Hoće li ova Vlada pronaći čarobni lijek za ozdravljenje zdravstvenog sustava, potpuno je iluzorno pitanje. Uz zadane parametre, koji se očituju kroz demografske i ekonomske trendove kao što su broj zaposlenih, sve brojnija populacija osoba treće životne dobi, sve manje radno aktivnog stanovništva, nedovoljan broj građana koji plaćaju puni iznos zdravstvenih doprinosa i premali udio privatnog zdravstvenog osiguranja u ukupnom zdravstvenom kolaču, čak i da Vili Beroš sutra pokrene reformu, konture njezinih rezultata počele bi se nazirati tek za nekoliko godina. Zbog odnosa interesnih skupina, koje financijski ovise o potrošnji zdravstvenih institucija, eventualna reforma zdravstva prije bi Beroša mogla koštati funkcije nego što bi mu bila adut za ostanak na ministarskoj poziciji.
Hrvatski zdravstveni sustav jedna je od najboljih tekovina koje ova država baštini od nekadašnje socijalističke republike. Njegova neracionalnost, međutim, dosegla je granicu na kojoj sustav puca po šavovima i polako ali sigurno, uz mirovinski, postaje glavni kamen spoticanja državnog financijskog aparata. Samo će ove godine iz državnog proračuna iscuriti 10 milijardi kuna na saniranje troškova bolnica i ljekarni, a sudeći prema trendovima iz proteklog desetljeća, iduće godine ta bi rastrošnost mogla eskalirati za barem dvije milijarde više. Umjesto da smo zdravstveni sustav unaprijedili i u njega ugradili odgovorne ekonomske principe, dozvolili smo da modeli zdravstvene potrošnje budu socijalističkiji nego što su bili u bivšoj državi. Na naš račun i za račun nekolicine.
Više od toga sablažnjava samo spoznaja da se dobar dio financijskih rashoda zdravstvenog sustava relativno lako može staviti u podnošljive okvire. Na to već godinama uzalud upozoravaju stručnjaci za javnu nabavu, čiji su modeli provedbe u Hrvatskoj godinama jedan od većih problema. Država i javne institucije kroz nabavu usluga i roba svake godine potroše preko 50 milijardi kuna.
U 2019., godini za koju su zasad dostupni podaci, ukupna vrijednost javne nabave iznosila je 54 milijarde, što je gotovo 14 posto više nego godinu ranije. U posljednjih deset godina vrijednost javne nabave u Hrvatskoj skočila je za 54 posto. Udio vrijednosti javne nabave u BDP-u iznosi preko 16 posto i konstantno raste pa ispada da turizam i javna potrošnja čine više od trećine domaće ekonomije.
Ono što je posebno zanimljivo u kontekstu rasprave o neodrživosti zdravstvenih troškova jest činjenica da se na listi 10 najvećih državnih potrošača nalaze dva klinička bolnička centra i Ministarstvo zdravstva. Tako je KBC Zagreb (Rebro) prije dvije godine kroz nabavu potrošio 1,2 milijarde kuna, a Ministarstvo i riječki KBC svaki po 1,1 milijardu. Više od MUP-a i MORH-a. Točan iznos koji čitav zdravstveni sustav troši godišnje kroz nabavu roba i usluga gotovo je nemoguće utvrditi. Ali prema službenom izvješću Uprave za javnu nabavu Ministarstva gospodarstva, na tzv. tijela javnog prava (institucije koje se ne bave komercijalnom djelatnošću), među kojima je najveći udio bolnica, otpada 51 posto svih ugovorenih poslova.
Hrvatska ima više od 50 bolnica, a zabrinjavajuća je praksa, upozoravaju stručnjaci upoznati s problematikom, da svaka za sebe provodi javnu nabavu unatoč činjenici da je većina usluga i materijala koje naručuju ista.
I tako iz godine u godinu. Primjerice, na kirurški konac i zavoje Rebro godišnje potroši više od 10 milijuna kuna. Može se pretpostaviti da bi sve bolnice zajedno, kada bi taj materijal bio nabavljen kroz objedinjenu javnu nabavu, postigle povoljniju cijenu nego svaka za sebe. Ušteda bi, vele stručnjaci, mogla iznositi od 10 do 20 posto. Samo na primjeru Rebra to bi iznosilo od 100 do 200 milijuna kuna godišnje. Ministarstvo zdravstva ima sasvim dovoljno stručnjaka da to može odraditi, a valja se zapitati i čemu služi Središnji državni ured za središnju javnu nabavu.
Posebno upada u oči podatak da bagatelna nabava čini oko 20 posto ukupne vrijednosti svih ugovora koje bolnice godišnje sklope s dobavljačima. Za one koji vole muljati, radi se o omiljenom i ustaljenom modelu javne nabave jer se radi o relativno neatraktivnim iznosima do 200 tisuća kuna koji ne upadaju u oči, za što naručitelj nije dužan objaviti ni poziv ni imena tvrtki s kojima pregovara.
Pravi eldorado, kažu upućeni, za dogovore ispod stola i sklapanje poslova s tvrtkama bez ili s jednim zaposlenim. Ne bi bio problem da godišnje iz javnog sustava na taj način bez ikakve kontrole iscuri oko 13 milijardi kuna. To je tri milijarde više od iznosa kojim će država ove godine sanirati financijske rupe u zdravstvu.
