Iako jača trend ravnopravnog roditeljstva, sudska praksa u oko 85% razvoda brakova djecu dodjeljuje na skrb majkama pa žene ponajviše čine kategoriju samohranih roditelja. U Hrvatskoj je, prema podacima DZS-a, na 20.211 sklopljenih brakova, njih 5662 razvrgnuto, od čega je iz 3321 razvedenog braka ostalo ukupno 5188 uzdržavane djece. Majkama su dodijeljena u 84,1% slučajeva, godinu prije u 85,1% slučajeva...
Nije razvod jedini uzrok jednoroditeljskim obiteljima, no ono što je važnije od uzroka situacije u kojoj samo jedan roditelj skrbi za dijete jest činjenica da su kućanstva samohranih roditelja osjetno jače izložena riziku od siromaštva. Stopa je rizika 34,6%, a veća je jedino stopa rizika od siromaštva za samce iznad 65, iznosi 50,3%. Tome bitno pridonosi roditelj koji izbjegava alimentaciju, čemu bi se trebalo doskočiti novim Obiteljskim zakonom na ljeto.
Ljiljana Hamedović – Heroina koju nisu slomili ni razvod ni teška bolest
Heroina suvremenog doba. Tako je Ljiljanu Hamedović (48) iz Slavonskog Broda opisala predsjednica Udruge samohranih roditelja “Jedro” Snježana Čikardić. Da u svojoj ocjeni nije pretjerala, najbolje govori Ljiljanina teška i potresna životna priča. Sa 28 godina rastala se od muža koji ju je ostavio samu s dvoje djece, izbacivši ih na ulicu. Usto je još oboljela od raka jajnika.
– Ispočetka sam imala tu sreću da su mi roditelji darovali staru kućicu. Razvod sam podnijela vrlo teško i išla sam na terapije. Kada je još došla i bolest, shvatila sam da sam slaba kao i svi drugi iako sam se uvijek smatrala jakom osobom – govori Ljiljana.
Opstala je zahvaljujući tome što je uvijek bila pozitivna. Pobijedila je rak, upisala i završila studij trgovine, a terapija joj je bila gradnja kuće na dvije etaže koju je završila nakon deset godina i na koju je veoma ponosna. Ponosna je na svoje roditelje, način na koji su je odgojili.
– Sve loše što mi se događalo doživljavala sam kao neki prijelazni period koji će proći. Usmjerila sam se na ozdravljenje i knjiga mi je tada bila najbolji prijatelj. Pod kemoterapijom sam išla na ispite, ali nikada nisam klonula duhom – nastavlja Brođanka. Kao svoj najveći životni uspjeh Ljiljana doživljava svoje kćeri. Danas obje uspješno studiraju.
Emanuela Krog – U braku, kakav je god, ipak nisi sam
Emanuela Krog iz Krapine svoju je danas osmogodišnju djevojčicu Magdalenu rodila kada joj je bilo 19 godina. Iako mlada, već je bila u braku te je željela dijete. Međutim, veza je nakon pet godina pukla.
– Jednostavno smo shvatili da više nismo jedno za drugo te sam se uz veliku podršku obitelji odlučila rastati i s Magdalenom otići u podstanarstvo – prisjeća se Emanuela priznajući da su joj prvi dani života kao samohrane majke bili uistinu teški.
– U braku, kakav je god, ipak nisi sam, ako ništa drugo, imaš s kime porazgovarati, podijeliti što ti se događalo toga dana. Žao mi je što u Krapini ne postoji kakva udruga ili barem sastanci samohranih majki, koji bi te pripremili na ono što te čeka. Lakše je kada imaš s nekim podijeliti ono što te muči – kaže Emanuela dodajući da joj je najgori dan u životu bio upravo dan useljenja u stan s malom Magdalenom.
Kada se sve sleglo, čak joj se isprva činilo dobro što joj se nitko ne miješa u odgoj kćeri.
