Zvali su ih “snježni ljudi”, odnosno “niargios” na sardinskom jeziku, a skupljali su snijeg i pretvarali ga u led od 17. stoljeća. Proizvodili su led u mjestu Aritzu na Sardiniji. Snijeg su skupljali tijekom zime, na visini od oko 800 metara nad morem u središtu otoka. No “snježni ljudi” odlazili su i na više okolne planine, koje dosežu i 1600 metara nad morem. Led su spremali u jame široke od sedam do 14 metara i duboke od tri do četiri metra. Te se jame na sardinskom jeziku zovu “domos de su nie” i u njima se led mogao sačuvati do godinu dana. Imali su sve do polovice 20. stoljeća monopol u proizvodnji leda na Sardiniji.
Od 17. stoljeća proizvode poseban sladoled, sličan sorbettu od limuna, koji se naziva Sa Carapigna. Kako se proizvodio led, može se vidjeti u Etnografskom muzeju smještenome u gradskom parku, na obroncima planine, unutar kojeg je i izvor odlične vode. Taj muzej, nazvan i Etnomuzej sardinijske planine, se na tom prostoru nalazi od prije nekoliko godina kada je otvoren nakon dugotrajnih radova i u njemu ima oko 5.000 izložaka. Zvuči gotovo nevjerojatno, ali do početka devedesetih godina Aritzo je bio ljetovalište i zimovalište obitelji.
Gradić od 1300 stanovnika (šezdesetih godina imao je 2500 stanovnika) ima šest hotela. Danas su otvorena samo tri, od kojih je jedan s četiri zvijezde, koji ima bazen, tenisko igralište, igralište za mali nogomet… u koji su na ljetni tjedni trening dolazili i nogometaši Cagliarija. Ljeti je u gradu ugodno, a to je još bilo vrijeme kada su obitelji odlazile na odmor od najmanje 15 do mjesec dana. Danas se sve promijenilo. Na odmor se odlazi najviše tjedan dana, i to uglavnom na more.
Zatvorenici plaćaju hranu
– Nismo se na vrijeme prilagodili promjenama turističkih običaja – kaže mi zamjenik načelnika Aritza Antonio Meloni, s kojim sam obišao mjesto i muzeje. – Moramo pronaći formulu da privučemo one koji odlaze na more da makar tri dana dođu i u Aritzo na promjenu zraka. Na tom prostoru bilo je ljudi još u ranome kamenom dobu, pa se ne zna odakle potječe ime mjesta. Neki kažu da potječe od izraza “riccio”, odnosno košuljice kestenja jer su tu šume kestenja i sve je izrađeno od tog drva. Sardinijom je vladala i Kraljevina Aragonija te se, osim ostataka građevina zvanih Nuraghe, koje potječu iz doba oko tisuću godina prije Krista, a danas ih na Sardiniji ima oko 8000, tu nalaze i aragonske ili španjolske utvrde, kule. U Aritzu se nalazi i španjolski zatvor iz 17. stoljeća koji je bio u funkciji do poslije Drugoga svjetskog rata, te čini dio muzejskog lanca. Sagrađen je od lokalnog kamena zvanog scisto (vrste škriljevca) kojega ima dosta na tim prostorima, te od kestenova drva. Zapravo, prije su se zgrade gradile samo od škriljevca, a onda šezdesetih godina, u vrijeme građevinskog buma, sve su porušene i sagrađene su nove. Sada ima samo nekoliko kuća, među kojima i zatvorski prostor, s originalnom gradnjom. Zgradu zatvora nazivaju “Sa Bovida”, odnosno “Volta”, zbog dijela u obliku volte kroz koju se prolazi do ulaza. Zatvor je zastrašujući. U prizemlju je velika dvorana u kojoj su za lance bili vezani muškarci koji su tu bili u mraku i bez ležajeva. Kroz jedan otvor na stropu dobivalu su hranu u kanti.
Na katu su prostori u koje se ulazi s posebnog ulaza; tu su tri prostorije, odnosno soba za čuvara koji je slao hranu, ženski zatvor i soba za ispitivanje. Ta soba za ispitivanje kao da je iz doba inkvizicije. Postoji stolica za inkvizitora, sprave za mučenje i pokajanje… Za dobivanje hrane u zatvoru zatvorenici su morali plaćati. Oni koji nisu platili umirali su od gladi. Kada se zna da je zatvor bio u funkciji i poslije Drugoga svjetskog rata, onda je stvar još stravičnija.
U nekadašnjoj vlastelinskoj kući (Casa padronale De Villa) smješten je muzej, treći iz lanca, škrinja za miraz koje su izrađivali obrtnici iz Aritza od kestenova drva, koje su bile poznate pa su ih naručivali iz cijele Sardinije, a i šire. Što je škrinja bila veća i drvo ukrašeno figurama, to je obitelj udavače bila bogatija. Četvrti muzej u lancu posvećen je umjetniku iz Aritza Antoniju Muri. Vratimo se ponovno u Etnomuzej smješten na rubu grada u kestenovoj šumi. Tu se stvarno vidi povijest ljudi koji su živjeli u Aritzu i kojim su se sve obrtima bavili.
Osim alata za proizvodnju leda, tu su i alati za izradu svih potrepština za konje, zatim za obradu drva, kao i za proizvodnju sira i spremanje kestenja. Pa alati za kovačnice, kao i za obradu ovčje vune te izradu tkanina. Još ima onih koji izrađuju, ne samo škrinje za miraz već i bačve, općenito stolariju. Postojala je i proizvodnja svijeća od pčelinjeg meda… Nekada su obrti držali ekonomiju Aritza. A, danas?
Svijet za sebe
– Mnogi su obrti napušteni, pa čak i onaj osnovni koji bi mogao i donositi prihode, odnosno proizvodnja sira, koja je zadržana u ostalim dijelovima Sardinije. Šezdesetih je godina postalo važno imati sigurno radno mjesto, pa su mnogi napuštali obrt i zapošljavali se u administraciji – kaže mi načelnik Gualtiero Mameli i naglašava kako su se i u doba razvoja turizma u Aritzu napuštala polja i šume, stada ovaca…
U Etnomuzeju su izložene i maske koje se stavljaju u vrijeme karnevala, slične onima zvončara. Inače, zanimljivo je da je na Sardiniji jedan od specijaliteta pečena mlada svinja, odnosno “porceddu”, što je sardinski izraz za mlado prase. Dakako, tu je i janjetina te razne vrste autohtonih sireva, riba, ali i sardinski jastog, razne vrste tjestenine tipične za Sardiniju, koja je i u gastronomiji svijet za sebe. U središnjoj ulici pozornost izaziva dvorac Arangino. Izgleda kao da je iz srednjeg vijeka, ali je sagrađen 1917. Sagradio ga je vitez Vincenzo Arangino, veleposjednik, jedan od najbogatijih ljudi na Sardiniji.
Zanimljiva je i priča o obitelji Arangino koja je nestala nakon ubojstva Vincenza 1954. Kaže se kako je nakon njegove smrti Aritzo “odahnuo” od pritiska feudalaca kakav je bio Arangino. Od tada se život u mjestu potpuno izmijenio.
I??? Koja je veza članka sa Inkvizicijom iz naslova?