Analize poraza SDP-a na parlamentarnim izborima pišem već „cijelu vječnost“. Krajem studenoga 2003. objavio sam nekoliko tekstova i izjava u kojima razmatram uzroke teškoga poraza Partije slijedom kojega je sišla sa svoje prve vlasti u samostalnoj Hrvatskoj; tada sam pozvao na ostavku (to su mi drugovi najviše zamjerili…) njezina začetnika Ivicu Račana.
Sljedeći je neuspjeh socijaldemokratima bio posebno bolan: u utrci 2007. HDZ, ponovno predvođen tada komunikacijski neodoljivim Ivom Sanaderom, na iznenađenje mnogih – ankete su najavljivale drugačiji ishod – nadvladava modernom vođenju kampanje nevični SDP kojemu je na čelu bio neiskusni Zoran Milanović. Pojavnost i uvjetovanost navedenih poraza obradio sam u knjizi „Izborne kampanje u Hrvatskoj. Dvije studije o tri izborna nadmetanja“ (2010.). Nakon pobjede 2011. godine koja se, s obzirom na ponajprije slabašne učinke vlasti lijevoga centra, naposljetku pokazala kao jedna lasta koja ne čini proljeće, slijedila su još dva poraza (2015. i 2016.) koja sam najviše razmatrao u ovom prilogu. Primjerice, u tekstu o potonjem porazu, koji je objavljen 22. listopada 2016., kritizirao sam način vođenja stranke te napose komunikaciju i politiku Milanovića.
Upozorio sam da budućnost SDP-a, kojega sam tada nazvao „B timom hrvatske politike“, bitno ovisi o tome hoće li istaknuti članovi te stranke prestati biti dominantno usmjereni na to koji i kakav lider ih predvodi, a puno više nego prije umno odgovarati na najvažnija politička pitanja, ponajprije ono kako prevladati teške društvene probleme i svekoliku društvenu krizu. Slično usmjerene kritike i prijedloge SDP-u i njegovu vodstvu nakon izbornih krahova davali su i neki drugi publicisti i intelektualci lijevoga usmjerenja, koji su danas uglavnom slično meni zasićeni „vječnim vraćanjem istoga“ u toj velikoj stranci. Čast izuzecima, ali sadašnji vodeći socijaldemokrati poslovično ne slušaju savjete drugih ljudi, pa ni onih najstručnijih i spram njihove političke pozicije najdobrohotnijih; bjelodano je da uglavnom ne uče ni na svojim greškama.
Dinastičke borbe
Ponajprije treba upozoriti kako su već predugo vremena opsjednuti pitanjem (biranja, rušenja…) stranačkoga predsjednika i vodstva, a neskloni promišljanju i djelovanju vezanom za svijet stvarnoga društvenog života. Navedeno je pridonijelo da građani koji žive od svoga rada i znanja te za rad i znanje, kao prvorazredni stvarni ili potencijalni simpatizeri te političke opcije, bivaju prečesto razočarani izvedbama SDP-a na vlasti, ali i u oporbi. Navedena politička distorzija najviše je začeta sredinom prošloga desetljeća kada je u stranku ušao velik broj novih ljudi. Antun Vujić u knjizi „Hrvatska i ljevica.
Prilog socijaldemokratskom gledištu“ (2014.) izvještava da je na izvanrednoj izbornoj konvenciji stranke 2. srpnja 2007. godine bilo oko 70 posto delegata koji su se učlanili u nju nakon 2003. godine, koji su najviše pridonijeli da ona postane drugačija stranka sa Zoranom Milanovićem kao snažnim liderom. Vujić uočava da su se u tim okolnostima „sama politika pa i njezin socijaldemokratski sadržaj počeli shvaćati ponešto drugačije. Vanjski, posebno medijski utjecaji, postali su važniji nego što su bili prije, a socijaldemokratski je sadržaj u većoj mjeri križan s liberalnim“.
U posljednje gotovo četiri godine zbivanja u SDP-u najviše su odredile svojevrsne dinastičke borbe za prevlast u toj stranci. Bero nije rješenje – ta je konstatacija zapravo prisutna u političkim forumima i kuloarima te medijima još od studenoga 2016. kad je demokratskim postupkom stranka izabrala svoga trećeg predsjednika. Najupečatljivije se pak izrazila sredinom lipnja ove godine u billboardu Demokrata, dvojako protestno usmjerene strančice (prema državnoj vlasti i spram Davora Bernardića/vodstva Partije) predvođene bivšim istaknutim SDP-ovcem i ministrom Mirandom Mrsićem. Utemeljenost te poruke su baš svi u SDP-u i građani povezani s tom strankom shvatili u nedjelju 5. srpnja rano navečer.