– Međutim, s druge strane ponekad baš nedostaje da se netko umiješa, da ponekad preuzme odgovornost. I malena je prvo bila jako ljutita na tatu pa onda na mene, no s vremenom smo se svi troje navikli na nastalu situaciju te je danas to sasvim druga priča – objašnjava Emanuela.
Kaže da je posljednje dvije godine s bivšim u prijateljskim odnosima i lakše se sve dogovaraju, plaća i alimentaciju, a Magdalena rado ide k njemu vikendima.
U braku, kakav je god, ipak nisi sam, ako ništa drugo, imaš s kime porazgovarati
– Sada je učim kako da sama otvori staklenku krastavaca ili konzervu za našeg mačka Mika, jedinog muškarca u obitelji. Baš nam je neki dan iskočio osigurač, ali uspjele smo i to riješiti. Rekla je Magdalena da ne trebamo muškarca u kući kad mama sve radi. Danas se tome smijemo – zaključuje Emanuela koja je zaposlena kao frizerka te najviše želi da se jednom s kćeri useli u vlastiti stan.
Nataša Manjoš – Najgore mi je što ne mogu osigurati djeci sve što žele
Među sve više samohranih majke koje se zajedno s djecom probijaju kroz sve prepreke koje pred njih postavlja život je i Vukovarka Nataša Manjoš (38), majka triju kćeri: Ivane (15), Nikoline (14) i Anastasije (4). Njih četiri već godinama žive same tako da Manjoš odlično zna što danas znači biti samohrana majka u Hrvatskoj.
– Danas je život uopće težak, ali je život samohranih majki još mnogo teži. S koje god strane pogledate teško je i zaista se jedva preživljava. U mojem slučaju, ja sam djeci i majka, i otac, i sve drugo. Na sreću, uvijek se nađe dobrih ljudi koji nam na neki način pomognu – kaže gospođa Manjoš koja je već godinama nezaposlena.
Žive od socijalne pomoći koju primaju i dječjeg doplatka koji dobiva samo za najmlađu kćer. Kaže da bi voljela naći posao, ali da ga u Vukovaru nema.
– Najgore mi je što kćerima ne mogu osigurati sve što bi i one željele imati. To me najviše boli. Ne možemo ništa planirati jer živimo od danas do sutra. Prvo mi je uvijek platiti račune i osigurati djeci hranu, a nakon toga nam gotovo ništa ne ostane – dodaje Manjoš.
Pozdravila je vijest da je Dubravka Glavaš od Večernjeg lista dobila nagradu za osobu godine.
– To je zaista velika gesta. Malo bi ljudi to učinilo za nekoga drugoga. Svaka joj čast – zaključila je Manjoš.
Jasminka Tuček: Suprug mi ponekad nedostaje jedino zbog kućanskih poslova
– Kada razmišljam o svom životu, zaključim kako mi i nije teško što sam samohrana majka iako ponekad nedostaje muškarac kada treba što popraviti u kući. Nije mi žao što sam u ovom statusu i sada definitivno više ne razmišljam o udaji – kaže Jasminka Tuček (46) iz Vinkovaca koja je već 13 godina, koliko ima njen sin Ivo, samohrana majka i od lipnja prošle godine je bez posla.
Sa sinom živi u očevom malom stanu od 31 kvadrata, a otac je podstanar na drugom kraju grada. Otkad je Jasminka bez posla, preživljavaju s njegovom mirovinom i dječjim dodatkom. Do lipnja je radila razne poslove pa i kao novinarka u vinkovačkom dopisništvu Večernjeg lista te u još nekoliko lokalnih listova. Obavljala je povremene poslove njege starijih osoba pa i danas kuha i svaki dan odnosi objed baki na drugom kraju grada, ali zarada je gotovo nikakva. Kraj stana ima i mali vrt koji obrađuje iako nije znala ništa o povrtlarstvu jer je dijete iz centra Vinkovaca. No, nužda mijenja navike.
