Uoči 20. siječnja, kada je zakazana inauguracija novoizabranog predsjednika Joea Bidena, sve su oči uprte u SAD. Tranzicija vlasti u Bijeloj kući ne prolazi mirno, kao što je to u dugoj demokratskoj tradiciji ove zemlje bilo uvriježeno, štoviše, nedostatak suradnje s timom iz odlazeće administracije Donalda Trumpa stvorio je popriličan kaos. Predsjednik na odlasku ni danas se ne miri s gubitkom izbora pa je Zastupnički dom američkog Kongresa u ponedjeljak preglasao veto koji je Trump uložio na zakon o obrani težak 740 milijarda dolara i sad je na Senatu da to potvrdi.
Predsjednica Zastupničkog doma Nancy Pelosi pozdravila je snažnu dvostranačku potporu preglasavanju Trumpova veta i ocijenila da će zakon stupiti na snagu unatoč Trumpovim “opasnim pokušajima sabotaže”.
“Predsjednik mora prekinuti kampanju kaosa koju vodi u zadnjim trenucima i prestati koristiti posljednje dane mandata da opstruira akcije obaju domova u zaštiti naše vojske i obrane naše zemlje”, kazala je Pelosi.
Nezapamćeno odbijanje Donalda Trumpa da prihvati poraz posljednjih je dana u središte pozornosti medija ponovno donijelo jedno važno ime iz američke povijesti, ime Henryja Kissingera, dobitnika Nobelove nagrade za mir, jednog od najpoznatijih američkih diplomata 20. stoljeća i jednog od najvažnijih vanjskopolitičkih intelektualaca SAD-a, koji sasvim sigurno ima što reći ovakvoj, podijeljenoj, razlomljenoj, izoliranoj i besprizornoj Americi.
On to danas i čini, u svojoj 98. godini. Iako je formalno odavno u mirovini, Kissinger je i dalje voljan komentirati i objašnjavati svjetsku i američku politiku, a njegov je savjet tražio svaki predsjednik SAD-a od Nixona nadalje, pa čak i Trump. Mediji su tako zabilježili da je u lipnju 2017., u svojoj 95. godini, kao posebni Trumpov izaslanik otišao u Moskvu k Putinu kako bi “pripremio teren” za prvi susret dvojice najmoćnijih svjetskih lidera, koji se dogodio nekoliko dana poslije na G20 summitu u Njemačkoj. No, u mnogočemu ga predsjednik na odlasku, na žalost, nije poslušao. Kada je riječ o odnosima SAD-a i Kine, koje je Trump doveo do usijanja, Kissinger je upozorio kako takva retorika vodi u situaciju sličnu razdoblju koje je dovelo do Prvoga svjetskog rata i pozvao na dijalog čelnika dviju velesila.
Osjetljiv na odnose Amerike s Kinom
U svojoj knjizi “Svjetski poredak” iz 2014. godine Kissinger piše kako je Amerika izjedena strahom da će rastuća Kina sustavno potkopati američku prednost i time američku sigurnost. “Krilatica predsjednika uvijek je bila ‘Amerika na prvome mjestu’. Što više ovo čujem, to mi se više čini da se Donald Trump i njegovi dužnosnici osjećaju ranjivo i klimavo zbog globalnog statusa Sjedinjenih Država. I Amerika i Kina imaju odgovornost obuzdati neprijateljstva i smanjiti rizik sveopće vojne konfrontacije”, poručio je Kissinger, bivši iskusni diplomat, koji je prokrčio put povijesnom putovanju predsjednika Richarda Nixona u Kinu 1972. godine.
Uistinu, tko je taj intrigantni državni tajnik koji je krojio i još kroji svjetsku politiku, jedan od najimpresivnijih političara u modernoj povijesti, istodobno napadan i voljen, istodobno hladan i briljantan?
