Državu stvorenu tzv. prvoprosinačkim činom 1918. godine, a nazvanu Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca (od 1929. Kraljevina Jugoslavija), uskoro su mnogi počeli doživljavati kao tamnicu naroda. Državne su vlasti oštro i nemilosrdno proganjale neistomišljenike. Nisu samo političke stranke i stranačka elita bile nezadovoljne takvim razvojem događaja. Nezadovoljstvo poretkom izražavali su i obični ljudi. Svoj bijes iskazivali su upućujući uvrede na račun najodgovornije osobe u državi, vladara. Stoga je i “uvreda Veličanstva” postala oblik političke borbe ili, najčešće, čin prkosa. No, “uvreda Veličanstva” nosila je sa sobom rizike koje su mnogi od samog početka nove države i te kako osjetili na vlastitoj koži. U prvim godinama Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca “uvreda Veličanstva”, koja je podrazumijevala i nepoćudne riječi uperene protiv države, podlijegala je kažnjavanju bez ikakva sudskog postupka. Potpukovnik Petar Teslić je u okolici Bjelovara početkom 1919. godine odrezao kaznu od dvadeset i pet udaraca batinom svakome tko bi se usudio viknuti “Živjela republika” ili “Dolje kralj”.
Protiv počinitelja su pokretani i sudski postupci, ali su u najvećem broju slučajeva bili obustavljeni ili su okrivljenici pomilovani, u povodu prvih izbora za Narodnu skupštinu 1920. godine. Uvrede, najčešće psovke, bile su izricane u navali trenutka, pod utjecajem alkohola u svađi sa susjedima i znancima.
Izvukao se zbog zastare
Nakon što je u kolovozu 1921. godine bio donesen Zakon o zaštiti države, organi vlasti mogli su se osloniti i na zakonsku osnovu u progonu protivnika poretka jer je zasebnim odredbama bila propisana vladareva nepovredivost i nedodirljivost. Uvreda vladara smatrala se teškim kaznenim djelom. Među prvim žrtvama novoga zakonskog propisa bila su dva seljaka iz Letovanića, Gabrijel Kolarić i Dragutin Radošević. Prijavljeni su i uhićeni jer su pjevajući “Petar je mrel, a ovaj je bolestan, mi ga nećemo, sada su naša prava” uvrijedili nedavno preminuloga kralja Petra I. i njegova nasljednika Aleksandra I. U travnju 1924. mladi je seljak Karlo Grubač iz Glibokog Broda pokraj Vojnića obasuo općinske činovnike psovkama u kojima je vrijeđao kralja Petra I. jer su od njega tražili da izvadi putovnice za stoku koju je htio prodati na sajmu. Kažnjen je sa 14 dana zatvora i protiv njega je pokrenut sudski postupak koji se vukao sve do rujna 1928. godine. Tada je Grubač oslobođen krivnje zbog zastare, ali je morao platiti sudske troškove.
Neki su “grešnici” tijekom 1923. i 1924. godine uhvaćeni da trgaju ili oštećuju kraljeve slike u školskim udžbenicima. U veljači 1924. za to je okrivljen 31 učenik stručne škole u Vrbovcu. Kada su ih pokušali zaštititi ravnatelj škole i roditelji, uhićena su 23 učenika i 18 odraslih osoba. Novčano je bio kažnjen općinski bilježnik, a podnesena je i prijava protiv zapovjednika mjesne žandarske postaje, po svoj prilici jer je pristao uz ravnatelja.
Diktaturi otpor grafitima
Vladara, tj. dinastiju Karađorđevića, nakon uvođenja šestosiječanjske diktature 1929. godine ružilo se i grafitima. U osječkom je kotaru žandar prilikom pregledavanja vlaka opazio da je “u nužniku na vidljivom mestu crnom običnom olovkom napisano sledeće: ‘Ovo je kancelarija Kralja Jugoslavije, neka ne misli, da će dugo vladati, već mu je došao zadnji čas’”. Većina psovki bile su “spolne”, primjerice “naposljetku prokleo je majku Nj(egova) Vel(ičanstva) Kralja”, “j(e)b(o) onome koto upravlja oca i mater”, “j(eb)e onoga tko mu je dao čin i da mu j(eb)e onoga koga on služi”, “j(ebo) ja Kraljicu” i “jebo Vam vrag mater demokratsku i vlašku Vama i Državi Vašoj i Vašem Kralju Vlaškom”.