– Svaku kunu moram dva puta okrenuti i prosipavati iz šupljeg u prazno da bismo preživjeli. Srećom, Ivo nema velike prohtjeve. Imamo za osnovno, a Ivi se trudim priuštiti i nešto više. I on bi volio imati tenisice Nike, ali se zadovolji i sa skromnijom markom. Pohađa 6. razred i vrlo dobar je učenik, trenira nogomet, svira blok-flautu i voli ples i, što je možda i najvažnije, nikada ga nitko od prijatelja nije zadirkivao što nema oca – kaže Jasminka Tuček dodajući kako djecu više brine tko kakav mobitel ima nego obiteljske prilike.
Ni njeni prijatelji nisu nikada pravili posebno pitanje oko toga što je odlučila sama odgajati sina, osim ako joj iza leđa nisu prigovarali.
Svaku kunu moram dva puta okrenuti i prosipavati iz šupljeg u prazno
– Žao mi je što su Vinkovci i cijela Slavonija ovako propali i nemaju budućnost. Žao mi je ne zbog mene već zbog mladih kao što je Ivo pred kojima nema budućnosti. Ja ću nekako preživjeti, ali pred njima je cijeli život koji ne donosi ništa dobroga. Kada bi mi se pružila prilika, pokupila bih Ivu i otišli bih ondje gdje će nam biti bolje, iako bi mi bilo žao – kaže samohrana majka Jasminka Tuček.
Ana Vrban: Djecu sam podizala radeći i muške i ženske poslove
Stogodišnja Ana Vrban iz Novih Mihaljevaca pokraj Požege već je 70 godina udovica. Rodila se 29. rujna.1913. na Velebitu u zaseoku Dragnuša. Bez muža je ostala za vrijeme Drugog svjetskog rata te je u teškim životnim i društvenim okolnostima sama podizala djecu.
– Udala sam se 1940. godine za Matu, ali nakon tri godine braka, u kojem su nam se rodili kćer i sin, muža su odveli partizani i nikada se više nije vratio. Morala sam raditi i muške i ženske poslove, a najteži mi je posao bila košnja, u čemu sam bila bolja i od mnogih muškaraca. Nije bilo lako ni kosu kovati i oštriti. Djecu sam othranila tkajući na tkalačkom stanu. Biti bez muškarca u kući, pogotovo na selu, u to vrijeme bilo je puno teže nego danas – priča baka koja od 1971. godine živi u Novim Mihaljevcima sa sinom Markom, njegovom suprugom te unukom Željkom i njezinom obitelji.
Najveći dio života provela je u teškom siromaštvu, što je dodatno otežavalo njezinu situaciju samohrane majke. Iako je nepismena, priča njezina obitelj, baku nitko nije mogao prevariti. Njezina unuka Željka, inače po struci medicinska sestra, koja s njome živi od rođenja, ističe da je baki u životu puno pomoglo i to što je bila vješta u mnogim poslovima, muškim i ženskim, a posebno u namještanju polomljenih kostiju, zbog čega su je mnogi uvažavali.
– Kada bi namjestila ruku, od domaćeg platna i bjelanjka napravila je gips. Liječila je i druge bolesti, a i životinje. Kada je njen unuk Željko imao problema sa zglobom, dala je svoju dijagnozu, a to isto poslije je potvrdio i liječnik – priča unuka Željka koja vjeruje da je u odabiru svoga zvanja presudio bakin gen.
– I tada, a i sada, pomaže mi to što se uzdam u Boga. Moj jedini nakit uvijek je bila samo krunica – poručuje još uvijek vitalna baka Ana.
...svaka čast ovim ženama, samohranim mamama! (Šteta da nije intervjuiran i neki samohrani tata, kojih ipak ima, iako znatno manje.) Nisam za osnivanje nekakvih fondova - nije mi jasno kako ovdje država u smislu naplate alimentacije od nesavjesnih partnera nee "ovršuje", ne "plijeni pokretno i nepokretno" kao kad smo njoj dužni? P.S.1. Ne slažem se s onim, da "je u braku, kakav god, bolje" jer je bolje biti sam nego s nasilnikom ili neodgovarajućim čovjekom. P.S.2. kao muškarca raduje me i činjenica, da uglavnom djeca pripadnu (prirodno i logično, životno) majci (a ne roditelju A ili B) ...