Rođen je kao Heinz Alfred Kissinger 27. svibnja 1923. godine u židovskoj obitelji u bavarskom gradiću Furthu gdje je živio s ocem učiteljem, majkom kućanicom i godinu dana mlađim bratom Walterom. U ranoj mladosti uživao je trenirajući nogomet, igrajući za juniorsku ekipu lokalnog kluba, jednog od najboljih nacionalnih klubova toga vremena. No, s dolaskom nacionalsocijalista na vlast, Kissingera i njegove prijatelje redovito su maltretirali i tukli članovi Hitlerove mladeži. Kissinger se ponekad suprotstavljao segregaciji koju su nametnuli nacistički rasni zakoni prikradajući se nogometnim stadionima kako bi gledao utakmice, u čemu su ga premlaćivanjem redovito prekidali zaštitari.
Zbog nacističkih antisemitskih zakona, Kissinger nije primljen u gimnaziju, a njegov je otac otpušten s posla. U njegovoj 15. godini te 1938. uoči Kristalne noći obitelj je napustila Njemačku. Nakratko su emigrirali u London prije nego što će se 5. rujna domoći američkog kontinenta i smjestiti u New Yorku.
Kissinger je poslije umanjio utjecaj svojih iskustava od nacističkih progona na svoju politiku, napisavši: “Njemačka moje mladosti imala je puno reda i vrlo malo pravde; nije to vrsta mjesta koja bi apstraktno moglo potaknuti predanost redu.“ Međutim, mnogi znanstvenici, uključujući Kissingerovog biografa Waltera Isaacson, nisu se složili i tvrdili su da su njegova životna iskustva itekako utjecala na formiranje njegova realističkog pristupa vanjskoj politici.
K tomu, iako se Kissinger brzo asimilirao u američku kulturu, svoj prepoznatljivi njemački naglasak nikada nije izgubio.
Školu pohađao noću
Mladi je Kissinger srednjoškolske godine proveo u dijelu Washington Heightsa na Gornjem Manhattanu kao dio njemačke židovske imigrantske zajednice koja se onamo doselila. Nakon prve godine u Gimnaziji Georgea Washingtona počeo je pohađati školu noću, a danju je radio u tvornici četkica za brijanje.
Nakon srednje škole Kissinger se upisao na City College u New Yorku studirajući računovodstvo. Akademski se istaknuo kao izvanredni student nastavljajući raditi i tijekom studija, koji je iznenada prekinut početkom 1943. godine kada je pozvan u američku vojsku. Prošao je osnovnu obuku u kampu Croft u Spartanburgu u Južnoj Karolini te je 19. lipnja 1943., dok je bio stacioniran u Južnoj Karolini, u dobi od 20 godina, postao naturalizirani američki državljanin.
Vojska ga je poslala na studij tehnike na College Lafayette u Pennsylvaniji, no program je otkazan i Kissinger je prekomandiran u 84. pješačku diviziju. Tamo je upoznao Fritza Kraemera, kolegu imigranta iz Njemačke koji je zapazio Kissingerov izvrsni njemački jezik i njegov intelekt pa je dogovorio njegovu prekomandu u vojnoobavještajni odjel divizije. No, Kissinger je sa svojom divizijom također vodio borbe na prvoj liniji, paralelno obavljajući obavještajne zadatke.
Tijekom američkog napredovanja na tlu Njemačke, Kissinger je tada prekomandiran u Protuobavještajni korpus (CIC), gdje je postao specijalni agent s činom narednika i zadacima koji su podrazumijevali i praćenje oficira Gestapa i diverzanata, za što je nagrađen Brončanom zvijezdom. U lipnju 1945. Kissinger je postavljen za zapovjednika odreda CIC-a u okrugu Bergstrasse u Hessenu, sa zadaćom denacifikacije tog područja. Iako je posjedovao apsolutni autoritet i ovlasti za uhićenje, Kissinger se kao zapovjednik pobrinuo da se izbjegne zlostavljanje lokalnog stanovništva.
