Kako obilježavamo odlazak naših kolega u mirovinu? Na koji način to čine hrvatski liječnici? Praksa je dosta različita. Jedni umirovljenje obilježe tako da prigodno počaste svoj radni kolektiv, drugi jednostavno odrade zadnji radni dan i samo se pozdrave, dok treći predaju službu i odu u mirovinu iz noćnog dežurstva bez riječi. Njihovi radni kolektivi se sa svojim starijim kolegama također opraštaju na različite načine. Negdje prigodnim govorom i darom za uspomenu, drugdje samo pozdravom i pokojom osobnom porukom, a ponegdje potpuno šutke, odnosno nikako.
Hrvatska liječnička komora je, kao krovna organizacija liječnika, stoga ove godine odlučila pokrenuti posebnu svečanost obilježavanja umirovljenja liječnica i liječnika, darivanjem počasnih plaketa – srebrnjaka. Namjera se da takva svečanost, uz umjetnički program i prigodno druženje, postane tradicionalna i da se na taj način svake sljedeće godine zahvali narednom naraštaju liječnika na njihovoj dugogodišnjoj javnoj službi i doprinosu zdravlju nacije. S obzirom da trenutno u hrvatskom zdravstvu čak 639 umirovljenih liječnika redovito i dalje radi četiri sata dnevno, a još barem jednako toliko radi povremeno, čini se da za brojne liječnike umirovljenje predstavlja više administrativnu, a ne stvarnu promjenu njihove svakodnevice.
Ovakav je skup prava prigoda s kolegicama i kolegama iz generacije evocirati neke uspomene iz profesionalne karijere. Počevši od onog uzbuđenja i napetosti čekanja rezultata prijemnog ispita na medicinskom fakultetu, osjećaja sreće vidjeti svoje ime među upisanima, znajući da predstoje zahtjevne godine školovanja, edukacije i usavršavanja. Učenja koje nikad ne prestaje. Prisjetiti se dana preuzimanja svoje diplome uz taktove akademske himne Gaudeamus igitur, dana kada su ponosniji i sretniji od liječnika diplomanata bili jedino njihovi roditelji, sa suzom radosnicom u oku. U liječništvu se sve te godine napornog učenja i usavršavanja, svi ti dani bez obitelji i bližnjih, svi ti sati probdjevenih noći, sav taj samoprijegor prožima se s posebnim privilegijem. S onom neprocjenjivom spoznajom da se čini nešto najvrjednije moguće, da se drugom čovjeku spasi život ili pomogne u ozdravljenju.
POVEZANI ČLANCI:
Liječnici čije je umirovljenje obilježeno ovogodišnjom svečanosti rođeni su u drugoj polovici pedesetih godina prošlog stoljeća i prema popularnoj generacijskoj podjeli pripadaju tzv. baby boom generaciji. Generaciji koja je nazvana tako opisujući trend velikog porasta rađanja djece koji se pojavio završetkom Drugog svjetskog rata. Za baby boomere koji su rođeni u prosperitetnom, poslijeratnom svijetu kaže se da ih karakterizira orijentiranost na posao, pravila i tradiciju. Inače, prof. Frank Ulrich Montgomery, dugogodišnji predsjednik Njemačke liječničke komore, u jednoj je rečenici vrlo slikovito opisao generacijske razlike u načinu razmišljanja liječnika. Pa je tako za generaciju boomera rekao da je „živjela da bi radila“, za srednju generaciju tvrdi da „radi da bi živjela“, dok za najmlađe generacije vrijedi tvrdnja da „žele živjeti dok rade“. I doista u toj je rečenica sadržana istina o generacijskom mindsetu koja vrijedi za liječnike, ali isto tako i za ostale profesije.
Boomeri su radili u sustavu prepunom problema, u teškim radnim uvjetima s enormnom prekovremenom satnicom, neprimjereno vrednovani, ali su na svom radnom mjestu pokušavali sve to zaboraviti i posvetiti se onom što znate najbolje - liječenju ljudi. Poslu koji uz potrebno veliko znanje i teško stečene vještine nužno iziskuje još nešto da bi bio dobro obavljen, a to su empatija, etičnost, predanost i prije svega - ljudskost. Pacijenti ostaju u mislima liječnika i kada nisu na radnom mjestu, medicina ne prestaje kada izađu iz bolnice ili ordinacije, ne prestaje ni činom umirovljenja, slobodan vikend i blagdan s obitelji za liječnike se ne podrazumijevaju, a djeca su im odrastala uz rečenicu da mame ili tate nema doma jer su dežurni. Svjesno žrtvujući dio sebe, slijedeći svoj put, radili su najteži i najodgovorniji, ali ujedno i najljepši posao na svijetu.