U tom su se času dubinski bolno („Čekić u glavu može povrijediti dušu“ – naziv jedne epizode televizijske serije „Berlin Alexanderplatz“ režisera R. W. Fassbindera) suočili s nepovoljnim ishodom izbora za svoju Restart koaliciju. Unatoč nadama u pobjedu, osnaženima povoljnim rezultatima predizbornih anketa, ona je dobila 221.988 glasova manje (414.614) nego slična (iako sastavljena od manjega broja aktera) koalicija predvođena SDP-om 2016. godine. U razdoblju od izbora 3. siječnja 2000., kad je nastupila zajedno s HSLS-om, do 5. srpnja 2020. njene su koalicije izgubile čak 718.522 glasa. Sunovrat potpore lijevom centru ovoga ranoga ljeta dijelom je uvjetovan veoma malim izlaskom građana na biračka mjesta (46,9 posto) u okolnostima epidemije i HDZ-ove manipulacije u određivanju datuma i uvjeta izbora.
Unatoč tome treba konstatirati da je samo četvrtina udjela u ukupnom izbornom tijelu koji je ostvarila „kobasičarska“ koalicija na čelu s SDP-om jedan je od najslabijih rezultata te stranke u povijesti. Taj neuspjeh nužno zahtijeva temeljito preispitivanje dosadašnje politike i kadrovske strukture Partije. Za razliku od prethodnika Ivice Račana i Zorana Milanovića, koji nisu dali ostavke nakon izbornih poraza 2003. i 2015. – potonji se ipak „maknuo u stranu“ sredinom rujna 2016. kad je Partija drugi put zaredom pretrpjela neuspjeh – Bernardić je odmah odstupio s položaja prvoga čovjeka stranke. Ipak nije dao ostavku, nego je svoje ovlasti u razdoblju do izbora novoga vodstva SDP-a, koje se planira za kraj rujna, prepustio „svom čovjeku“ – iskusnom Zlatku Komadini. Istaknuti socijaldemokrati novoga su lidera zapravo počeli tražiti i prije prospavane izborne noći. Oni teže prema valjanoj kadrovskoj akviziciji, ali je s obzirom na njihovo (ne)djelovanje i slabašno političko promišljanje u dugom razdoblju, veoma upitno je li im uopće poznata stvarna, strukturna narav teškoća s kojima se suočava njihova stranka.
Drugim riječima, u SDP-u su sada svjesni da Bero sa svojom „ekipom“ nije rješenje i išću vođu koji bi zajedno sa svojim suradnicima donio rješenje, ali sudeći prema mnogim pokazateljima ne znaju na koji se problem to (rješenje) doista odnosi. Uvjeren sam da je navedeni problem dugotrajnije prisutan i puno dublji te vezan za znatno više aktera od jednoga političara i njegovih suradnika, nego što se to trenutno čini mnogim vodećim socijaldemokratima. Izrazita većina njih veliča Ivicu Račana, ali ni taj otac demokracije u Hrvatskoj kao premijer, zajedno sa svojim suradnicima, nije zadovoljio očekivanja birača s ljevice i političkoga centra. S tim u vezi prije svega treba istaknuti da je Račanova Vlada, poput njega pretjerano sklona kompromisima pa i političkim uzmacima, propustila osmisliti i provesti mjere ispravljanja socijalnih nepravdi počinjenih u vrijeme moralno kvarne pretvorbe i privatizacije vlasništva kao prvobitnoga grijeha tranzicije kod nas dok je još bilo na vrijeme za takav prevažan zahvat.
Nadalje i slično tome, Milanovićeva administracija zapravo nije ni pokušala osmisliti i poduzeti akciju oslobađanja zarobljene države zapletene u gusto isprepletenim klijentelističkim mrežama. Vlada predvođena SDP-om od kraja 2011. do izbora 2015. ostvarila je neke uspjehe, ponajprije se to odnosi na priključenje Hrvatske EU i pomak u prevladavanju teškoga problema korisnika lihvarskih kredita u švicarskim francima, izvela je zemlju i iz ekonomske krize. Ona nije provela, međutim, strukturne reforme usmjerene prema prevladavanju klijentelizma, stranačke podobnosti i za to vezane socijalne ugroženosti koje bi trebale biti „zaštitni znak“ demokratske ljevice. Okolnost da je takva ljevica u idejno-teorijskom i politički praktičnom smislu u krizi i u mnogim drugim zemljama samo dijelom može služiti kao opravdanje viđenim socijaldemokratima kod nas. Odgovornost za veoma loše stanje gospodarstva i društva u Lijepoj Našoj ipak je prilično na njima s obzirom na to da su se jako odvojili od običnih ljudi od kojih su tražili potporu na izborima iako nisu odlučno štitili njihove vrijednosti i interese.
Otužna scena nemoći
Odvojenost tih socijaldemokrata od svijeta stvarnoga života i njihova nesposobnost i/ili loša organiziranost mogla se jasno uočiti na netom održanim izborima. Izvjesni vodeći ljudi lokalnih i drugih organizacija Partije nisu se zdušno angažirali u kampanji zato što su bili nezadovoljni mjestom koje im je Bernardić zajedno sa svojim gremijem odredio na listama. Neki ugledni socijaldemokrati ispali su s lista ili su stavljeni u zapećak, a visoko su postavljeni javnosti nepoznati kandidati; logika „vodu pijem, vino prolijevam“ naročito je poguban učinak imala u 10. jedinici, u kojoj na listi Restart koalicije, najviše zbog pristranoga kadroviranja, nije bilo perspektivnih lokalnih političara poput gradonačelnika Ploča Miše Krstičevića i uglednika kao što je Ranko Ostojić.
