Još jedan teritorij na kojem je ambiciozne planove centralističke države stalno iznova ometao manjak financijskih sredstava – mnogo više nego plemićka opozicija – bila je Dalmacija. Bečki kongres taj je gospodarski problematičan pojas obalnog teritorija na Jadranu, koji se protezao od Istre i Kranjske na sjeveru do Crne Gore na jugu, dodijelio Austriji. Geografski profil Dalmaciju je izolirao od ostatka Monarhije, ponajviše zbog planinskih lanaca koja su odvajala njenu obalu od susjednih zaleđa (Hrvatske, Ugarske i osmanske Bosne). Dalmatinski obalni gradovi živjeli su od male lokalne trgovine ili ribarstva, dok su izolirane seoske zajednice u podnožju planina s mukom uzgajale usjeve na lošoj zemlji. Veći dio Dalmacije, uz iznimku Dubrovnika/Raguse, do 1797. bio je pod vlašću Mletačke Republike, a u razdoblju 1809. – 1813. cijelim je teritorijem upravljao Napoleon kao dijelom svoje novostvorene francuske pokrajine “Ilirije”.
Slab utjecaj plemstva
Godine 1818. Dalmacija je imala 296.800 stanovnika, većina kojih je govorila slavenski jezik (poslije kodificiran kao hrvatski i srpski), i malu urbanu manjinu (manje od pet posto), koja je govorila talijanski. Među stanovništvom koje je govorilo slavenski jezik 20 posto ih je ispovijedalo pravoslavnu vjeru, a ostali su bili rimokatolici. U primorskim gradovima Dubrovniku/Ragusi i Splitu/Spalatu živjelo je i četiristotinjak Židova. Još 1848. godine dalmatinski lučki gradovi bili su relativno mali, kako po austrijskim tako i po općenitim europskim standardima. Najveći grad bio je Split/Spalato s 10.687 stanovnika, dok je Dubrovnik/Ragusa imao 5462 stanovnika, a Zadar/Zara, pokrajinska prijestolnica, 7280 stanovnika.
Za razliku od Ugarske, Dalmacija nije imala snažnu i privilegiranu vlastelinsku klasu koja je tradicionalno dominirala društvom. Štoviše, napoleonski režim ukinuo je sve plemićke titule u Dalmaciji, a kada su vlast preuzeli Austrijanci, i oni su odbili priznati većinu dalmatinskih plemićkih titula. Plemićima u Dalmaciji, koji su u vrijeme mletačke vladavine uglavnom obnašali funkcije u tijelima uprave, pod Austrijancima je odsječen pristup lukrativnim činovničkim radnim mjestima. Gospodarske aktivnosti nisu ih osobito zanimale i, osim ondje gdje su mogli steći nešto imetka iz najma zemljišta, živjeli su u relativnom siromaštvu. Lokalna elita u Dalmaciji sastojala se od trgovačkih oligarha u primorskim gradovima, ponešto državnih činovnika te malobrojnih vlastelina. Isto tako, za razliku od Ugarske i Galicije, Dalmacija nije imala pokrajinsko zakonodavno tijelo ili sabor koji je mogao služiti kao žarišna točka za izražavanje zajedničkih interesa pokrajinske elite. I to je utjecalo na činjenicu da je plemstvo imalo manji društveni utjecaj nego u drugim krunskim zemljama.
U teoriji, carskim reformatorima moralo je biti lakše preobraziti Dalmaciju nego uvesti promjene u, na primjer, Galiciji. Ali pokrajina je ostala siromašna, loše integrirana u ostatak Austrije i tijekom cijelog devetnaestog stoljeća bila je poprište povremenih epidemija gladi i pobuna. Poslije će hrvatski nacionalistički povjesničari tvrditi da je navodna kolonijalna politika Austrije usporila gospodarski razvoj u Dalmaciji. Novija povijesna djela, međutim, tvrde drukčije. Zapravo, Austrija je u razvoj dalmatinskog gospodarstva uložila razmjerno mnogo više nego u ostatak Monarhije. Ipak, usprkos koordiniranim državnim nastojanjima, stopa nepismenosti uporno je ostajala visoka, a osnovna potražnja potrošača za gotovo svim proizvodima osim hrane bila je minimalna. Budući da nije bilo lokalne potražnje, poticaji razvoju lokalne trgovine ili agrarnih inovacija bili su slabi. Zapravo, najčešće su upravo državne plaće financirale ono malo potrošačke potražnje koja se mogla naći, posebno u gradovima koji su bili upravni centri, poput Zadra/Zare, ili u pomorskoj bazi u Kotoru. U dalmatinskim selima stupanj socijalne diferencijacije bio je nizak, veoma malo zanatlija proizvodilo je obrtničke proizvode, nije bilo tehničkih inovacija u poljoprivredi, a pristup obrazovanju bio je veoma ograničen. I budući da su odredbe njihova uključivanja u Carstvo 1815. godine oslobodile Dalmatince od obveze vojnog novačenja (uistinu popularna mjera!), vojne karijere – koje su drugdje u njemu često bile sredstvo za stjecanje određenog stupnja obrazovanja i društvenog napretka – njima su bile nedostupne. Nadalje, jezične barijere odvajale su pismene ljude u gradovima na obali, koji su često govorili i čitali i talijanski i slavenski, od ruralnih Dalmatinaca u zaleđu, koji su se služili samo slavenskim.
