Kako se ime kardinala Josepha Ratzingera najčešće čulo u Sikstinskoj kapeli u vrijeme čitanja imena kandidata za izbor nasljednika pape Ivana Pavla II. toga ponedjeljka, 18. travnja 2005., u jednome trenutku svim je kardinalima postalo jasno da imaju novoga papu i spontano su ustali i zapljeskali. Josephu Ratzingeru, koji je sjedio u prvome redu, njegovi kolege kardinali dugo su pljeskali, a on je ostao sjediti u dubokoj poniznosti i odgovornosti te je izgledao kršćanski jednostavno i ponizno.
>> Sve o papinom odlasku pročitajte u našem specijalu
>> Novi papa do Uskrsa – procedura izbora počinje 1. ožujka
Ime zaštitnika Europe
Sinu Josipa (Josepha) i Marije (Marie) Ratzinger, koji je na svijet došao pred Uskrs 1927. godine, sudbinski se značajno ispunilo posebno poslanje koje je bilo obilježeno i njegovim rođenjem. Naime, biografi budućeg pape već u samome rođenju maloga Josepha (a držalo se to od prvoga dana u krugu njegove obitelji) vide mnogo toga simboličkoga. Rođen je, naime, u predvečerje Uskrsa i kršten samo četiri sata nakon rođenja. Budući da je vani bilo mnogo snijega i velika hladnoća (što za Bavarsku nije čudno u to doba), starijega brata i sestru roditelji nisu pustili na Josephovo krštenje bojeći se da se zbog velike zime ne razbole. Bili su tužni što su morali ostati doma, dok su roditelji bili ponosni što će novorođenoga sina krstiti vodom posvećenom upravo u “uskrsnoj noći”, koja je u tada slavljena prije podne pa je mali Joseph bio prvi krštenik koji je poliven novom vodom.
U crkvi se, naime, upravo odvijalo posvećenje vode kojom će se krstiti cijele godine pa kada su roditelji donijeli tek rođeno dijete u crkvu. Kršteno je upravo prigodom te liturgije, koja je stvarni trenutak krštenja Crkve. Bio je to već tada za sve značajan znak, a sam Ratzinger cijeloga je života bio ispunjen zahvalnošću što je na samome početku života na taj način bio uronjen u uskrsnu tajnu, što je bio očiti znak blagoslova.
Mladost je proveo u Traunsteinu, a nakon Drugog svjetskog rata, u kojemu je bio jedno vrijeme mobiliziran u njemačku vojsku, završio je i u američkom zarobljeništvu, no rat ga nije omeo da završi započete filozofsko-teološke studije. Za svećenika je zaređen 1951., a teologiju je doktorirao 1953. te četiri godine nakon toga postao sveučilišni profesor (dogmatika i fundamentalna teologija). Predavao je na četiri sveučilišta, a kao teolog bio je savjetnik kardinala Fringsa na Drugom vatikanskom saboru, gdje su zamijećeni njegovi interventi. I to najviše u trećem koncilskom Fringsovu govoru, gdje se tražila reforma metoda Svetog oficija, kasnije Kongregacije za nauk vjere, kojoj je J. Ratzinger predsjedao od 1981. sve do imenovanja za novog poglavara Katoličke crkve.
Na upit o izboru novoga imena, nakon što je izabran za papu, u Sikstinskoj kapeli uslijedio je veliki trenutak tišine i iščekivanja, a kardinal Ratzinger izgovorio je ime – Benedikt. Uzeo ga je zbog svetog Benedikta koji je zaštitnik Europe i velikog utemeljitelja kršćanskih korijena Europe te po uzoru na papu Benedikta XV. (1914.-1922.) bio glasnikom mira u vremenu Prvog svjetskog rata.
Nakon toga novi je papa otišao u tzv. sobu suza u Sikstinskoj kapeli, odjenuti svoju papinsku odoru, jednu od tri pripravljene haljine (dugu, kratku i srednje veličine). Ponovno su bili prikupljeni svi listići i napravljen je zapisnik koji je preuzeo kamerlengo i koji je jedini pisani dokument s konklava. Ceremonijar je pozvan spaliti listiće, a najstariji kardinal đakonskog reda Jorge Arturo Estevez, kako obrednik nalaže, pošao je objaviti svijetu: “Habemus Papam!” No, pri spaljivanju listića ceremonijari su nespretno zagušili vatru pa je dim ispunio kapelu, a jedan je kardinal šaljivo dobacio da ne treba kardinalima objaviti rezultate, nego onima na Trgu svetog Petra. Bijeli je dim izašao iz dimnjaka, zazvonila su zvona bazilike sv. Petra, a Crkva je dobila novoga papu.
Sam Ratzinger, kako je poslije objašnjavao, nije mislio da će baš on biti izabran i svoj je izbor usporedio s giljotinom, koja pada na njega i pogađa ga. Štoviše, 16. travnja 2005. na 78. rođendan svojim je suradnicima rekao kako se raduje mirovini, a samo tri dana nakon toga postao je vrhovnim poglavarom institucije sa 1,2 milijarde članova. Uz to što je morao obaviti praktične stvari, kao što je izbor haljine, morao je smisliti i što će reći okupljenim vjernicima na Trgu sv. Petra, pa je poveo žuran dijalog s Gospodinom, rekavši mu: “Što činiš sa mnom? Sada si ti odgovoran. Ti me moraš voditi! Ja to ne mogu. Ako si me htio, onda mi moraš pomoći.”
Dirljiv susret s Wojtylom
Vatikanolozi tvrde da je upravo papa Ivan Pavao II. želio i nadao se da će Joseph Ratzinger biti njegov nasljednik jer ga je zadržao u službi i nakon navršenih 75 godina, kada mu je rekao da uopće ne mora pisati pismo s molbom za umirovljenja, kao što nalažu crkvena pravila, jer želi da Ratzinger s njim ostane do kraja. Tako je i bilo, pa je Ratzinger bio jedan od posljednjih suradnika Ivana Pavla II. koji se s njim oprostio uz bolesničku postelju. Posljednji susret bio je dirljiv. Papa Ivan Pavao II. bio je priseban, ali ništa nije govorio. Kardinal Ratzinger zamolio ga je za blagoslov, koji mu je Ivan Pavao II. udijelio, nakon čega su jedan drugome srdačno stisnuli ruke znajući da im je to bio posljednji susret.
Za one koji znaju čitati znakove vremena i slušaju što Gospodin poručuje po svojim prorocima ovo nije iznenađenje a kako bi i bilo kad su još prije godinu dana stizale poruke po Mariji od Božanskog milosrđa katolkinji kojoj je Gospodinn rekao da je prorok posljednjih vremena. U tim porukama se poziva na molitvu za Benedikta XVI jer postoji plan zlih skupina da ga se protjera iz Vatikana. Proroštvo se u potpunosti ispunilo a ispuniće se i onaj dio koji govori da će na čelo Vatikana doći lažni papa koji će raditi na otvaranju puta antikristu. Kakav je daljnji slijed događanja za sve one koje to zanima neka otvore: Posljdnja vremena opoomena