Mislav Balković, dekan Visokog učilišta Algebra, u studiju Večernjeg lista govorio je o privlačenju stranih studenata u Hrvatsku –o tome kakva je situacija danas, koliko smo napredovali i što tek treba unaprijediti.
Jesu li negativni demografski trendovi konačno utjecali i na nužnost internacionalizacije visokog obrazovanja?
Čini mi se da jesu. Jučer smo baš o tome razgovarali na Gospodarsko-socijalnom vijeću. Hrvatska je i po broju onih koji su završili srednju školu u golemim gubicima. Društvo to treba nadoknaditi da bi uopće imali nekoga tko će uplaćivati za mirovine, raditi da zadržimo gospodarsku djelatnost. Čini se da je uz populacijske mjere koje u dugom roku mogu dati rezultate druga opcija privlačenje talenata iz svijeta i onda kroz obrazovanje integrirati ih u društvo kao vrijedne dijelove.
Zašto nas strani studenti ne prepoznaju? Što moramo ponuditi?
Mi smo tu trenutačno prilično neuspješna destinacija u smislu privlačenja stranih studenata da kod nas dođu graditi svoju karijeru. Tu je Hrvatska usporediva s jednim lošijim sveučilištem u Ukrajini ili Češkoj. Razloga je dosta. S jedne strane, nismo razvijali programe na engleskom kada drugi jesu. Sada ne stojimo loše po tom pitanju. U zadnjih par godina taj smo dio kroz europska sredstva unaprijedili. Dio gdje jako zaostajemo dio je legislative, koji otežava dolazak i gdje smo jako nekonkurentni. Isto tako, izostanak promocije sve otežava.
S kojim se to problemima strani studenti susreću kada požele ovdje studirati?
Kada gledate koji su to uopće studenti koji Hrvatsku vide kao mjesto gdje bi gradili karijeru, to su prvenstveno studenti trećih zemalja ili studenti koji nisu studenti EU ili Europskog gospodarskog prostora, koji nemaju probleme jer ne trebaju vize, ali oni uglavnom i ne vide Hrvatsku kao mjesto gdje će doći na studij i ostati. Trenutačno je oko dvije trećine studenata koji dolaze u Hrvatsku da bi dobili diplomu i možda ostali iz tih trećih zemalja – Azije, Afrike, Južne Amerike i slično. Oni se prvo susretnu s problemom izdavanja vize. Ovisno o tome iz koje zemlje dolaze, ti procesi traju jako dugo. Pa onda tu postoji i proces priznavanja diploma. Tako da često studenti ne dočekaju taj proces. Tu bi trebala digitalizacija i veći kapacitet, pogotovo u Indiji, gdje gotovo nijedna ustanova nije uspjela privući nijednog studenta jer su procesi trajali predugo.
Koliko stranom studentu treba vremena da riješi svu papirologiju?
Bilo bi lijepo da se to da staviti u nekih tri mjeseca za dobivanja C kratkotrajne vize i onda dolaskom u Hrvatsku da se u nekom danom roku riješi privremeno boravište. To je idealna situacija koja je moguća i događa se na dosta mjesta. Neki put to traje 9 mjeseci i onda studenti izaberu neku drugu zemlju jer ne mogu čekati. Prošla bi im godina. Mislim da je to trenutačno jedan od najvećih problema – nedigitaliziran i dosta dug proces.
Drugi je problem nekonkurentno zdravstveno osiguranje. Strani studenti imaju pravo raditi 20 sati tjedno. Rad studenata koji su u Hrvatskoj, a koji su naši državljani, i onih koji dolaze ne treba smatrati jednakim benefitom. Nekima je to nužnost, dolazeći iz zemalja slabije platežne moći studenti očekuju da će dio svojih troškova boravka u Hrvatskoj pokriti studentskim radom. Problem je taj što, da bi mogli uopće krenuti raditi, trebaju imati zdravstveno osiguranje, trenutačno je propisano isključivo Hrvatsko zdravstveno osiguranje, koje studente traži uplatu retroaktivno gotovo tisuću eura da bi uopće ušli u sustav, a onda još toliko za svaku godinu. To je tri do četiri puta skuplje od Češke, Slovačke, Litve, svih zemlja s kojima se mi uspoređujemo. Mnogi, kada vide da ne mogu raditi jer im je taj trošak prevelik i još ga unaprijed moraju platiti, potraže drugu destinaciju.
Kada dođu strani studenti, jasno je da se to ne tiče samo obrazovnog sustava, nego se i drugi segmenti moraju uključiti. Kako država reagira na privlačenje stranih studenata?
Neke stvari su dobro odrađene, a na nekim mjestima kaskamo. Dobro je odrađeno to što Hrvatska ima već nekoliko godina portal Study in Croatia, krenula je poticati svoje ustanove da se pojavljuju na sajmovima gdje strani studenti traže svoje mjesto za studiranje, dosta je novca upućeno ustanovama da razviju programe i školuju nastavnike. Ne može se reći da nismo napravili ništa, ali nam nedostaje bolje povezanosti različitih drugih aktera – od Ministarstva vanjskih poslova, Ministarstva turizma radi promocije, preko Ministarstva unutarnjih poslova koje izdaje boravišne dozvole, do Zavoda za zdravstveno osiguranje. Sada smo se našli u situaciji kada Ministarstvo obrazovanja više ne može nikakvim dodatnim investicijama napraviti značajan pomak i shvatiti je li to nacionalni interes. Moramo vidjeti što ćemo s dvadesetak posto manje mladih koji će sutra završiti kao visokoobrazovani ili srednjoškolci na tržištu rada, hoćemo li moći zadržati postojeći standard života.
