Francuskim pravnicima povijest je namijenila da budu krojači hrvatskih granica: planetarno poznati Robert Badinter stekao je slavu velikog odvjetnika i Mitterrandova „čuvara pečata“ koji je u svojoj zemlji ukinuo smrtnu kaznu, a kod raspada jugoslavenske federacije dao platformu za određivanje granica među novim državama; učinio je to pravnički precizno, a politički nepristrano, gotovo bez prigovora, i tako olakšao tranziciju prema samostalnim državama.
O Gilbertu Guillaumeu, predsjedniku Arbitražnog suda koji je nekidan objavio zaključke o hrvatsko-slovenskome graničnom sporu u hrvatskoj se javnosti uglavnom ne zna da spada u red najvećih francuskih pravnika, s velikom međunarodnom karijerom: punih 15 godina bio je sudac Međunarodnog suda pravde u Haagu, a u jednom mandatu i njegov predsjednik; vodio je desetke sporova o granicama među državama, a da se iza toga nisu vukli nikakvi repovi; djelovao je u više navrata u pravnim tijelima UN-a, OESS-a i francuskog Ministarstva vanjskih poslova; objavio je zavidnu zbirku stručnih radova, što ga je, sve zajedno, kvalificiralo za člana prestižnog Institut de France, njegove Academie des sciences morales et politique. U zemlji koja njeguje kult (dobrog) suca, koja njihov visoki status u državi izražava i posebnim odorama koje nose, g. Guillaume uživa toliki ugled u pravnoj struci da njegovo imenovanje u članstvo Arbitražnog suda (na zahtjev Slovenije), pa izbor za njegova predsjednika, nije predstavljalo nikakvo iznenađenje.
Danas su Hrvati nešto skeptičniji prema njemu. U pravničku logiku i sudački integritet g. Guillaumea imao sam se prilike, stjecajem (diplomatskih) okolnosti, uvjeriti prije nego što je određeno da bude na čelu Arbitražnog suda za povlačenje spornih crta na hrvatsko-slovenskim granicama. Posebno teških na moru, gdje se Hrvati i Slovenci nisu mogli dogovoriti ni kako će zvati isti sporni prostor. Pretpostavljajući kakva iskušenja (pred)stoje Hrvatskoj i Sloveniji nakon sporazuma o arbitraži koje su sklopile vlade Jadranke Kosor i Borisa Pahora, tražio sam – u tadašnjoj (diplomatskoj) ulozi – mišljenje istaknutog pravnika Jean-Louisa Dewosta, čovjeka visokog stručnog autoriteta koji je 15 godina vodio Direkciju pravnih poslova u Europskoj komisiji u Bruxellesu. A u jednome mandatu delikatnu francusku komisiju za odobravanje telefonskih prisluškivanja; voljom francuske i hrvatske (Sanaderove) vlade bio je imenovan posebnim savjetnikom za pitanja pravosuđa u pregovorima o pristupanju Hrvatske EU, s misijom da omekša Bruxelles i Pariz u stavu o famoznom poglavlju 24 (njegovu je ulogu predsjednik Ivo Josipović izrazio odlikovanjem). Oprezan i skroman, kakav je uvijek bio, ali i dobronamjeran i korektan, kakav je do kraja ostao, g. Dewost je, umjesto svoga komentara, uputio na drugog komentatora: – Imam jednog prijatelja koji je stručniji za takva pitanja i ima veće iskustvo u razgraničenju između država. Organizirat ću sastanak s njime, da vidimo što će on reći o tome sporazumu. Nije trebalo puno vremena da u elitnom Hotel de la Marine na Concordeu upoznam Gilberta Guillaumea: djelovao je, na prvi (i svaki drugi) pogled puno mlađe i vitalnije nego što bi se zaključilo iz podatka da je rođen 1930. i da ima iza sebe tako bogatu karijeru.