Sa završetkom Drugoga svjetskog rata Kissinger je preraspoređen da predaje u Europskoj zapovjednoj obavještajnoj školi u kampu King, a i kao civilni zaposlenik nakon odvajanja od vojske nastavio je služiti na toj dužnosti.
Ubrzo potom Henry Kissinger vratio se na američko tlo, gdje je nastavio s obrazovanjem, i to onim najboljim: stekao je diplomu iz političkih znanosti na Harvard Collegeu 1950. godine, a nekoliko godina poslije magistrirao je, potom i doktorirao na Sveučilištu Harvard 1951. godine.
Već njegova doktorska disertacija “Mir, legitimitet i ravnoteža”, u kojoj prvi put predstavlja vlastiti koncept legitimiteta, međunarodnih sporazuma, dopuštenim ciljevima i metodama vanjske politike – otkrit će kapacitet državnika, ali i dati nazreti osnove njegova konzervativnog realpolitičkog pogleda na svijet.
Kissinger ubrzo postaje savjetnik u Operativnom koordinacijskom odboru Vijeća nacionalne sigurnosti. Sredinom 50-ih bio je i direktor studija nuklearnog oružja i vanjske politike u Vijeću za vanjske odnose, a izvan akademske zajednice služio je kao savjetnik nekoliko vladinih agencija i think tankova, uključujući Ured za istraživanje operacija, Agenciju za kontrolu naoružanja i razoružanje i Državni odjel i korporaciju RAND.
Ipak se priklonio Nixonu
Sve je to bila tek uvertira u puno veći zalogaj: ulazak u visoku politiku. Šezdesetih postaje savjetnik i neslužbeni izaslanik Johna F. Kennedyja i Lyndona B. Johnsona, no na sam vrh američke politike zasjeda tijekom mandata Richarda Nixona. Prvi ga je put susreo na zabavi koju je priredila Clare Booth Luce 1967. rekavši da ga smatra “promišljenijim” nego što je očekivao. U početku uzrujan kada je Nixon pobijedio u republikanskoj nominaciji, ambiciozni Kissinger ubrzo se predomislio i kontaktirao s pomoćnikom Nixonove kampanje Richardom Allenom kazavši mu kako je spreman učiniti sve kako bi pomogao Nixonu pobijediti. Nakon što je Nixon postao predsjednik u siječnju 1969., Kissinger je imenovan savjetnikom za nacionalnu sigurnost.
Kissinger je od 1973. do 1977. godine bio državni tajnik Sjedinjenih Američkih Država, prvi čovjek u povijesti na toj dužnosti koji je rođen u inozemstvu, na najvišem položaju u izvršnoj vlasti poslije predsjednika i potpredsjednika. Štoviše, od kraja 60-ih do sredine 70-ih u dvije uzastopne republikanske administracije SAD-a (pod predsjednicima Richardom Nixonom i Geraldom Fordom) bio je i državni tajnik i savjetnik za nacionalnu sigurnost: nitko nikada prije njega nije istodobno obavljao te dvije krucijalne funkcije u američkoj vladi.
Njegov utjecaj na vanjsku politiku Sjedinjenih Američkih Država bio je nemjerljiv. Pod Ronaldom Reaganom bio je na čelu Nacionalne dvostranačke komisije za Srednju Ameriku, a od 1984. do 1990. bio je član predsjednikova Savjeta za obavještajne podatke o vanjskim prijetnjama. Bio je i član Komisije za integriranu dugoročnu strategiju i Odbora za obrambenu politiku. Svojim je znanjem, poznanstvima i utjecajem krojio neke od prijelomnih trenutaka svjetske povijesti. Bio je odgovoran za pregovore o ograničenju strateškog naoružanja i za Antibalistički raketni sporazum sa Sovjetskim Savezom. Dok je bio na dužnosti, Sjedinjene Države ratificirale su Ugovor o neširenju nuklearnog oružja, međunarodnu konvenciju o zabrani biološkog oružja, Helsinški završni dokument, uključujući članak 10., koji je obvezivao potpisnike s jedne i druge strane željezne zavjese da “poštuju ljudska prava i osnovne slobode, uključujući slobodu misli, savjesti, religije ili vjere, za sve bez obzira na rasu, spol, jezik ili religiju“.
