U trenutku kada je u Parizu u terorističkim napadima poginulo 130 ljudi, Salah Abdeslam je za svoju organizaciju već bio prošlost, a možda čak i izdajica. Za Islamsku državu njegovo neispunjavanje misije bombaša samoubojice grijeh je koji vjerojatno ničim ne može iskupiti.
Za obitelji žrtava činjenica da je on uhićen i da će biti priveden pravdi i osuđen za ono u čemu je sudjelovao ima izuzetno veliku simboličnu vrijednost. Jer za njih je Abdeslam je osoba u kojoj se sabrala sva nečovječnost i bešćutnost organizacije kojoj pripada. Iako policija i obavještajne službe tvrde da je on mozak i glavni planer ovoga napada, to je vjerojatno jako daleko od istine – on je samo još jedan ISIL-ov džihadist i bombaš samoubojica koji prema njihovim kriterijima nije zadovoljio zato što se nije imao hrabrosti raznijeti i pobiti još mrskih neprijatelja. No kada se pogleda biografija do petka najtraženijeg čovjeka na svijetu, postaje jasno da je on bio sitni kriminalac koji bi svako malo završio u zatvoru na mjesec ili dva ili bi platio stotinjak eura kazne, uživalac i diler lakih droga i velikih količina alkohola, svodnik homoseksualaca koji su se bavili prostitucijom... Kao takav on nije mogao biti nikakva velika šarža u ISIL-u.
Ne toliko davno bili smo zgroženi brutalnim smaknućima odrubljivanjem glava, koje je negdje u sirijskoj pustinji obavljao Jihadi John. I za njim je potjera trajala mjesecima i na nju je potrošena gomila novca. Na kraju su zapadni saveznici slavodobitno objavili da su ubili Johna i svi su zadovoljno preli kao mačori koji su se najeli vrhnja. No poput Abdeslama, i Jihadi John je bio samo pojedinac koji je u okviru organizacije kojoj pripada dobio i obavio neki zadatak.
Nevolja je u tome da zapadne sile troše goleme količine energije na progon sitne ribe, ne čine gotovo ništa da riješe probleme koji su doveli do Jihadija Johna i Abdeslama, a njih ima toliko da ih je trebalo odavno početi intenzivno rješavati. Da se time netko pozabavio, možda ne bi bilo rata u Siriji, Iraku i Afganistanu. Možda bi se počeo rješavati palestinski problem, a možda bi i neke europske zemlje smislile kako procesom integracije maknuti mlade muslimane s puta u džihad...
Da su to učinili, možda ni mlada Sirijka i pijanistica Nour Alkzam ne bi čamila u blatu izbjegličkog logora na grčko-makedonskoj granici. U taj logor trebao je doći kineski konceptualni umjetnik i disident Ai Weiwei kako bi na šokantan način upozorio svijet na Nour i sve one druge koji su izgubili budućnost. On je u blato logora postavio bijeli koncertni klavir da bi Nour, nakon više godina pauze zbog rata, opet stavila prste na instrument koji je bio njezina strast. Nourini ukočeni prsti, koji su već bili počeli zaboravljati glazbu, opet su progovorili, a Weiwei je kazao kako mu je jedina želja da Nour otvori mogućnost za novi život. Stari su joj u barem dva navrata oduzeli lideri velikih sila – kada nisu učinili ništa da spriječe rat i kada je nisu prihvatili u svoje zemlje kao žrtvu njihove nevoljkosti da djeluju. U tom kontekstu likvidacija Jihadija Johna i uhićenje Abdeslama je – potpuna besmislica.
>>Otisak prsta na čaši vode, signal mobitela i sumnjivo velika dostava pizze!
>>Belgijsko tužiteljstvo: Abdeslam optužen za teroristička ubojstva
A onda eksplozije u Bruxellu vraćaju Abdeslama u prvi plan! Badava se Marina trudila. Sad je poremećena budućnost mnogih i molimo Boga da netko riješi pitanje migranata i svega onoga što se događa u Siriji i oko nje.