Predsjednik SDP-a Davor Bernardić svoj je mandat na čelu Partije po mnogima počeo na nesvakidašnji način. Ali njegov odnos prema Crkvi, čini se, mnogima je na ljevici najšokantniji, iako nikada nije bilo sporno da i među SDP-ovcima ima mnogo vjernika koji idu i na mise, primaju sakramente i svoju djecu odgajaju u duhu vjere.
Tako ni sam Bernardić za sebe nikada nije krio da je vjernik, da povremeno odlazi na misu, a viđalo ga se i na hodočašćima, pa mu je valjda bilo i potpuno prirodno da mu jedan od prvih poteza nakon “ustoličenja” bude i da zasjedne na klupu u prvom redu zagrebačke katedrale s članovima vodstva SDP-a, i to na mjestima na kojima je pisalo “rezervirano”, na polnoćku, zbog čega je od dijela lijevih intelektualaca automatski zaradio optužbu da je izdajica sekularne države.
– Idem već pet godina na misu polnoćku u katedrali. Ja sam na Božić uvijek na polnoćki, to neću mijenjati. Rezervirani su svi prvi redovi, to je tako – objašnjavao je tada.
Svega koji mjesec kasnije opet je šokirao ljevicu u emisiji “Nedjeljom u 2” kada je iznio svoje mišljenje da većina fizičara vjeruje u Boga što je netočan podatak, barem ako je suditi prema provedenim istraživanjima.
Prošlog vikenda otišao je i korak dalje i na svom Facebook-profilu objavio selfi s riječkim vjeroučiteljem Marinom Miletićem koji se zalaže za mise u školama i koji je jedan od organizatora Hoda za život u Rijeci, navodno prijatelj Željke Markić, iako izvori koji su mu bliski kažu da to uopće nije točno. Zašto je to Bernardić napravio, je li zbog kratkog privlačenja pozornosti ili nečeg drugog, nije jasno, ali zna se da ga je zbog toga napalo i izvrijeđalo i članstvo i vodstvo stranke, a objava sporne fotografije stajat će ga navodno i ostavke SDP-ova tajnika za pravna pitanja Vojka Brauta koji ju je najavio.
I svi su složni u jednome – da je Bernardić opet “pljunuo” na svoje birače.
Nevjerica koju Bernardić izaziva možda je i ve??a s obzirom na to da birači SDP-a nisu navikli na takvo ponašanje od predsjednika Socijaldemokratske partije. Obojica njegovih prethodnika, i Ivica Račan i Zoran Milanović, nisu bila vjernici. Obojica su pri tome vjeru smatrala nečijim osobnim izborom i, kad je o tome riječ, nisu činila baš ništa zbog čega bi ih se moglo optužiti da od vjernika prave birače, a od vjere politiku. U Crkvu su odlazili samo kada bi baš morali, uglavnom za Božić zbog poštovanja prema vjernicima.
Skandalozno da je to skandal
Politički analitičar Žarko Puhovski kaže da je prvi šef SDP-a Račan oduvijek bio svjestan da je Crkva važna institucija u hrvatskom društvu, ali i da ga ta ista Crkva nikada neće prihvatiti kao ravnopravnog partnera u stvaranju države. Milanović, koji je bio kršten i vjenčan u Crkvi, ali koji je za sebe govorio da nije vjernik, imao je najprije fazu sukoba s Crkvom pa pokušaj da uspostavi dobre odnose s Kaptolom, no to, kaže Puhovski, nije bilo dugog vijeka. Bernardić, s treće strane, drži Puhovski, uopće ne zna što radi, nego vrluda.
– Tu nema taktike, a kamoli strategije. Ali kad je riječ o toj fotografiji s vjeroučiteljem, vjerojatno prvi put on zapravo tu ništa nije kriv. Jer ideja da je skandal što se fotkao s vjeroučiteljem sama je po sebi skandalozna, a usporedba da je to problematično kao kad je čestitao na vjenčanju Velimiru Bujancu je idiotizam. Marin Miletić je vjeroučitelj, čovjek koji radi svoj posao. Ne znam ništa što je taj čovjek napravio, a da bi bilo skandalozno, što bi bilo izvan njegove vjere. No ponašanje SDP-ovaca u tom slučaju samo pokazuje da su nesigurni u sebe pa podsjećaju na nesigurne muškarce koji histerično reagiraju na priču o homoseksualcima – ističe Puhovski i dodaje da u SDP-u mora doći do samosvijesti koju su izgubili kao što su, kaže, izgubili socijaldemokraciju.
