Svijet je kontradiktorno mjesto. U njemu imate, recimo, prirodne i light gazirane kole pa light jogurte, sireve, piva, cigarete i što sve ne lakše, dok život postaje teži i teži. Onda me uvjeravaju da je "sve zbog mene", "da živimo zajedno", da "bi bilo dobro", da sam "tu čovjek", a svima im ja plaćam račune.
Zato si nikada Uskrs i 1. svibnja nisu bili kalendarski i simbolično bliži u proslavi istih umirućih vrijednosti koje bi čovjeka trebale razlikovati od poraženog. Jedino u takvom svijetu ne može se smatrati čudnim da je devet četa svetaca hodalo među nama, a on nije postao svetije i ljepše mjesto za život. Upravo suprotno, što ih je više kooptirano u ekskluzivni svetački klub, stvari su nekako akceleriranije jurile prema profanosti.
Posljednje proglašenje svecima dvojice papa bilo je stvarno iznimna interna zabava multinacionalne organizacije koja je odlučila dičnim titulama nagraditi zaslužne članove. Uostalom, nije to ništa novo. Događalo se u različitim oblicima stoljećima, događalo se to i u prošlom, boljševičkom sustavu kada si je vladajuća ekipa međusobno dijelila titule narodnih heroja. Narodni heroji i sveci. Živio sam s njima, oni su živjeli oko mene i prema tome moj je svijet trebao prestati biti makar kontradiktoran. Zato mi se čini da su sveci-manje više ili fušali u poslu ili nisu bili baš toliki sveci kolikima ih njihova matična brokerska kuća predstavljala. O narodnim herojima da ne govorim. Herojstvo heroja i svetost svetaca trebale bi biti kategorije u koje ćemo najviše sumnjati da bismo uopće mogli posumnjati u njihovu autentičnost.
Je li Wojtyła doista bio svetac i, ako jest, zbog čega? Zbog toga što je jurio oko globusa i što je, koliko, tri puta bio u Hrvatskoj? Je li bio svetac što je bio Slaven, što je, vjerojatno temeljito surađujući sa CIA-om rušio boljševizam? Je li on bio svet kao politička figura ili je bio svet kao globalni simbol? Funkcionira li njegova svetost izvan dosega sjene katoličkog križa i prepoznaje li tu izuzetnost budist ili hinduist?
Da je Wojtyła bio član komunističke partije, bi li bio proglašen narodnim herojem? Mnogo je pitanja u ovom kontradiktornom svijetu baš zbog silnih kontradikcija koje ne bi smio provjeravati ako želiš nekome pripadati. Organizacije uglavnom traže nepokolebljive vjernike koji će i svetost i herojstvo primati zdravo za gotovo. Wojtyła je, bez sumnje, bio izniman čovjek, figura koja je jednu epohu učinila dodatno zanimljivom i dala joj neophodnu dramaturško-scensku dubinu za nove epohalne zaplete i preokrete. Bio je velik čovjek, ali je li bio i barem maleni svetac? Kako iz pozicija nas ljudi treba izgledati svetac? Svetost kao apsolutna ispravnost ili svetost kao prihvatljiva grešnost?
Omjeri nisu posve jasni i u prilagodljivosti spava trajna mogućnost manipulacije. Svetost jednoga i kvarnost ostalih ne bi bila dovoljna da se svetost uopće prepozna. Jer, kako će zli sami sebi reći da su takvi priznajući negrešnost jednoga. S druge strane, velika ideja dobrog nikada nije i neće biti dokraja ostvarena jer svijet jest organiziran kao kontradikcija; teži se dobru premda ljudi nisu takvi. Zlo ne živi oko nas. Zlo je u čovjeku. Nikada ono nije napalo izvana, nego ga je netko pustio na slobodu, da se razlije i da poplavi. Borba sa zlom u nama je istinsko herojstvo i svetost, svakodnevno i nužno da bismo bili bolji. Na tome ne rade ni politike ni religije. One samo o tome trabunjaju, pretvarajući i svetost i herojstvo u ekskluzivni nagradni fond. Kada čovjek postane isključiv, ekstreman, zao, to je zato što mu je to najlakše, jer mu ništa drugo nije preostalo. Izgubio je unutrašnju borbu, odustao i prepustio se nagonski samome sebi.
Kolike je Wojtyła nadahnuo da budu bolji? Upravo onolike kolika je bila snaga njegove borbe s unutrašnjim iskušenjima i jasnoća poruke pretenciozno nazvane urbi et orbi. U gradu i u svijetu tisućama godina mijenjaju se samo tehnološki okviri, a moralne preokupacije i izazovi ostaju isti. Zapad je vjerojatno ne samo najdalje otišao u toj muci nego ju je patentirao kao ogledni model svoje (anti)civilizacijske kontradiktornosti.
Kada su tridesetih godina prošlog stoljeća u Engleskoj novinari Gandhija pitali što misli o zapadnoj civilizaciji, on je odgovorio: "Mislim da bi to bilo nešto jako dobro". Jesmo li već na kraju a da nismo pravo ni počeli? Zato nas i moraju, kao i u jeftinim reklamama, uvjeravati da je to zbog nas, da su tu sveci pa tu i kupujte. A na kraju ponovno mi svima njima plaćamo račune.