Impresivna biografija
Nema važnije međunarodne institucije, ni većeg događaja iz osjetljive zone međudržavnih graničnih sporova, ni važnijeg zadatka uređivanja složenog prostora morske ili zračne plovidbe u posljednjih nekoliko desetljeća u kojima i on nije sudjelovao, kao sudac i kao stručnjak. Impresivna biografija koja tada, u studenome 2009., nije još govorila da bi baš njegovo ime moglo uskoro biti izvučeno iz bubnja da vodi složenu hrvatsko-slovensku arbitražu. Činilo se da je i sam bio zatečen informacijom da se otvara novo arbitražno gradilište na tlu Europe, i da su glavni akteri dvije mlade države, nastale raspadom Jugoslavije. Ako se i spominjala slovenska blokada hrvatskih pristupnih pregovora, uglavnom se nije išlo pod kožu takvoga slovenskog držanja, ni hrvatskog odgovora na njega. Ni G. Guillaume nije u toj fazi bio upućen u granični problem, zanimale su ga neke okolnosti koje tada nisu izgledale izravno povezane s tim sporom. Najviše: zašto je Ivo Sanader naprasno napustio premijersku funkciju? Neuobičajen potez za europske prilike, gdje su se političari žestoko borili da dođu na vlast, a ne da je bez borbe napuštaju. Činilo mu se da bi se to moglo protumačiti kao svojevrsna abdikacija, a ne ostavka, i upućivao me na knjigu Jacquesa Lebruna, kojoj se nije mogao sjetiti naslova, pa mi je u ljubaznom pismu već sutradan dao i puni naslov: „Le pouvoir d abdiquer – Essai sur la decheance volontaire“ (Moć povlačenja – Rasprava o svojevoljnom svrgnuću). Sasvim svježa, tiskana te godine, knjiga je – uz vrijedni povijesni prikaz – imala i sasvim aktualne dimenzije u tadašnjem hrvatskom slučaju samovoljnog odlaska jednog, činilo se, barem na osnovi prvog mandata, uspješnoga i stabilnog premijera. O samome arbitražnom sporazumu njegov budući predsjednik rekao je tek nekoliko načelnih misli – da arbitraža ne odlučuje samo na osnovi međunarodnog prava, za to postoje drugi sudovi, nego da uzima u obzir i druge okolnosti spora. Postoji jedna francuska izreka da se sastav vode u cijeloj rijeci može odrediti iz jedne šalice, ako se zagrabi na pravom mjestu.
Je li to Gilbert Guillaume učinio na temelju prve analize teksta arbitražnog sporazuma kad je uočio da u istom članku (4) postoje dvije oprečne polazne teze koje neće biti lako uskladiti; prema jednoj odredbi budući arbitri primjenjivat će „pravila i načela međunarodnog prava“, a prema drugoj „međunarodno pravo, pravičnost i načelo dobrosusjedskih odnosa u svrhu postizanja poštenog i pravednog rezultata“. Ocijenio je da prvi stavak daje prednost Hrvatskoj, a da drugi može ići u prilog Sloveniji. Što će prevagnuti, ovisit će o tome kakav je mandat suda, hoće li osnivači (među kojima i Europska komisija) na prvo mjesto staviti pravno razgraničenje među dvjema državama, ili traženje tehničkog izlaza Slovenije na otvoreno more. Od tri zadaće Arbitražnog suda – da odredi „tijek granice na moru i na kopnu između Hrvatske i Slovenije“ i „režim za korištenje relevantnih morskih područja“, najsporniji mu se na prvi pogled (u)činio srednji – da utvrdi „vezu Slovenije prema otvorenom moru“. Za engleski izraz „junction“, koji su Slovenci preveli kao „spoj“, a Hrvati kao „vezu“, rekao je da u toj fazi (ne)upućenosti ne zna što znači. Nije ga bilo u pravnoj i sudskoj terminologiji pa je podsjećao na čuveni slučaj kad je Yaser Arafat, poslije razgovora s Francoisom Mitterrandom, tražio formulu kako će reći da se Palestinci odriču najspornijeg dijela svoje Povelje o „uništenju izraelske države“, što je bio uvjet da bi mogli početi pregovore o miru s Izakom Rabinom.
