Dana 22. siječnja 1969. godine dogodilo se nešto gotovo nezamislivo u komunističkom Sovjetskom Savezu: ispred zidina Kremlja naoružani terorist neometano je pucao u kolonu automobila u kojoj je bio i automobil Leonida Brežnjeva, tadašnjeg lidera SSSR-a.
Atentator je ubio jednog i ranio četvoricu ljudi. On, međutim, nije osuđen na smrtnu kaznu i još uvijek je živ. Štoviše, nije ni u zatvoru. Dopisnik RBTH Hrvatske sastao se s Viktorom Iljinom, čovjekom koji je pokušao ubiti generalnog sekretara SSSR-a.
U mršavom, dobrodušnom starcu koji izvodi u šetnju Hazara, psa lutalicu kojeg je spasio od smrzavanja na -30 stupnjeva Celzija, nemoguće je prepoznati nekadašnjeg terorista.
– Ako čovjek sa 70 godina doživljava svijet kao i s 20, onda je uzalud živio – kaže Iljin, koji ove godine puni 70 godina, a imao je 21 kada je pucao u Brežnjeva.
– Kada bih se mogao vratiti u 1969. godinu, ne bih nikoga ubio. Hvala Bogu što sada imam mogućnost to reći. Kada sam pucao u kolonu, nisam ni računao na budućnost. Bio je to samoubilački pothvat. Ali srećom, dan mi je i drugi život.
Za taj zločin Iljina je čekala smrtna kazna (optužen je za terorizam, ubojstvo, krađu oružja i dezerterstvo), ali on uopće nije osuđen – proglašen je neuračunljivim i upućen na prisilno liječenje u psihijatrijsku kliniku. Svi koji su ga saslušavali, uključujući i šefa KGB-a i budućeg lidera SSSR-a Jurija Andropova, najprije su govorili da je Iljin djelovao svjesno, iz uvjerenja.
– Konstatacija da je sovjetski građanin pri zdravoj pameti pucao u Brežnjeva značila bi da sovjetska država priznaje da u njoj raste nezadovoljstvo komunističkim uređenjem. To je bilo nemoguće – objašnjava Viktor.
Zbog toga su odlučili pokazati da na lidera SSSR-a atentat može izvršiti samo luđak. Tada nitko nije mogao pretpostaviti da će se 20 godina poslije Sovjetski Savez raspasti i da će novi Vrhovni sud pustiti terorista na slobodu, i od njega napraviti jednog od glavnih heroja otpora.
Iljinu je na račun države čak dodijeljen jednosoban stan u predgrađu Lenjingrada (danas Sankt-Peterburga), gdje je on rođen i odrastao, a uz to mu je dodijeljena i mirovina.
Danas je već teško shvatiti je li Iljin zaista bio zdrav u trenutku kada je izvršio atentat. Godine provedene u psihijatrijskoj klinici ostavile su traga. Iljin u razgovoru skače s jedne teme na drugu, čas priča o okolnostima zločina koji je učinio, čas počinje citirati svoje stihove, ili se hvali kako upravo preuređuje svoj stan, premda u njemu nema ničega osim gomile papira i otpada.
Doduše, sam Iljin tvrdi da mu u bolnici nisu davali lijekove s jakim djelovanjem.
– Već sam tada znao za kaznenu psihijatriju i plašio sam se da će mi davati injekcije haloperidola, i da ću biti kao biljka. Tim više sam se plašio što su me strpali u bolnicu u Kazanju (glavnom gradu ruske republike Tatarstan), daleko od Moskve. Da mi se ondje nešto dogodilo, nitko za to ne bi ni saznao. Ali ipak su se na kraju prema meni ponijeli ljudski. Samo su mi davali nekakve tabletice.
Razlog zbog kojeg je Iljin odlučio pucati u Brežnjeva krije se, najvjerojatnije, u njegovu djetinjstvu.
Viktor je imao nepune dvije godine kada su mu oduzeli roditelje, kronične alkoholičare. Odrastao je kao usvojeno dijete. U školi se gotovo ni s kim nije družio, i sam priznaje da je patio zbog nedostatka pažnje.
– U starijim razredima maštao sam da ću postati geolog, govori Iljin. – Tada je u Sovjetskom Savezu ta profesija bila najromantičnija jer je podrazumijevala pohode, nova poznanstva, neistražene teritorije i pjesme pokraj vatre.
Upisao sam topografsku tehničku školu, mnogo putovao i bio u mnogim gradovima i područjima dosta udaljenim od Lenjingrada. Ali ono što sam vidio ostavilo je na mene vrlo mučan dojam. Siromaštvo, pijanstvo i rasulo... To uopće nije bilo ono što se prikazivalo na sovjetskoj televiziji.