Slogan Restart koalicije bio je „Izađi i promijeni!“, ali se nije jasno prenijelo kakva bi trebala biti narav promjena i kako bi se one trebale provesti. Planirane reforme najviše su ostale tek općenite ideje zastale „na pola puta“, primjerice ona vezana za teritorijalni preustroj i smanjivanje jedinica lokalne samouprave u kojoj se već i prije početka kampanje, zbog pritiska IDS-a, odustalo od ukidanja županija koje je za to trebalo biti nosivi element. Bernardić i neki drugi predvodnički kandidati davali su neodrživa obećanja, u čemu su navlas nalikovali na Plenkovića i njegove pobočnike. Komunikacijska netalentiranost te intelektualna i stručna slaba osposobljenost Bernardića u usporedbi s arogantnim predsjednikom HDZ-a bila je važan, ali ne i najvažniji čimbenik izbornoga kraha Restart koalicije. Smatram da su posebno važni razlozi toga neuspjeha bili nedovoljno povjerenje birača ljevice i centra da savez predvođen SDP-om uopće može formirati Vladu, kao i nedostatak pouzdanja da ta koalicija, ako nekako i dođe na vlast, uopće ima volje i sposobnosti da provede strukturne reforme i obračuna se sa za društvo zloćudnim klijentelizmom. Ovaj izborni neuspjeh je za SDP potencijalno puno opasniji nego prijašnja tri (2003., 2015. i 2016.).
Uz navedene razloge, biračko tijelo te stranke prilično je ostarjelo (prema izlaznim anketama, četvero od desetoro birača SDP-a ima 60 i više godina), a mladi zainteresirani za politiku najviše se priklanjaju trećim opcijama (posebno Mostu, Stranci s imenom i prezimenom te platformi Možemo). Djevojke i mladići kod nas se zanimaju za suvremene teme, ponajprije ekološke probleme, odnose između spolova/rodova te oživljavanje socijalnoga i drugoga suvremenoga poduzetništva. U vezi s tim pitanjima SDP i HDZ, političke organizacije koje se i na početku trećega desetljeća 21. stoljeća dominantno pozivaju na Račana i Tuđmana (?!), nemaju aktualnome ekonomskom i društvenom kontekstu kod nas i u razvijenom svijetu primjerene ideje. Ako je u nečemu prezentirana bit ovih izbora, onda se to izrazilo u tri prizora sa stranačkih/koalicijskih skupova u izbornoj večeri: prvi, slavlja uglavnom muških birokrata i političara HDZ-a; drugi se prizor odnosi na mlade aktiviste Možemo kako plešu na zvuke punk-rocka s uzdignutim šakama lijeve ruke, među kojima su najuočljivije bile djevojke i mlade žene; treći na otužnu scenu nemoćnih glavnih ljudi Restart koalicije koji kamenih lica slušaju neprimjereni (kao da je većim dijelom bio pobjednički?!) postizborni govor Bernardića.
SDP se očito mora naučiti nositi ne samo sa svojim porazima nego i pobjedama. Uspjeh na posljednjim predsjedničkim izborima su akteri s Iblerova trga pogrešno iščitali: za njega svakako nije zaslužna Partija, pa uglavnom ni sam Milanović, pa ma kako imao snažan politički karakter, nego se prije svega zbio zbog katastrofalne kampanje Kolinde Grabar-Kitarović i odsutnosti snažne potpore za nju od vodstva HDZ-a, kao i populističke pojave Miroslava Škore.
Za razliku od filozofa i političara Gvozdena Flege, smatram da nezavidno postojeće stanje u SDP-u nije samo vezano za Milanovićevu kadrovsku i političku ostavštinu. Prije će biti da je to i takvo stanje uvjetovano dvadesetogodišnjom politikom stare stranke koja je u zbilji nešto drugo nego što je u svojoj samopercepciji. Htjela bi biti misleća, a ne promišlja zbiljske uzroke kroničnih društvenih teškoća; zagovara strukturne reforme, a kada dođe na vlast, ne pokazuje odlučnost i sposobnost da ih provede; vidi sebe kao alternativu postojećem klijentelističkom sustavu, a zapravo je tom sustavu prilično prilagođena…
Na osnovi svoga iskustva i znanja ipak ustvrđujem kako SDP nipošto ne treba otpisati: još uvijek velika Partija koja je unutar sebe i u zemlji uspješno provela demokratske promjene može se u nastupajućem razdoblju, ako izabere snažno vodstvo i jako dobro promisli o sebi i svijetu, ponovno roditi kao predvodnica blagotvorne reforme ovoga sterilnog društva.
Pernardić je prošlost, RH može biti sretna što je SDP i doživio ponor jer bi i RH to isto doživjela da su dobili vlast.