Tad je palestinski vođa, na francusku sugestiju, prvi put upotrijebio jedan sasvim novi, a zapravo stari i zaboravljeni izraz – caduque. I opisivati otad kao skupno ime za nešto čemu je istekao rok važenja, kao što će i Gilbert Guillaume u presudi arbitražnog suca objasniti što znači ključni pojam „junction“ i uvesti ga u pravnu terminologiju. Arbitraža će biti kompromis, rekao je proročanski njezin budući predsjednik (kojeg – kada je izabran – nisam više kontaktirao ni na koji način da ne bih ugrožavao njegovu neovisnost). Iz njega je govorio sudac-arbitar koji je znao iz iskustva da moralizam pisca Georgesa Bernanosa da „ne postoji srednja istina“ ne vrijedi do kraja u suđenju, osobito u arbitraži koja na tome i počiva. Da Slovenija nije tražila kruha pored pogače i da nije uhvaćena in flagranti kako s rukama u pekmezu podmazuje buduću pobjedu nad Hrvatskom, vjerojatno bi pravorijek o graničnom sporu pred Arbitražnim sudom ispao na kraju manje sporan i za Hrvatsku. Ovako su od jednog spora nastala dva: Hrvatska se na vrijeme (?) povukla, a Slovenija ne zna kako bi kompromisno rješenje proglasila svojom pobjedom. Arbitri su mogli koristiti institut „pomoći u postizanju prijateljskog rješenja“ kad je Hrvatska, s opravdanim osjećajem prevarenosti, napuštala arbitražu.
Našli su solomonsko rješenje da Slovenija povuče svog suca i svoju „agenticu“, i nakon njihove očito dogovorene ostavke, postave zamjenike, s tim da to ne bude doživljeno kao slovensko priznavanje krivnje, a da se Hrvatskoj – da ne bila žrtva nevjerodostojnog postupka – odredi zamjenski sudac koji će je zastupati po službenoj dužnosti. Arbitraža je izgubila smisao, jer više nije bila pravedna. U sporu koji se ticao njezinih vitalnih interesa (granice i teritorija), Hrvatsku nije imao tko braniti kad se Budislav Vukas logično povukao s povlačenjem Hrvatske iz „bespovratno kontaminiranog“ postupka, a nametnuti sudac nije zastupao nikoga doli sebe (i eventualno, sponzore). Šteta, jer Hrvatska i Slovenija propustile su šansu da se elegantno približe rješenju u najvećem sporu koji ih dijeli od stjecanja neovisnosti; moglo bi se dogoditi da se još više udalje, bude li se Slovenija ponašala pobjednički, a Hrvatska povrijeđeno. Koliko će našem susjedu biti teško da na terenu dokaže svoju pobjedu sa „zelenog stola“, toliko Hrvatskoj neće biti lako da uvjeri da se nije povukla iz hira, nego iz potrebe da obrani nacionalni interes, ali i povrijeđeno lice države. Bez obzira na pritiske, a možda i zbog njih, Hrvatska ne može – ne napravi li salto mortale u Saboru – priznati arbitražu iz koje je s razlogom istupila, iako sadržaj nije toliko nepovoljan za nju da ga ne bi mogla prihvatiti. Objektivno, Hrvatska se plašila da će izgubiti više nego što je izgubila, a Slovenija se nadala da će dobiti više nego što je dobila. Rezultat je mogao biti neriješen, tj. prihvatljiv za sve, da Arbitražni sud nije nastavljao rad kao da Hrvatska nije istupila, umjesto da pokuša – s moćnim pokroviteljima – obnoviti povjerenje i dovesti, ako je više bilo moguće, arbitražu do kraja u punome sastavu.
