Bivša ministrica obrane u vladi Ivice Račana, nekadašnja istaknuta SDP-ovka te aktualna članica saborskog Odbora za obranu, Željka Antunović, gostovala je u petak na Večernji TV-u.
Analizirala je polemiku premijera Plenkovića i predsjednika Milanovića oko održavanja vojnih vježbi ukrajinske vojske u Hrvatskoj te uz logistiku MORH-a. U intervjuu se dotakla i drugih aktualnosti iz nacionalne sigurnosti, vojne strategije ali i političke svakodnevice.
Najava o spremnosti Hrvatske da na svom teritoriju i uz logistiku MORH-a dopusti održavanje vojnih vježbi ukrajinske vojske izazvala je nove tenzije između premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Zorana Milanovića. Tko je po vama u pravu?
Ja sam kao i većina građana prije svega umorna od prepucavanja na relaciji Pantovčak-Banski dvori. Premijer i predsjednik trebaju shvatiti da su na funkcije izabrani da služe građanima i promoviraju ugled Hrvatske te štite njezin ustavni i pravni poredak, a ne da zabavljaju javnost. Što se pak obuke drugih vojski tiče, to je u Ministarstvu obrane praksa koja se provodi dugi niz godina. Kao što naši vojnici odlaze na obuke u druge savezne države, tako i drugi dolaze kod nas. Međutim ovdje je takva praksa specifična jer se radi o ukrajinskim vojnicima, dakle o vojnicima države koja vodi rat s najvećom nuklearnom silom svijeta. Mislim da nije u redu da je Ministarstvo vanjskih poslova samoinicijativno te iza leđa predsjedniku dogovaralo ikakve vježbe. Predsjednik je po Ustavu sukreator vanjske politike te vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. Dakle, on je za to trebao znati. No, s druge strane njegova reakcija bila je nepristojna i neodmjerena. O tako važnim stvarima ne komunicira se putem medija.
Smatrate li vi da su vojne vježbe Ukrajinaca na našem tlu uvlačenje Hrvatske u rat?
O tome postoje razna tumačenja, formalna i neformalna. Formalno gledano Hrvatska već jest uvučena u rat kao i sve ostale članice NATO-a i EU. Jedna vojna vježba u tom smislu zasigurno ništa ne bi intenzivirala. Međutim, nije dobro da Zoran Milanović završava na naslovnicama ruskih medija koji ga slave kao heroja. Dio međunarodne javnosti to može shvatiti kao prorusku orijentaciju pa će tumačiti da je Hrvatska podržavanjem agresora uvučena u rat više nego što bi bila dopuštanjem vojne vježbe Ukrajini. Ne mislim da je Milanović proruski igrač niti da ima ikakvog interesa od svojih izjava, a takav narativ HDZ i premijer Plenković uporno pokušavaju predimenzionirati. Milanović je samo oštar u svojoj artikulaciji i pritom uopće ne mari kako će se dalje od Hrvatske njegove izjave interpretirati. Ovakvo nesuglasje dviju najmoćnijih poluga vlasti te ovakvi disonantni tonovi u vanjskoj politici zasigurno nisu dobri za hrvatski ugled i naš položaj u međunarodnom poretku.
Većina saborskih zastupnika je protiv održavanja vojnih vježbi i daje za pravo Milanoviću. Samo su SDP-ovci kazali da bi pristali na dolazak ukrajinske vojske samo ako bi se radilo o inicijativi na razini EU, dakle da Hrvatska u toj obuci sudjeluje kao i sve druge države, a ne da u tome bude izolirana.
SDP je moja bivša stranka, međutim sada su odabrali katastrofalan put. Izgubili su vlastiti identitet i verbalizaciju te slijepo slijede problematičnu osobnost predsjednika Milanovića. To rade jer se u SDP-u boje da će izgubiti glasove ako se suprotstave Milanoviću tim više što bi se to onda moglo interpretirati kao slaganje s HDZ-om. SDP treba pronaći svoj vlastiti put jer ovo za stranku nije dobro.
Kakva će biti politička procedura ukoliko uskoro ne bude suglasja između Plenkovića i Milanovića?
