Berlinska filharmonija je nakon pauze od osam desetljeća ponovo pohodila Zagreb. Nastupila je, a gdje bi drugdje, u dvorani Vatroslav Lisinski koja je bila gotovo puna do posljednjeg mjesta. "Sto godina nismo bili ovdje", moglo se čuti iz publike koja je prorijedila dolaske u Lisinski i to ne samo zbog sveprisutne korone nego i zbog dva potresa, onog zagrebačkog i onog s epicentrom kod Petrinje koji su prilično potresli i oštetili najveću zagrebačku i hrvatsku koncertnu dvoranu.
A kada je prije podosta mjeseci agilni ravnatelj Lisinskog Dražen Siriščević najavio zvučno gostovanje iz Berlina za sredinu veljače 2022. godine, mnogi su nevjerni Tome bili krajnje skeptični bojeći se prvenstveno novih koronskih ograničenja i lockdowna. Naravno, gostovanje Berlinske filharmonije nije jeftino. Dvorana Lisinski koja zbog nemogućnosti rada u punom zamahu mora deset puta razmisliti o svakoj uloženoj kuni, ušla je u veliki financijski rizik, koji se na kraju isplatio.
Berlinski filharmoničari su tako, nakon dva koncerta u bečkom Musikvereinu gdje su prvi put nastupili sa svojim šefom dirigentom Kirilom Petrenkom i nakon koncerta u ljubljanskom Cankarjevom domu (za koji su ulaznice bile dvadesetak posto skuplje nego u Zagrebu) napunili i Lisinski i svima prisutnima priuštili jedinstven umjetnički doživljaj. Događaj koji će se dugo pamtiti i prepričavati.
Program koncerta doista nije bio uobičajen niti srednjostrujaški. Maestro Petrenko koji je prije nekoliko dana proslavio pedeseti rođendan, izabrao je kombinaciju starog provjerenog Brahmsa s djelima skladatelja iz 20. stoljeća Bernda Aloisa Zimmermanna i Witolda Lutoslawskog, što u gradu koji već desetljećima njeguje Muzički Biennale ne bi trebao biti veliki problem. Ili?
Uostalom, poljski skladatelj Lutoslawski čija je Prva simfonija dovršena poslije Drugog svjetskog rata i praizvedena 1946. godine, pisao je glazbu i na narudžbu zagrebačkog Biennalea kojom je i osobno dirigirao i to uz našeg dirigenta i skladatelja Slavka Zlatića. Dakle Lutoslawski u Zagrebu nikako nije nepoznanica, baš kao ni Zimmermann.
Kiril Petrenko, ruski dirigent rođen u Sibiru, a koji danas ima austrijsko državljanstvo jer je u Beču dobio akademsko glazbeno obrazovanje (jedan od pedagoga bio mu je i slovenski dirigent dobro poznat našoj publici Uroš Lajovic) i na zagrebačkom je koncertu potvrdio da je dirigent prilično samozatajne, ali po potrebi i temperamentne geste. Više introvertan nego ekstrovertan, ali brz poput kobre kada želi poentirati neku skladbu. I zabiti gol, da se poslužimo nogometnim terminom, "panenkom", kao u finalu Brahmsove Druge simfonije u D-duru koje je publiku gotovo pa diglo na noge ispunivši cijelu dvoranu nevjerojatno raskošnim glazbenim zvukovljem.
Ipak, najdirljiviji dio koncerta dogodio se kada su berlinski glazbenici pod suptilnim vodstvom Petrenka izvodili drugi, najosobniji i najsentimentalniji stavak Brahmsove simfonije. Samo zbog tog stavka i te iznimno eterične i proživljene izvedbe vrhunskih glazbenika vrijedilo je doći u Lisinski. I shvatiti svu veličinu orkestra koji se u samo jedan tren iz zvukovne nezadržive zvijeri može pretvoriti u najkomornije glazbeno tijelo koje možete zamisliti.
Koncert je započeo vehementnom izvedbom preludija za veliki orkestar Photoptosis Bernda Aloisa Zimmermanna u kojem se Berlinska filharmonija publici predstavila u čitavom svom itekako reprezentativnom glazbenom volumenu, ističući privlačnu citatnost kompozicije. A onda su filharmoničari rutinski izveli i zahtjevnu Prvu simfoniju Lutoslawskog, bez zvučnih pretjerivanja i dirigentskog paradiranja. No, najkompletniji dojam ipak je ostavila izvedba Brahmsove simfonije iscizelirana do posljednjeg detalja koja je publici priuštila upravo kraljevsku raskoš različitih orkestralnih boja koje su nam dočarale skladateljeve intenzivne osjećaje.
Bisa nije bilo, iako je publika uporno pet-šest puta dirigenta pozivala na pozornicu. No maestro Petrenko očito nije htio kvariti postignutu ravnotežu između tri točke pažljivo biranog koncertnog programa u kojem je ponovno htio pokazati da je bitno izvoditi i onu glazbu koja se rjeđe čuje na koncertnim podijima. A to mu je i jedan od programatskih ciljeva na čelu Berlinske filharmonije koja će uskoro proslaviti 140 rođendan, a u kojoj muziciraju umjetnici iz tridesetak zemalja. Bilo bi lijepo kada bi se na programu ovog orkestra našlo i djelo kojeg hrvatskog skladatelja. Ili skladateljice. I kada bi se Berlinska filharmonija što prije vratila u Zagreb i u Hrvatsku.