Koliko će Hrvatskoj trebati da percipira kako su i druge ustanove i institucije ključne za ovaj problem?
Brojne europske zemlje imaju slične probleme. Mi smo pratili primjer Litve koja je išla toliko daleko da je pojedine elemente atraktivnosti kao što je mogućnost dobivanja prava na ostanak nakon studija ili pravo na državljanstvo učinila strancima još jednostavnijima nego što to europske direktive traže. To je zemlja koja je u istom razdoblju kao i Hrvatska izgubila oko milijun stanovnika. Problem je taj što imamo vrlo kompetitivno okruženje. Ako Hrvatska ne napravi značajan iskorak, nećemo naći svoj prostor i ostat ćemo na začelju. Vjerujem da se to neće dogoditi i da je ovaj razgovor jučer na GSV-u, gdje su i sindikati i Vlada prihvatili ozbiljniji angažman, stvarno potaknuo neke promjene.
Mi vlastite studente ne možemo zadržati u svojoj zemlji. Ne nudimo im dovoljno visoke plaće, ne nudimo im dovoljno dobre uvjete i naše školovane kadrove šaljemo van. Je li to nešto što treba Hrvatsku brinuti ili se treba s tim pomiriti?
Treba uzeti u obzir da smo mi jednom pristupili Europskoj uniji, u tom trenutku na 500 milijuna velikom tržištu, i jedan dio iseljavanja se dogodio jer smo tada bili u takvom trenutku u povijesti. Meni se čini da, s jedne strane, ulagati u kvalitetnije domaće kadrove i strane talente prvi je korak da bismo imali dovoljno onih koji žele ostati raditi u Hrvatskoj. S druge strane, trebamo razgovarati o tome koliko nam je opterećen rad. Hrvatska visokim porezima pritišće rad, a nema poreze na bogatstvo, na nekretnine, na razini na kojoj imaju druge zemlje.
Kakva je situacija na Algebri?
Imamo ukupno 1600 studenata na preddiplomskim i diplomskim studijima. Ovisno o razini obrazovanja, na diplomskim je oko pet posto stranih studenata. Nismo zadovoljni s tim postotkom. On je veći nego što je to prosjek u Hrvatskoj, ali vjerujemo da dvadesetak posto studentske populacije u Hrvatskoj mogu biti strani studenti da ne utječu negativno, nego pozitivno.
Koliko je stranih studenata koji su studirali kod vas je ostalo u Hrvatskoj?
Većina onih koji su došli na studijske programe, a ne na razmjenu, ostali su i rade u hrvatskim tvrtkama. Mi smo u digitalnom svijetu pa nam je možda nešto lakše nego u drugim strukama zato što je engleski u mnogim kompanijama danas postao normalan jezik. Mi smo sve svoje diplomske studije prebacili samo na engleski.
Kakva je budućnost visokog obrazovanja?
Trendovi koji se vide u svijetu jest velika digitalizacija i ulazak netradicionalnih ponuditelja u visoko obrazovanje, različitih tehnoloških kompanija koje nude trenutačno neke programe i mikrokvalifikacije i s tim povezan odljev jednog dijela studenata iz učionica u digitalni svijet. Nakon pandemije treba očekivati djelomično vraćanje "u normalu", ali ne sasvim. Postoji generalno smanjivanje broja studenata u svijetu, tako da se može očekivati spajanje institucija, ali i traženje stvarne vrijednosti u ustanovama i fokusiranje na aplikativno znanje.
Znači li to i nužno uključivanje poslodavaca?
Apsolutno da, i to na razne načine. Ne samo da netko ide na praksu. I to je korisno, ali sve više će se očekivati projekti koje studenti rješavaju, a koji dolaze iz gospodarstva.
Bolje ne čitati. Ta tzv visoka učilišta odnosno veleučilišta i sličnih naziva a zapravo stručni studiji i nisu u rangu sveučilišnih studija, a i tu postoje razlike od fakulteta do falulteta. Svi su privatni i jednini im je cilj zgrnutii što više novaca koji se legalno slijeva u privatne džepove nastavnika. Svi su fakulteti na neusporedivo kvalitetnijem stupnju standarda nastavnog programa, izvedbe i stečenih zvanja. Nažalost obična javnost i ne razlikuje veleučilišta i sveučilišta i njihovih diploma, zato ovi prvi ru love u mutnom. Uglavnom tu idu djeca bogatih kojima se ne uči i za velik novac po godini studiranja dobivaju diplomu. Zato ne vidim da bi netko iz Engleske došao studirati na neko veleučiliše težine srednje škole. I takve kvalitete diplome. Ti završeni studenti onda postaju zaposlenici u poduzećima svojih roditelja ili firmi prijatelja roditelja. Gdje se traži znanje i kvaliteta traži se sveučilišna diploma.