Ostaviti svaku nadu
U krnjem izdanju, arbitraža je postala nevjerodostojna. Presuda o arbitražnom rješenju hrvatsko-slovenskoga graničnog spora zapravo je dovršena onako kako je napisana u tekstu Arbitražnog sporazuma. Kompromisno, dakle, s nekim odstupanjima koja se uklapaju u praksu takve metode otklanjanja sporova koja obično više vodi računa o interesu slabije strane u sporu (koja zato i traži arbitražu, da ne bi izgubila na drugom sudu). Da je išla pred Međunarodni sud pravde u Haagu, ili pred Međunarodni sud za pravo mora u Hamburgu, Slovenija bi već na ulazu morala ostaviti svaku nadu da će otključati vrata raja, o čemu je sanjala sve vrijeme sukoba s Hrvatskom u vidu izlaza na otvoreno more i tako konačno potvrditi status pomorske zemlje. Naši su susjedi tražili za sebe previše da bi se mogli zadovoljiti time da komad Savudrijske vale pripoje Piranskom zaljevu. Slovenija nije u svoju korist riješila spor svih graničnih sporova: nije dobila izlaz na otvoreno more. Umjesto toga dobila je samo zaštićeni prolaz za svoje brodove i avione hrvatskim teritorijalnim vodama. Je li poslije arbitraže, koju je sama „kontaminirala“ neobjašnjivim glupostima svojih ključnih aktera, a nije dekontaminirala njihovim povlačenjem, Slovenija više pomorska zemlja nego što je bila prije nje? Ni da Hrvatska pristane na arbitražu iz koje je istupila, s nešto više morske površine Slovenija ni dalje ne bi ispunjavala ključan uvjet da i formalno može biti pomorska zemlja (iako stvarno jest, s takvom presudom i bez nje); njezina prometala, morska i zračna, na putu do otvorenog mora prolazit će kroz prostor pod hrvatskom jurisdikcijom. Za Hrvatsku to može biti važno, ne zato što bi se radovala da susjedu crkava krava, nego zato što zadržava fizičku granicu s najvećim susjedom Italijom. Za Sloveniju stanje na moru mijenja se samo utoliko što će prostor koji je i dosad slobodno i nesmetano koristila biti zaštićeni prostor, koji će i odsad jednako koristiti.
Arbitražni su suci u nekim pitanjima bili kao geometri koji su instrumentima mjerili parcele uz granicu i određivali koji dio ide na koju stranu, a u nekim su – što spada u njihovu specifičnu ulogu – koristili slobodno sudačko uvjerenje da bi dokazali da arbitražni sporazum daje mnogo mogućnosti za rješenje graničnog spora, kako je Gilbert Guillaume vidio već pri prvom čitanju. Da je ostala do kraja u arbitražnom loncu, Hrvatska je mogla dokazivati da sud odstupa od samog slova Arbitražnog sporazuma da će se granice na moru i na kopunu određivati primjenom međunarodnog prava, a da se za famozni „junction“ i „režim za korištenje relevantnih morskih područja“ koriste i kriteriji pravičnosti i dobrosusjedskih odnosa. Mogla bi, u konačnici, stisnuti oči, i potpisati arbitražu u koju je ušla kad je pod grlom imala nož slovenske blokade pregovora s EU, a izašla kad je uhvatila Slovence u nedopuštenoj kampanji vrbovanja suda. Mogle su i hrvatske vlasti ponavljati makedonsku tvrdoglavost u sporu s Grčkom; možda bi i Hrvatska u tom slučaju još i danas bila pred vratima EU, kao što se Makedonija još ni pedalj nije pomakla u pregovorima, riskirajući samu državu zbog njezina imena. Je li Ivo Sanader bio vidovitiji od svoje nasljednice na čelu stranke i Vlade, ili je Jadranka Kosor bila pragmatičnija od svoga prethodnika? Pritisci na Hrvatsku ne pomažu ni Sloveniji: tko u Hrvatskoj smije pred licem nacije priznati da je dao i pedalj zemlje, pa i prijateljima iz susjedstva. Možda je to fetiš kojeg se Hrvatska mora postupno oslobađati, a da ne otvara apetite kod drugih susjeda, koji bi sutra mogli tražiti svoj „komad hrvatskog mora“ (i zemlje), nego da na pravdi i pravednosti gradi s njima bolje dobrosusjedske odnose. Oni počivaju na tome da nijedna strana ne živi s osjećajem zakinutosti.