S prijedlogom o održavanju vojnih vježbi ići će se u Sabor te će prijedlog proći ako se skupi dvotrećinska većina. Mislim da će se ona skupiti bez većih problema. No i dalje mi nisu jasni oni oporbenjaci koji tvrde da to nije naš rat ili da bismo se mi uvukli u rat. Moramo biti svjesni da Hrvatska Ukrajini već obilato vojno i humanitarno pomaže, a potencijalna vojna obuka stvar je tehničke naravi koja u međunarodnoj javnosti ne bi izazvala niti minute pažnje da nam se predsjednik i premijer ne svađaju preko medija. Treba znati da je u sličnoj situaciji bila i Hrvatska 1991. godine, države su govorile da to nije njihov rat, nemojmo sada mi prvi to raditi Ukrajini zbog najobičnije vojne vježbe.
Koliko je Hrvatskoj devedesetih godina značila vojna i humanitarna pomoć?
Ona je počela stizati kasno, međunarodna zajednica ispočetka je bila pasivna ili je diskretno podržavala agresora. No, kad je Zapad progledao i shvatio o čemu se zapravo radi psihološka, vojna, politička, humanitarna i diplomatska pomoć je počela stizati. Baš iz te perspektive trebamo razumjeti Ukrajinu, više nego itko, ali to opet ne znači da se moramo nametati u prve redove, pozivati na vojne vježbe ili se pretjerano nuditi no to što smo mi mala država s malim geopolitičkim utjecajem ne znači da ne smijemo jasno i glasno osuditi krvnika Vladimira Putina koji u ovom trenutku radi strahovito velike zločine.
Kako komentirate Plenkovićevu prošlotjednu izjavu da je saborska opozicija instrumentalizirana i isprepletena ruskim utjecajima te "vanjskim neprijateljima"?
Mislim da je to jedan običan politički folklor koji služi za jačanje rejtinga. Danas je bitan PR, a ne kao nekada inteligentna i elokventna parlamentarna rasprava. Previše energije troši se na prepucavanje te se gubi dragocjeno vrijeme za borbu protiv inflacije, nadolazeće recesije, infrastrukturnih projekata.
Što mislite o najavljenoj nabavci sustava proturaketne obrane? Neki ugovori trebali bi se s Francuzima potpisati već ove godine...
Nije nikakva tajna da Hrvatska kaska kad je riječ o protuzračnoj obrani. U to smo se uvjerili kad je na zagrebačkom Jarunu pao dron usred noći. Pozdravljam takvu odluku i mislim da će osnažiti naš cjelokupni sustav. Međutim, naglasila bih da se MORH previše zatvorio kad je riječ o komunikaciji pa se kroz medije puštaju polovične informacije. Istina, neki dokumenti trebaju biti označeni kao povjerljivi, ali kad je riječ o nabavci oružja onda to s javnošću treba nedvosmisleno komunicirati i objasniti apsolutno cijeli kontekst.
Jeste li kao članica saborskog Odbora za obranu upućeni u slučaj HDZ-ovog zastupnika Ante Bačića koji je mimo pravila upisao Ratnu školu Ban Josip Jelačić?
Jesam, čovjek očito ima ambicije koje nadilaze politiku. Vidjela sam njegov životopis i mogu reći da je kolega ulagao u obrazovanje. Međutim, ostaje pitanje zašto je baš upisao ovu školu kao političar premda se ona strogo nadovezuje na vojni sustav. Ako želi biti ministar obrane, to može postati i bez ratne škole. U svakom slučaju nije dobro da se preko veze guraju političari u našu elitnu vojnu školu te da se vojne strukture na taj način politiziraju.
Hrvatska je trenutno bez čelne osobe VSOA-e. Ministar obrane Mario Banožić treba predložiti kandidata, a svoj potpis na taj prijedlog treba staviti predsjednik Zoran Milanović. Kako će to izgledati?
Vjerojatno nikako, kao što izgledaju i svi drugi dokumenti ili imenovanja koja traže zajednički supotpis predstavnika vlade i predsjednika. Zbog nesuglasja, političkog folklora i cirkusa Hrvatskoj se stvara šteta. Ne mislim da će nacionalna sigurnost biti ugrožena jer VSOA nema šefa, ali to bi moglo postati slučaj ako se nastavi pripetavanje Banožića i Milanovića. U sustavu imamo jako kvalitetne kadrove koji odmah mogu postati rukovoditelji vojne agencije.
Najgori premijer u povijesti Hrvatske,4 godine recesije,najveći javni dug u povijesti,dva uzastopna pada kreditnog rejtinga,pokrovitelj najveće pljačke u povijesti Hrvatske (predstecajne nagodbe) ,probali poduzetnik,hodajuća opasnost za sebe i svakoga oko sebe.