Nisu svi Rusi odrastali u Sibiru, ali djeca koja jesu zasigurno su već odmalena specijalno očeličen ljudski soj. Jedno od te djece je i šef dirigent Berlinske filharmonije.
Razlika između procijenjene otpornosti na hladnoću između djece i odraslih bila je samo četiri Celzijeva stupnja. Škole nije bilo na minus 34, a roditelji nisu morali na posao na minus 38. Omsk je bio središte petrokemijske industrije i proizvodnje oružja pa je bio zatvoren grad s ne baš čistim zrakom, ali s puno zelenila. Tako se svog rodnog grada i djetinjstva prisjeća maestro Kiril Petrenko, čovjek malog rasta i fizionomije u kojoj ne možete ne vidjeti i poslovičnu žilavost i upornost židovskih gena.
S osamnaest godina najprije je otišao na konzervatorij u Feldkirch, a potom na akademiju u Beč, gdje je odmah nakon diplome dobio posao u Volksoperi. Sljedeće važne angažmane imao je u opernim kućama u Meiningenu i Münchenu, a prvi je put za dirigentski pult Berlinskih filharmoničara stao 2006. godine.
Sličan je bio i put Hansa von Bülowa, jednog od prvih velikih dirigenata 19. stoljeća, koji je prije 140 godina okupio i vodio prvi sastav Berlinskih filharmoničara.
"Privilegiran sam što na svom putu slijedim Bülowa. On je najprije bio u Münchenu, a onda u Meiningenu i Berlinu. Redoslijed je kod mene malo drukčiji, ali osjećam se snažno povezan s njegovom tradicijom kroz svoj rad s Dvorskim orkestrom u Meiningenu i s Bavarskom državnom operom u Münchenu. Posvuda sam proučavao partiture s njegovim oznakama i bilješkama: Brahmsa u Meiningenu, Wagnera u Münchenu, a intenzivno se bavim i njegovim interpretacijama Beethovena", govori Petrenko.
Ne, nisam imao intervju s maestrom Petrenkom. On je vrlo samozatajan umjetnik, preko svake mjere i mjerila današnjeg svijeta nesklon publicitetu, intervjuima i fotografiranjima. Ako biste među najboljim i najvećim glazbenicima današnjice tražili umjetnika najmanje slavnog i poznatog na način kako su slavni oni koje zovemo "celebrity", onda bi to bio maestro Kiril Petrenko. Utoliko je veće iznenađenje, jednima šok, a drugima silna radost, bio njegov izbor za šefa dirigenta Berlinske filharmonije nakon što je svoj odlazak s tog najprestižnijeg dirigentskog mjesta najavio Sir Simon Rattle. A treba znati da, kada Berlinski filharmoničari biraju novog šefa dirigenta, glazbenički svijet stoji u iščekivanju jednakom onom s kojim katolici i mnogi koji to nisu čekaju bijeli dim nad Sikstinskom kapelom.
Maestro Petrenko govori samo onda kad treba i gdje treba, a sada je to u svrhu promoviranja ciljeva i programa orkestra kojem je na čelu i glazbe koju sviraju. Tako se i ovaj razgovor iz kojeg citiram može pročitati na internetskim stranicama Berlinskih filharmoničara, kao i u njihovoj jedinstvenoj i fenomenalnoj Digitalnoj koncertnoj dvorani u kojoj, kad se pretplatite, osim izravnih prijenosa i dragocjene riznice snimki nalazite i kratka predavanja dirigentskih velikana o djelima na programu, pa tako i Petrenka.
Upravo zato malo tko može tako kompetentno i točno opisati što je to tako jedinstveno i posebno u karakteru i umjetnosti sviranja Berlinskih filharmoničara kao maestro Petrenko.
"Izvanredna stvar kod Berlinskih filharmoničara je sposobnost i hrabrost svakog pojedinog glazbenika, bio on puhački solist ili jedan od tutti gudača, da svirajući odiše tako velikom slobodom. To je sloboda koja sve vrijeme ima u vidu cijelu strukturu, kontrolirani rizik dopušta potpuno oslobađanje tijekom izvedbe, a da koherentna cjelovitost ne posustane."
Sjajnog li opisa ideala kolektiva, društva, naroda i svijeta kakav sam oduvijek vidio u savršenim simfonijskim orkestrima poput Berlinskih filharmoničara. Svatko slobodan u svojoj izvrsnosti, a svi napori, pojedinačni talenti, osobnosti, interesi i sklonosti podređeni zajedničkom cilju. Kod orkestara je taj zajednički cilj glazbeno djelo, njegovo što savršenije prolazno nevidljivo postojanje u titranju zraka i membrana u ušima slušatelja, uz jedinstven otisak i odraz u svakoj glavi, duhu i srcu koje sluša.
Eto, taj maestro i taj i takav orkestar pohodili su prošle subote Zagreb i Lisinski. Kod njih nema podilaženja. Nemaju programe za po doma i za van. Što sviraju svojoj publici u Berlinu, to donose i gradovima u kojima gostuju. I bome su osvojili punu i sabranu pažnju i zagrebačke publike, koje dobar dio nije bio sastavljenih od redovitih veterana pretplatnika ciklusa domaćih orkestara. I to već i prvim dijelom koncerta u kojem se slavni orkestar najprije ukazao kao zvučno čudovište potrebno za izvedbu skladbe "Photoptosis", partiture njemačkog skladatelja Bernda Aloisa Zimmermanna iz avangardističkih šezdesetih godina prošlog stoljeća. A ni dvadeset godina starija Prva simfonija Poljaka Witolda Lutoslawskog, ma koliko se Zagreb dičio svojim Muzičkim biennaleom, nije baš kruh svagdašnji i redovna glazbena lektira domaće publike.
A u drugom dijelu taj čudesni i veličanstveni Brahms, Druga simfonija. Jedinstvo one slobode, kontroliranog rizika i objedinjenosti svakog detalja u veličanstveno lijepu, angažiranu, duboko osjećajnu cjelinu, dakle sve ono što je, govoreći o svom orkestru, nabrojio maestro Petrenko, utjelovilo se pred nama u punom savršenstvu. A u gestama i na licu svakog pojedinog glazbenika u orkestru ozarenost, ispunjenost i zajednički smisao. S takvom nekakvom ozarenošću napustili smo, mi sretnici, te večeri Lisinski. I nije nam za sreću trebao nikakav zašećereni bis. Rijetkost je to u ovom svijetu.
"Početak svake emocije uvijek je povezan s pričom. Ne možemo se odvojiti od naše okoline i zaokupiti se zvukovima samo na glazbenoj razini. U glazbu su, jednostavno, utkane povijesne i društvene asocijacije koje mora prizvati onaj tko je svira."
I to su Petrenkove riječi u duhu kojih meni sjaji Europa ruskog dirigenta i njemačkog, a svjetskog orkestra. Zaboravljeni ideal, utjeha i zauvijek, usprkos svemu, gorući simbol svijeta sasvim drukčijeg od ovog jada u kojem živimo i bivamo pozivani na jedinstvo primitivnih plemena, u kojem i opet svu ljepotu i svaki smisao zaglušuju bubnjevi rata.
Pofuk, nije za tebe novinarstvo.