Shvatio sam da cijela zemlja živi tako, a komunisti bezobzirno lažu. Ja u početku nisam planirao izvršiti teroristički napad na vodstvo zemlje. Napisao sam plan reformi koji je podrazumijevao da se svakog mjeseca svakom žitelju zemlje isplaćuje renta od prodaje prirodnih bogatstava, i to sam poslao u Kremlj na Brežnjevljevo ime.
Međutim, nisam dobio odgovor. Tada sam ga odlučio ubiti. Htio sam da svi saznaju za moje ideje, a za to je bio potreban postupak koji će se pročuti. Plan reformi htio sam izložiti na sudu u svojoj posljednjoj izjavi.
Iljin se gotovo godinu dana pripremao za atentat. Da bi dobio pristup oružju, još kao student odlazi u vojsku. Služio je blizu Lenjingrada i svakodnevno proučavao središnje novine, koje su pisale gdje, kada i s kim se sastao Brežnjev.
Sredinom siječnja 1969. godine tisak je priopćio novost o još jednoj pobjedi sovjetske kozmonautike. Naime, brodovi Sojuz 4 i Sojuz 5 spojili su se u otvorenom svemiru.
Odavanje počasti kozmonautima po povratku na Zemlju bilo je planirano za 22. siječnja u Moskvi, a prije toga je delegacija na čelu s Brežnjevom trebala dočekati kozmonaute u zračnoj luci i svečano ih odvesti do Kremlja.
Iljin je proračunao sve s matematičkom preciznošću. Rano ujutro 21. siječnja pričekao je da dežurni zaspi, ukrao je iz oružarnice dva pištolja i šaržere i pobjegao iz jedinice. Zatim je prigradskim vlakom došao na lenjingradsku zračnu luku Pulkovo i odatle avionom otputovao u Moskvu (u to vrijeme nije bilo rasprave prilikom ulaska u zrakoplov).
Po dolasku u prijestolnicu odsjeo je kod svog strica koji je služio u policiji. Rekao mu je da je dobio dopust. Ujutro 22. siječnja tajno je iz njegova stana iznio policijski šinjel, obukao ga i došao do Kremlja točno u trenutku kada je prolazila kolona. Sve je to Viktor uspio obaviti u manje od 24 sata.
– Da sam na pripremu utrošio više vremena, plan bi propao. Moj opis je u Centralnu upravu KGB-a stigao doslovce jedan sat prije atentata, i to samo zato što u vojnoj jedinici nisu htjeli dizati uzbunu kada su vidjeli da sam nestao zajedno s oružjem, nego su me najprije sami tražili.
Pored Kremlja tada je već bio postavljen kordon policije koji je odvojio putanju kolone od gomile naroda. Iljin je stao u taj kordon, ali, s obzirom na to da je bio u uniformi, nitko na njega nije obratio posebnu pažnju.
Kada se Brežnjevljeva kolona približila Kremlju, Iljin je istrčao i pucao u automobil objema rukama (pištolje je krio u rukavima šinjela). Pucao je u drugi automobil u kojem obično sjedi generalni sekretar SSSR-a. Brežnjev je, međutim, imao sreće.
Na putu je njegov automobil zamijenio mjesto s automobilom u kojem su bili kozmonauti. Iljin je ispalio 11 metaka, ubio vozača i ranio Andrijana Nikolajeva i Georgija Beregovoja (u automobilu su se nalazili i Aleksej Leonov i Valentina Terješkova, prva žena kozmonautkinja).
Jedan metak pogodio je motociklista iz pratnje. Iljin je uhićen na licu mjesta. Prilikom uhićenja nije pružio otpor. Plan mu se, međutim, nije ostvario. Brežnjev je ostao živ, a informacija o atentatu proglašena je državnom tajnom (o tom događaju izvijestio je samo inozemni tisak), a, kao što znamo, nije bilo ni suđenja na kojem je on planirao govoriti.
Pitali smo Iljina kakvi su mu sadašnji politički stavovi, ali je on izbjegao odgovor.
Rekao je da sada treba služiti Bogu jer je ubio potpuno nevinog čovjeka. Bivši potpukovnik KGB-a Igor Atamanjenko, koji je 1969. godine saslušao Iljina, kaže da je ubojica doživio napad histerije kada je na prvom saslušanju saznao da nije pucao u Brežnjeva, nego u kozmonaute.
– Ja sada živim drugi život, kaže Iljin. – Čim Hazar ugine, darovat ću stan državi, a ja ću se preseliti u starački dom.
Rodbine nema, a jedina susjeda s kojom se družio umrla je prije godinu dana.
– Je li vam potrebna nekakva pomoć – upitasmo ga.
– Odavno sam želio objaviti svoje stihove, ali nitko ih ne želi primiti. Možete li pomoći?
Na kraju nam nije ni dao stihove.
– Ipak nije dobro da to sad radimo, bolje je u ljeto, poslije Svete Trojice. Treba se pripremiti za blagdan.
>> Tito nije bio u dobrim odnosima s Castrom zbog njegova odnosa s Moskvom
