Hrvatska se vlast, politika i javnost glede bošnjačke žalbe na haašku presudu o genocidu u Bosni i Hercegovini uglavnom ponašaju kao da je posrijedi Zair, Kongo ili Mali. Kao da konačna haaška presuda neće bitno utjecati ne samo na budućnost BiH nego i Hrvatske.
Ponašaju se kao da se ne radi o jedinstvenom geopolitičkom prostoru koji bi mogao dijeliti sličnu sudbinu. Kao da stoljetna velikosrpska ideja nije dovela do rata protiv Hrvatske i Bosne i Hercegovine.
a je ideja, kao bezazlena, započela u krugovima srpske elite s lingvističkim ekspanzionizmom srpskog jezikoslovca Vuka Stefanovića Karadžića i njegovim sloganom “Svi štokavci su Srbi”, a onda slijedom toga, ako je tako, Srbija u svojoj novoj državi ima “prirodno pravo” obuhvatiti sve južnoslavenske štokavce. Tom će se mišlju i nakon stvaranja Kraljevine SHS nadahnjivati i voditi svi vodeći srpski političari. Ako ne bude išlo milom, mislili su, onda će silom.
Znakovit je stoga razgovor koji su prije stvaranja zajedničke države vodili veliki hrvatski kipar Ivan Meštrović, kao član Jugoslavenskog odbora i srpski diplomat Stojan Protić. Meštrović je bio zanesenjak i romantik, opijen mogućnošću stvaranja zajedničke južnoslavenske države, dok je Protić bio srpski realist koji je samo gledao način kako stvoriti planiranu, što veću veliku Srbiju.
U tome su se razgovoru posebno dotaknuli Bosne i Hercegovine i tamošnjih muslimana. To im se činilo kao moguće jedno od najosjetljivijih pitanja buduće države, o kojem su, kako bilježi Meštrović u svojim memoarskim zapisima “Uspomene na političke ljude i događaje”, dugo razgovarali.
Protić je govorio da Srbi imaju plan kako riješiti muslimansko pitanje. Rekao je da će jednu trećinu natjerati na “povratak u veru pradedovsku”, trećinu protjerati u Tursku, a onu trećinu koja ne bude htjela ni jedno ni drugo – “poseći”.
Meštrović je bio zaprepašten jer je Protić slovio za najkulturnijeg srpskog diplomata. Protić je, videći njegovo zaprepaštenje, kazao da zna da bi Hrvati to htjeli riješiti “po evropski”, ali da će to oni riješiti “po naški”! Već se tada vidjelo kamo bi mogla voditi takva politika.
Ona je bila zasnovana na postojećoj politici “istrage poturica”, koja je posebno bila provođena u Crnoj Gori. Kada je stvorena Kraljevina SHS, Srbi su imali mišljenje kako riješiti muslimansko pitanje u Bosni i Hercegovini.
U beogradskoj čaršiji ta će zamisao trajati sve do naših dana. U staroj Jugoslaviji to je bila manje-više otvorena prijetnja, a u Titovoj Jugoslaviji kriptosrpska varijanta stalnog nepovjerenja i netrpeljivosti prema muslimanima.
Srbi su bili posebno kivni na Tita jer su znali da je njegovo priznanje muslimana kao nacije zapravo kraj njihova odnosa prema muslimanima. Srbima je jako smetala sve veća afirmacija muslimana kao nacije. Na svaki način su je pokušavali ometati. Tu su afirmaciju posebno otežavali preko svojih ljudi u tadašnjim jugoslavenskim tajnim službama, u Udbi i KOS-u.
Primjer toga je bila i zagonetna pogibija tadašnjeg predsjednika SIV-a Jugoslavije Džemala Bijedića. Uloga tih službi doći će do izražaja i u pripremi rata u BiH, a posebno za vrijeme njegova trajanja. Svjetski moćnici zapravo su nagradili Srbe onim dijelovima Bosne i Hercegovine, gdje su u stvari proveli svoju opsesivnu genocidnu ideju. Tragično je da su dobili čak i Srebrenicu u kojoj su počinili genocid. A genocidne posljedice vidljive su i u ostalim dijelovima BiH koje su u ratu bili okupirali.
No Milorad Dodik i njemu slični Srbi sve to negiraju te je sasvim logično njihovo protivljenje bošnjačkoj žalbi na prvostupanjsku presudu Haaškog suda, jer znaju da bi uvažavanje te žalbe zasigurno imalo i utjecaja na političke odnose u BiH. Ako nova presuda potvrdi da je bilo genocida, onda bi se trebalo promijeniti i tumačenje povijesti ovih prostora.
Tada Srbi više ne bi mogli tvrditi da su nevini, a njihova vodeća politička trojka (Tomislav Nikolić, Aleksandar Vučić i Ivica Dačić) ne bi mogli pred svijetom više glumiti da su demokrati i europejci, koji nemaju nikakve veze s tom srpskom prošlošću. Hrvatska bi pak imala ključni argument da im na stalne klevete upravo tim haaškim argumentom začepi usta. Zato BiH ne smjela za Hrvatsku imati jednaku važnost kao Gabon ili Somalija
>> U jednom se svi slažu: Ovakvu BiH nismo željeli
>> Između bošnjačkog unitarizma i srpskog secesionizma ključ opstanka drže – Hrvati