Zbog svih tih čimbenika, ali posebno zbog niske poljoprivredne produktivnosti i slabe infrastrukture, država je zapravo morala dovoziti hranu u Dalmaciju da bi spriječila mogućnost epidemije gladi koja se stalno vraćala. Austrijska država igrala je veoma uočljivu ulogu u nastojanju da održi Dalmaciju na površini, a to je opet među Dalmatincima pobuđivalo očekivanja od Carstva koje država nije mogla ispuniti.
Moćni novi vladari
Barem u prvoj polovici devetnaestog stoljeća, mnogi obrazovani Dalmatinci polagali su nade za svoju regiju upravo u koncept carstva koji je utjelovljivala Austrija. Smatrali su da će im novostečeno članstvo u tom carstvu donijeti spas i da im je obveza skrenuti pozornost režima u Beču na posebne potrebe svoje regije. Više promatrača iz doba nakon 1815. nadobudno je tvrdilo da moćni novi austrijski vladari Dalmacije imaju potencijal za preobrazbu društva putem ciljane intervencije. U knjizi Memoria statistica sulla Dalmazia (Statistički memorandum o Dalmaciji) njen autor, inženjer Frane/Francesco Zavoreo iz Splita/Spalata, poziva nove dalmatinske vladare da razviju regionalnu infrastrukturu, unaprijede poljoprivredu okrupnjavanjem zemljišnih parcela i poboljšaju obrazovanje....
I drugi suvremenici onoga doba očekivali su od carskog režima uvođenje djelotvornog osnovnoškolskog sustava, što su tijekom okupacije pokušali učiniti još Francuzi, ali nisu uspjeli. Gimnazijski profesor Pietro Bottura u Splitu/Spalatu napisao je 1830. godine da se civilizacijska razina nacije (u ovom slučaju je mislio na “dalmatinsku naciju”) ne mjeri po njenoj književnoj proizvodnji, nego po “usavršavanju svih klasa ljudi u njihovim umijećima ili strukama” putem obrazovanja. Lokalni austrijski dužnosnici s tim su se slagali. Godine 1847. kotarski upravitelj u Dubrovniku/Ragusi napisao je da bi samo porast broja osnovnih škola mogao prožeti Dalmatince potrebnim moralnim senzibilitetom. Uistinu, za razliku od Galicije, gdje su se moćne lokalne interesne grupe suprotstavljale pokušajima preobrazbe društva, činilo se da Dalmacija nudi daleko gostoljubiviji okoliš za obrazovne, poljoprivredne i trgovačke projekte pod državnim pokroviteljstvom.
Ipak, usprkos nadama koje su se polagale u carstvo, primjer Dalmacije govori nam nešto ključno važno o karakteru austrijske države, a što je manje jasno iz galicijskog primjera zbog tamošnjeg trajnog političkog sukoba. Pokazuje, naime, da je austrijski režim, ako je imao izbora, u novostečenim pokrajinama radije trošio svoja ograničena sredstva na administrativnu centralizaciju, nego na resurse koji bi podigli tamošnje gospodarske ili kulturne standarde. Preciznije, kada i jest razmišljala o ulaganjima u infrastrukturu, obrazovanje ili u lokalno gospodarstvo, država je uvijek pokušavala najprije stvoriti središnje institucije kakve su već postojale u ostatku carstva, a to je desetljećima produljivalo vrijeme potrebno za uspostavu novih institucija. Zbog toga mnogi Dalmatinci 1830-ih i 1840-ih nisu mogli shvatiti kako jedna moćna država, s tolikim potencijalom, može biti tako nepodnošljivo spora, pa čak i nemarna kada je riječ o rješavanju dalmatinskih potreba. Obrazovna politika rasvjetljava problematičnu logiku tog režima, čija je potreba da stvori centralizirane administrativne strukture podrivala uspješno ostvarenje njenih ciljeva u javnim politikama. Usprkos svom društvenom i političkom konzervativizmu, Franjo I. energično je provodio osamnaestostoljetnu reformsku viziju Marije Terezije koja je željela svakom djetetu iz svakog društvenog sloja omogućiti osnovno obrazovanje.
htio sam,časna pionirska riječ, pročitati članak ....no pročitavši podnaslov odustao sam...ne podnosim nepismenost osoba koje zarađuju plaću pišući.".Hrvatski povijesničari"??