Kada bi je našli, ne bi se bojali jer bi bili sigurni u svoj svjetonazor, što sada nije slučaj.
Bez obzira na to bio Bernardićev novi istup smišljen ili ne, otvorio je pitanje zašto šef socijaldemokratske stranke koketira s “opijumom za mase”, a reakcija dijela Partije otvorila je pitanje gdje je nestala tolerancija u njihovim redovima na koju se vole pozivati.
– Većina, velik broj partizana bili su vjernici, nisu bili u Partiji, borili su se u vojsci i vjerovali su u Boga, slavili vjerske praznike. Danas to nije nespojivo. Znam niz SDP-ovaca ljevičara koji su praktični vjernici kao što postoji niz svećenika koji se ne slažu s nacionalističkom retorikom i praksom Katoličke crkve u Hrvatskoj koja se poistovjetila s nekim političkim elitama posljednjih 30 godina. Prostora za suradnju ima, ali za to je ipak prije potrebna promjena u vrhu Katoličke crkve – drži povjesničar Hrvoje Klasić koji je i sam svojedobno bio član SDP-a.
Račan zvao Kuharića u Kockicu
Kad bi se, dodaje, gledala samo teorija, teško bi se bilo, kaže, ne složiti s time da Katolička crkva nema bližeg ideološkog partnera od socijalističkih i socijaldemokratskih partija. No praksa je nešto drugo i ovisi o nizu povijesnih događaja i činjenica koje se ne mogu zanemariti i koje su razlog zbog kojeg SDP i Crkva i dan-danas djeluju kao oksimoron.
Kao što se ne može zanemariti to da SDP proizlazi iz Saveza komunista koji je imao rigidan boljševički odnos prema religiji, tako se, kaže Klasić, ne može zaboraviti i zanemariti ponašanje Katoličke crkve u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj.
– Velik dio svećenika i crkvene hijerarhije ne samo da se nikada nije ogradio od osnivanja NDH, nego ju je i pozdravio, pa čak i aktivno sudjelovao u NDH, neki kao političari i kao Pavelićevi povjerenici ustaškog pokreta za određene teritorije – kaže Klasić.
Krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina Crkva je, nastavlja, preuzela više ulogu branitelja nacionalnog nego vjerskog, stala je na čelo nacionalnog pokreta i u tome se zbližila s HDZ-om. A SDP na čelu s Ivicom Račanom u tom trenutku nije prihvatljiv ni na koji način kao mogući partner u nekim društveno-političkim promjenama u Hrvatskoj.
– I to se zadržalo sve do danas, unatoč jednoj potpuno novoj generaciji SDP-ovaca koji su uglavnom kršteni, išli na vjeronauk… i što je gore, unatoč svim promjenama u HDZ-u, od krađa, lopovluka, optužbi za ratne zločine, i dalje je Crkvi taj nacionalni predznak važniji. I za to je najveći krivac Crkva jer u Hrvatskoj je ona puno više hrvatska nego katolička – kaže Klasić te naglašava kako SDP, dok je bio na vlasti, nije doveo u pitanje neke crkvene povlastice, Vatikanske ugovore, nije uvodio poreze, što bi nekima iz te opcije bilo normalno.
Politički tajnik SDP-a koji je u Račanovoj Vladi bio zadužen za odnose s vjerskim zajednicama Davorko Vidović podsjeća i da je Račan još dok je postojao Savez komunista pozvao kardinala Franju Kuharića u Kockicu da održi misu.
– Taj je događaj označio prestanak jednog neopravdanog sektašenja koje je bilo prisutno za vrijeme komunizma. SDP kao stranka nije radio nikakvu razliku između svojih članova ovisno o vjeri. To je uvijek bila privatna sfera svakog pojedinaca. Odnos s klerom je nešto drugo.
