Kada je papa Franjo upozorio da Europi prijeti “opasnost od balkanizacije”, možda je na najjednostavniji način sublimirao bit svih paničnih reakcija europske javnosti u povodu Brexita. Ipak, treba reći da bi ta zabrinutost bila primjerena da je izrečena na bilo kojem drugom kontinentu osim u Europi. Dok gledamo kako radikalni islam melje nacionalne države u arapskim zemljama da bi ostvario ideju kalifata, ili kako caristički princip vlasti jednog čovjeka nepomućeno vlada narodima na golemim prostranstvima Azije, mi znamo da je to nešto primjereno za ta podneblja.
U Europi, međutim, “balkanizacija” je princip, samo srce europskog identiteta, ono što naš mali kontinent, koji bi se inače teško mogao zvati kontinentom, čini tako jedinstvenim i velikim. Možda je “identitet” pritom i prejaka riječ, jer je on uvijek bio fragmentaran, pluralan, više obilježen podjelama nego jedinstvom. Europski identitet građen je na otporu nivelirajućoj i ujedinjujućoj moći carstva, nikad nije bio prosti učinak tog jedinstva.
U Europi su carstva uvijek loše prolazila. Europa je i rođena iz pluralnog svijeta Stare Grčke, koja je čak i u filozofiji i umjetnosti azijskom principu “neograničenog” uvijek suprotstavljala kao ideale “granicu” i “mjeru”. Poredak se rađao iz sklada i ravnoteže elemenata, a ne iz nametnutog jedinstva. Treba se samo sjetiti veličanstvene pobjede Grka nad moćnom Kserksovom vojskom, u kojoj je iskaljena ponosna grčka nacija. Nacija je u Europi uvijek bila pobjednički princip, a carstvo samo izvor gnjeva i otpora. Postojao je, doduše, taj san o carstvu, o Svetom Rimskom Carstvu – koje, prema zajedljivoj Voltaireovoj primjedbi, nikad nije bilo ni sveto, ni rimsko, ni carstvo – ali, to je uvezeni istočnjački princip. Čak ni Karlo Veliki, čije ime danas nosi nagrada za doprinos europskom ujedinjenju, a čiji je ovogodišnji laureat upravo papa Franjo, nije bio naročito uspješan u izgradnji jedinstvenog europskog carstva. Sveto Rimsko Carstvo uvijek je bilo samo ime za nevolju, i to prije svega njemačkih vladara, ime koje je krilo očaj zbog njihove nemoći uspostavljanja vlastite hegemonije nad neposlušnim europskim nacijama, pa i samom njemačkom nacijom.
Zapravo, kada danas govorimo o “balkanizaciji”, onda pomalo i nesvjesno oponašamo tu njemačku frustraciju srednjovjekovnim federalizmom moći i njihovu stalnu opsjednutost istočnjačkim principom izgradnje carstva. “Balkan” je samo njemačka trauma, ime koje su skovali za svoje najintimnije strahove. To nije samo zbog pucnja u Sarajevu, kojim je opet dokazana pobjeda europskog principa nacije i nacionalizma nad multikulturalnom idejom nadnacionalnog carstva. Ta trauma je starija, a o njoj govori i ona toliko pogrešna ideja njemačke historiografije da su nacionalizam i nacionalna država nešto što pripada “devetnaestom stoljeću”, nešto prevladano, što predstavlja stalni uzrok razdora i ratova, nešto što treba “prevladati” ujedinjenjem i utapanjem nacija u jedinstveni nadnacionalni projekt. Nije li upravo taj princip nadnacionalne zajednice kao nečeg plemenitijeg i uzvišenijeg od “zastarjele” ideje nacionalne države i “nazadnog” nacionalizma poražen i u Domovinskom ratu? Nije li to prije bila pobjeda vječnog europskog principa nacionalnosti, nego što bi bila nekakva regresija i povratak u prevladanu prošlost?
Stoga, kada govorimo o panici koja je zahvatila Europu zbog Brexita, onda govorimo njemačkim jezikom i o njemačkim strahovima. Strahu da ni ovoga puta neće uspjeti taj čudni zalog izgradnje Svetog Rimskog Carstva na europskom tlu. Taj je projekt uvijek bio osuđen na propast, tako da mjesta nikakvoj panici doista i nema. Britanija je Brexitom samo potvrdila europsku suverenističku tradiciju i po tko zna koji put prva rekla “ne” uvođenju azijatskog carističkog principa u Europu. Europa može imati svoju budućnost samo kao Europa suverenih država, a europski poredak može biti izgrađen samo kroz stoljećima građen i brušen princip ravnoteže moći suverenih nacija, a ne putem ostvarenja hegemonije.
Britanija je uvijek bila velika europska nacija koja je principijelno stajala na poziciji očuvanja europske ravnoteže moći, i koja, za razliku od drugih europskih sila, nikad nije imala hegemonističkih pretenzija u Europi. Otuda nije ni čudno da su i sada prvi ustali protiv hegemonističkog principa izgradnje multikulturalnog imperija i potvrdili princip nacionalne suverenosti. Panika je zahvatila zatočenike ideje o multikulturalnom europskom raju, inače je sve u redu. Budućnost Europe nije izgubljena.
>>Papa Franjo upozorava: Europskoj uniji prijeti balkanizacija
