku uz valjana jamstva da će se odazivati sudskim
procesima, jer je Tribunal skup, a uvjeren sam da je optuženicima u
interesu da se sve što prije završi te nema
potrebe da bježe ili bojkotiraju proces.
• Tijekom rada u
Haagu upoznali ste mnoge hrvatske dužnosnike. Koga posebno pamtite i da
li je točno da se planiralo podizanje optužnice za Tuđmana i
Šuška?
– Surađivao sam s ministrom Granićem, kojem nije bilo lako
sve dogovoreno provesti kod kuće. Po dobroj suradnji pamtim Ivana
Šimonovića. Bio je vrlo odgovoran, profesionalan, uz
razvijenu nacionalnu crtu. Optužnice za ministra
Šuška i predsjednika Tuđmama ozbiljno su
razmatrane pa dijelom i prikupljeni podaci za podizanje, ali mislim da
su njihova teška zdravstvena stanja za koja se znalo da nema
izlječenja prevagnula da se to ipak ne dogodi.
Suci haaškog suda
* Je li suradnja između
Zagreba i Tribunala tada bila kvalitetna?
– Sve se to tek pokretalo, zahuktavalo, trebalo je pratiti
događanja u regiji, reakcije prema Haagu, koje nisu uvijek bile
pozitivne. Milošević je još bio na vlasti, a
Hrvatska je oslobađala svoje teritorije. U mome mandatu dogodilo se
integriranje istočne Slavonije i Oluja. Mesić je napravio velik iskorak
u suradnji s Haagom!
* U kojem smislu?
– Stjepan Mesić pomogao je svjedočenjem ali i otvaranjem
arhiva na Pantovčaku i dostavom potrebnih dokumenata. To ocjenjujem
jako pozitivnim činom i uvjeren sam da bi bez Mesićeve pomoći bilo puno
teže u suradnji Hrvatske i Tribunala, ali i percepciji suda. Pomogao je
Haagu!
• Hoće li se
Tribunal za bivšu Jugoslaviju po rezuluciji Vijeća
sigurnosti zatvoriti 2010. godine?
– Nisam siguran da je to moguće. Predviđam produžetak do
2012. godine.
* Pročitali ste knjigu
Carle del Ponte o godinama provedenim u tužiteljstvu. Nedavno je
objavljena i u Zagrebu. Kako komentirate njezine sudske memoare?
– Vrlo je neuobičajeno da jedan visoki sudski namjesnik, kad
jednom skine togu, piše knjigu u kojoj progovara o
povjerljivim detaljima iz svoje profesionalne karijere. Slavni
tužitelji iz Nürnberga Jackson i Taylor nisu ostavili nikakva
pisana sjećanja. Carla del Ponte, za razliku, nije se uopće ustručavala
povjeriti sve o bijesu vlada, sudaca, moralista... i čim je napustila
Haag, odmah nas je počastila svojim memoarima. Kritizirala je i
strukturu tužiteljstva u Haagu, što je vjerojatno Hrvatskoj
zanimljivo jer kaže da je “uspostavljen 1994. godine od
njenog prethodnika iz Australije, i osmišljen tako da se
bavi samo sitnim ribama, nesposoban da provede istrage i optuži
vođe”.
* Imate li i koju
profesionalnu primjedbu na tužiteljicu?
– Prilično neuvjerljivo zvuče njezina pojašnjenja
o obustavi istrage o eventualnim ratnim zločinima NATO-a na Kosovu.
Carla del Ponte kaže da je NATO odbio opskrbiti je dokazima i
dokumentima i drugo da je eventualna optužba pilota NATO-a mogla
dovesti u pitanje sigurnost suda koju je NATO jamčio u Bosni i na
Kosovu. Mislim da bi tada njen žustri javni apel upućen zapadnim silama
ipak ih malo uzdrmao. Moglo se barem ispitati neke pilote pa makar oni
bili i “nižerangirane” osobe. No ako se pažljivo
čita, zaključuje se da je Carla priznala i brojne krive procjene.
PRVI PREDSJEDNIK HAAŠKOG SUDA