Žrtvovati državni interes
Ne može se Račanu osporavati da je htio sa Slovenijom riješiti odjednom sve sporove, ali izabrao je posve pogrešan način da to rade iza leđa vlastitih saveznika i partnera iz tadašnje Vlade. Da je mogao pridobiti Dražena Budišu i da je uspio uvjeriti Zlatka Tomčića, s kojim je dotad dijelio dobro i zlo, da je sporazum i u interesu Hrvatske, mogao je odškrinuti vrata za nacionalni konsenzus. Zapravo opravdana, moguće i upotrebljiva ideja za cjelovito rješenje sporova među dvjema prijateljskim zemljama kompromitirana je lošom metodom, od koje je nespretno i nesretno krenulo od samog početka. Slična je sudbina i arbitraže. Ni Slovenija ni Hrvatska ne mogu iz ove kože u koju su se uvalile kad su pod međunarodnim pritiscima – ali i s ucjenama iz Ljubljane – pristale na arbitražu koju Hrvatska nije željela, ali je nije mogla izbjeći, a Slovenija nije izbjegavala jer ju je željela. Za Hrvatsku je bilo od prve jasno da pred arbitrima neće dobiti ono što bi dobila pred sucima i da će, možda, žrtvovati dio svoga državnog interesa da bi ostvarila ulazak u članstvo EU. Za Sloveniju je arbitraža bila prilika, gotovo povijesna, da konačno potvrdi status pomorske države. Ostat će nejasno: kako su, i zašto, slovenske vlasti dopustile svojim predstavnicima da za šniclu ubijaju vola! Može im se dogoditi da nastave gubitničkim putem budu li i dalje pokazivali pobjedničke mišiće, tamo gdje bi s hrvatskim partnerima trebali napraviti novu inventuru: što mogu staviti ad acta, a o čemu trebaju dalje pregovarati. Isto vrijedi i za Hrvatsku: ona je imala jake razloge da se povuče, i da ostane pri toj odluci, ali i nju događaji mogu osuditi bude li se pravila da se ništa nije dogodilo.
Doista, Slovenija je dobila puno manje nego što je očekivala i, usudio bih se reći, godinama planirala. Počelo je još u Jugoslaviji kupovanjem nekretnina u Umagu i okolici, tako da se došlo do situacije da je Umag danas, vlasnički gledano, pretežno slovenski grad. Ali, to je bio tek zalogajčić njihovog neutaživog apetita. Sjetimo se malo raspada Jugoslavije. Počeo je režiranim operetnim sukobom u Sloveniji, čija je svrha bila uvući razoružanu Hrvatsku u rat protiv JNA. Zašto se Slovenija upustila u to? Sjetimo se, Milošević je planirao zapadnu granicu Srbije na liniji Virovitica-Karlovac-Karlobag. Svatko tko pogleda kartu Hrvatske vidjeti će da bi na taj način ustvari Srbija graničila sa Slovenijom kod Karlovca! Dakle, Hrvatska bi se geografski sastojala iz dva trokuta. Istočnim sa vrhovima kod Virovitice, Murskog Središća i Karlovca, te drugog sa vrhovima Karlobag-Karlovac- Rijeka, sa "privjeskom" Istre. Da je Milošević uspio u svom planu, u situaciji kada bi Hrvatska bila potučena do nogu, ovaj drugi trokut ne bi uopće bila u stanju zadržati i Slovenija bi se proširila na to područje na koje Milošević nije imao aspiracije. Kada to nije uspjelo, počele su priče o autonomiji Istre sve sa ciljem destabilizacije. I zadnji pokušaj,ova ucjena sa arbitražom, imala je za cilj odgristi ne samo dio pomorskog dobra nego i dio Istre po principu, što više to bolje. Čitam ja već godinama na njihovim portalima o Sloveniji do Rijeke ili makar do Mirne.