U velikoj mjeri kler je u Hrvatskoj bio desno orijentiran, a u dijelu klera su ljudi koji otvoreno zagovaraju reviziju povijesti, veličaju ustaštvo, NDH, od čega se ni Crkva nije ograđivala. Nadalje, mnogi svećenici zlorabili su oltar, agitirali s njega za neku političku opciju, a još češće protiv – kaže Vidović. SDP-ov premijer Račan u tim pitanjima nikada, dodaje, nije bio pragmatičar koji bi gledao i kalkulirao hoće li mu odnos s Crkvom donijeti nekakve poene.
– Nego je dosljedno primjenjivao ono što je naša pozicija i to je uvijek bio jedan profesionalan i korektan odnos. Isto se ponašao i Milanović, nisam primijetio da je on drukčije postupao – kaže Vidović.
Za vrijeme Račanove Vlade, nastavlja, održano je nekoliko sastanaka predstavnika Vlade s predstavnicima Biskupske konferencije, započet je proces povrata imovine i obje su strane, kaže, pokazivale visoku razinu uvažavanja. Ta je Vlada 2003. godine sudjelovala i u organizaciji dolaska pape Ivana Pavla II. koji je Račana primio u audijenciji i u svibnju 2000. godine. Danas se to uvažavanje očito izgubilo i u redovima samog SDP-a kada se šefa “razapinje” jer se usudio fotkati s vjeroučiteljem za kojeg je sasvim normalno da je protiv pobačaja.
– Nisam siguran da u SDP-u postoji konsenzus da su svi članovi stranke za pobačaj. Ja ne mislim da je abortus nešto normalno. To je trauma, za to sam da je pravo žene, ali svjestan sam da je to i jedna potpuno nenormalna pojava – kaže Klasić.
Za Bernardića kaže da mu se čini da spada u tu jednu novu generaciju građana Hrvatske, pa i političara, koji su svoje ključne godine obrazovanja proveli u društvu ispunjenom Crkvom i religijom.
– To se devedesetih nije moglo izbjeći. Na njega se to moralo odraziti, a možda mu je i obitelj vjernička. U svakom slučaju on pokazuje da te stvari nisu nespojive kao što nije nespojivo da se on osjeća vjernikom, ide u Crkvu, ali i kritizira pojave za koje smatra da nisu dobre ni za vjernike, ni za Crkvu, ni za državu. Takvih ljudi ima više, ako uzmemo SDP-ovce s 40-ak godina, oni su rođeni 80-ih. Danas su već u politici godinama, a odgajani su u društvu u kojem se nije moglo potpuno izolirati od utjecaja Crkve i skloniji su suradnji s Crkvom nego što su to bili oni koji su došli iz Partije – kaže Klasić.
Puhovski, pak, napominje da je dosta tema na kojima bi bilo sasvim prirodno da se SDP i Crkva nađu, da o njima razgovaraju i da čak budu na istoj strani, a rad nedjeljom jedna je takva tema.
Nitko nikome ne vjeruje
– Problem je i što se Crkva premalo izjašnjava o svakodnevnim životnim problemima. Da je suprotno, sigurno bi imali još zajedničkih tema poput ravnopravnosti građana, koncepta jednakosti... Sve su to teme u kojima bi imali dodirne točke ili bi ih barem trebali imati – drži Puhovski.
Klasić, pak, upozorava da bi Bernardić trebao biti mudriji i učiti i na greškama Zorana Milanovića i Ive Josipovića, a to je da nijedan desničar neće glasati za SDP-ovca taman da se obuče u papu ili u ustašku uniformu.
– Na takav način ne treba gledati i privlačiti glasove. Treba se ponašati normalno i iskreno.
Treba biti iskren vjernik i ljevičar. Imali smo i neiskrene ljevičare i nepoštene desničare i nemoralne katolike i to je stvorilo društvo u kojem nitko nikome ne vjeruje i u kojem kriterija nema – zaključuje Klasić.
U Hrvatskoj ne postoji ljevica a ovi takozvani ljevičari su borbeni ateisti koji mašu plaštom lažnog humanizma, vjerujući da su ljudi naivni. Radnička klasa je na vlastitim leđima iskusila njihovo "ljevičarenje" a zadnji koji to osjećaju su radnici Uljanika. Dok oni prolaze svakodnevne muke, "ljevica" uz tartufe i malvaziju raspravlja o pravima homoseksualaca i pojavama "ustaša" na gradskim trgovima i ulicama. Jao onome o komu oni brinu i za čija se prava zalažu. I kao "vjernici" i kao nevjernici.