Ipak, za razliku od pripadnika njihove generacije u većem dijelu Europe i Amerike, hrvatski boomeri nisu mogli cijelu svoju karijeru uživati u društvenom i ekonomskom prosperitetu. Kako to nažalost biva na ovim nemirnim područjima, ovu je generaciju ratni sukob u vidu Hrvatskoj nametnutog Domovinskog rata zatekao u naponu njihove liječnike karijere. Stoga su dali golem doprinos obrani naše domovine i slobodi u kojoj živimo. Značajan dio u borbenom sektoru ili sanitetu, u postrojbama Hrvatske vojske, a drugi radeći svoj liječnički posao u tim iznimno teškim ratnim okolnostima. Generacija je to koja pamti dugo, koja je radila u dvije države, u dva sistema, a plaću je primala u čak četiri valute. Hrvatski liječnici-boomeri se sjećaju teških vremena kada im plaće bile od 100-200 tadašnjih njemačkih maraka, gotovo nepojmljive današnjim mladim naraštajima. Uz sve to, pri kraju karijere morali su raditi u okolnostima nikad doživljene pandemije. Tu nažalost nedaćama nije bio kraj, dogodila su se još i dva velika potresa koja su uzdrmala zgrade u kojima živimo i radimo, i unijeli stanoviti nemir u sve nas. Kada se sve ovo uzme u obzir moglo bi se zaključiti bi da je to zasigurno ostavilo traga na tom naraštaju liječnika. Možda i jest, to oni najbolje znaju. No, stječe se dojam da su ih upravo sve te nepogode, teškoće i izazovi s kojima su se susretali kroz svoju karijeru naprotiv učinile jačima, čvršćima i otpornijima.
Nedavno je HLK provela veliku anketu među svojim članovima, longitudinalnu Studiju hrvatskog liječništva. Analiza odgovora na dva pitanja je prilično znakovita. Prvo je: “Biste li ponovno postali liječnik?“ Uz ponuđene odgovore: da, ne i ne znam. Dok je sveukupni postotak odgovora „da, ponovno bih postao liječnik“ bio 59%, za generaciju boomera postotak odgovora „da“ bio je čak 80%! Drugo je pitanje možda još i indikativnije, a glasilo je: „Koliko ste zadovoljni svojim životom u cjelini?“. Odgovaralo se brojkom, odnosno ocjenom. Kada je riječ o zadovoljstvu životom u cjelini, prosječna ocjena svih anketiranih liječnika bila je dobar (3), a za baby boom generaciju je to bila ocjena više - vrlo dobar (4).
Generacija je to hrvatskih liječnika koja je doista „živjela da bi radila“, generacija nesalomljivih!
>> VIDEO Veliki uspjeh zagrebačkih liječnika: "Obavili smo četiri transplantacije srca u tjedan dana, nema mnogo institucija koje se mogu time pohvaliti"
Biti liječnikom je stvarno poziv a ne posao. Humani poziv. Svojedobne me zatekla jedna studentska anketa s Medicinskog fakulteta u Zagrebu. Pitali su studente prve i pete godine zašto studiraju medicinu i što ih je privuklo na studij. Prva godina je odgovorila romantično, da želi pomagati ljudima, učiti, napredovati u znanju i zvanju. Peta godina je odgovorila da biti liječnikom dobiva široke izglede u životu. Može ići u koju god državu želi i sa zagrebačkom diplomom raditi svoj posao uz prethodno položen ispit kod lokalne liječničke komore i naučen jezik država u kojoj bi se zaposlili. A plaće liječnika su među najvišima, ugled u društvu vrhunski, materijalni status visok, mogu si sve priuštiti. Jedna cijela kolonija liječnika i visokoškolovanih farmaceuta, kemičara i drugih je iz Župe Biokovske koja se iz kamenog zavičaja izvukla baš zahvaljujući medicini. Rekao bih da što god da su studirali bili bi uspješni, ali medicina je bila glavni poziv. Raširili su se većinom po cijelome svijetu, najviše Njemačka. Žive sretnim životom, potpuno drugačijim od drugih gastarbajtera iz njihovog kraja. I tada sam shvatio što su studenti pete godine rekli. Medicinom se dobiva mnogo u životu. Ako je pri tome osoba časna, što ovisi o odgoju, dolazi i sreća.