Kissinger je bio taj koji je sa Zhouem Enlajem uspostavio diplomatske odnose između Sjedinjenih Država i Narodne Republike Kine, što je možda jedna od prekretnica u hladnom ratu. Kissinger je bio taj koji je pregovarao o svršetku Jomkipurskog rata između koalicije arapskih država i Izraela i čiji su naizmjenični pregovori sa zaraćenim stranama utrli put Sporazumu iz Camp Davida. I to su samo neke od njegovih brojnih zasluga.
Za pomoć u uspostavljanju prekida vatre i povlačenju SAD-a iz Vijetnama zajedno s Le Duc Thoom 1973. dobio je Nobelovu nagradu za mir, ali ta dodjela nije prošla bez kontroverzija s obzirom na to da su dva člana Nobelova komiteta u znak protesta podnijela ostavku. Prekid vatre, naime, nije bio trajan. Vijetnamac Tho odbio je prihvatiti nagradu, a Kissinger je izgledao duboko dvosmislen u vezi s tim – svoj je novac donirao u dobrotvorne svrhe, nije bio na dodjeli, a poslije je ponudio da nagradu vrati.
Razlog zašto nikada nije postao predsjednikom SAD-a vrlo je prozaičan: zato što nije rođen na američkom tlu. Pa, ipak, Kissinger je desetljećima živio uz pridjev “kontroverzan”. Jedni ga vole i smatraju ga junakom, drugi ga nazivaju špijunom? Za neke je on “majstorski graditelj novoga svjetskog poretka“, za druge “jedan od najopakijih pojedinaca koji je ikada živio“?
Za neke neosporni genij američke vanjske politike, bez kojeg svjetska politička povijest ne bi bila nalik na današnju, za druge je tiranin koji je unesrećio milijune ljudi Trećeg svijeta. Pronicavi autor briljantnih političkih eseja – koji će se još dugo izučavati na diplomatskim akademijama – i geopolitički strateg kojeg po zlu pamte narodi Čilea, Argentine, Vijetnama, Kube, Angole, Bangladeša, Kambodže, Nikaragve...
Za neke heroj koji zaslužuje vječnu slavu, za druge zločinac protiv čovječnosti koji je zbog upletenosti u niz genocida i brutalnih kršenja ljudskih prava davno trebao završiti na Haaškom sudu.
Poznati američki novinar i ekonomski teoretičar Frederick William Engdahl u svojim knjigama Kissingera smatra odgovornim za sudjelovanje u američkoj politici sedamdesetih godina 20. stoljeća koja je bila usmjerena na agresivno širenje agrobiznisa u zemlje u razvoju radi uništenja poljoprivredne proizvodnje u tim zemljama. Također, Engdahl ističe kako je Kissinger bio vrlo blizak Georgeu W. Bushu i podržavao njegovu politiku prema Iraku i Afganistanu, koja je usmjerena na daljnje učvršćivanje američke moći. Henry Kissinger, navodi nadalje, štićenik je interesnog kruga obitelji Rockefeller čiji utjecaj na američku politiku i svjetsku ekonomiju poprima nezamislive razmjere.
Kako otkriva nova knjiga na hrvatskom tržištu “Henry Kissinger 1923. – 1968.: Idealist“ u izdanju nakladničke kuće Mate d.o.o., koju potpisuje vrsni biograf Niall Ferguson, jedan je od najpoznatijih britanskih povjesničara i profesor povijesti na Sveučilištu Harvard, Kissingera su zvali i “vladarom iz sjene“, manipulatorom i lašcem. I Kissinger je sve to znao.
U više je navrata u intervjuima rekao da je svjestan glasa koji ga prati i da ne može učiniti ništa doli časno raditi svoj posao. Nije mu predstavljalo problem ni to što bi ga mediji ponekad “rastrgali“ u svojim člancima, no ono što je štitio svom snagom bio je njegov privatni život.
Pandemija stara novi poredak
Poznato je kako se Kissinger 1949. vjenčao s Ann Fleischer, koja mu je podarila dvoje djece, Elizabeth i Davida, no razveli su se 1964. godine. Ipak, Niall Ferguson u spomenutoj knjizi hrvatskim čitateljima daje precizniji uvid i u intimni aspekt njegova lika i djela baveći se Kissingerom u ulozi sina, brata, ljubavnika, supruga, oca, razvedena čovjeka.
Pritom je posebno zanimljiv njegov odnos s drugom i možda i najvažnijom suprugom koja ga je oblikovala na neki način Nancy Maginnes. Njihovu je privatnost Kissinger uspio sačuvati deset godina, sve do vjenčanja 1974. godine. Naime, tijekom njihove izvanbračne veze postojao je dogovor između medija i političke elite pa su se tako, iako su novinari znali su da su Nancy i Kissinger provodili zajedničke vikende u New Yorku ili u Washingtonu svaki drugi tjedan, prešutno dogovorili da se u tisku o tome ne objavi ni retka.
Osim toga, malo je poznato da se Kissinger pojavio i u serijama “Dinastija“ i “Colbertove vijesti“, a dok su svi ostali državni tajnici bili karikirani u novinama, on je postao lik u animiranim televizijskim serijama “Simpsoni“ i “Obiteljski čovjek“.
U veljači 1982., u dobi od 58 godina, Henry Kissinger je podvrgnut koronarnoj operaciji tijekom koje mu je ugrađen bajpas. Izvukao se, pa iste godine osniva konzultantsku tvrtku “Kissinger Associates”, koja nudi strateške savjete velikim američkim tvrtkama i korporacijama, ali i brojnim stranim vladama, pri čemu koristi svoje brojne veze i poznanstva s uglednim i utjecajnim ljudima širom svijeta koje je stekao u prethodnoj karijeri. Time ostaje sveprisutan faktor u američkom javnom životu, ali postaje i najpoznatiji svjetski savjetnik.
I danas, u dubokoj životnoj dobi, sačuvao je dovoljno fizičke vitalnosti i intelektualne snage, što je dokazao početkom ovog mjeseca kada je za list Wall Street Journal napisao članak pod naslovom “Pandemija koronavirusa zauvijek će promijeniti svjetski poredak”, u kojem je izrazio i elaborirao bojazan da će pandemija izazvati velike društvene promjene.
Već ima poruku za novoizabranog predsjednika SAD-a. “Ako nova američka administracija na čelu s Joeom Bidenom ne uspije brzo uspostaviti američke odnose s Kinom, koji su bili narušeni u vrijeme Trumpove vladavine, konfrontacija će prerasti u vojni sukob”, izjavio je Henry Kissinger izražavajući nadu da će zajednička prijetnja pandemije COVID-19 omogućiti pokretanje političkog dijaloga između dvije zemlje kada Joe Biden preuzme dužnost.
A kada to kaže jedan od najvećih američkih intelektualaca koji su imali, i još imaju presudan utjecaj na američku vanjsku politiku, onda je to savjet koji valja poslušati.
‘“ Genijalni “ Kissingerov plan je bio da slomi SSSR tako da ojača Kinu i napuni Sibir Kinezima. Rezultat plana : napunio je Ameriku Kinezima, tako da danas ima više Kineza na Harvardu nego u cijelom Sibiru. Svi problemi koje danas ima US su rezultat njegove politike.