Kad je tamo s devet godina u svom Taškentu započinjao nogometni put omaleni, vižljasti klinac Temurhodža Abduholikov (22), zvani Tima, nije mogao ni sanjati da će jednog dana igrati nogomet u Hrvatskoj. Dobro, malo tko može predvidjeti gdje će u životu završiti, ali teško je povjerovati da bilo tko u Uzbekistanu može sebe povezivati s Hrvatskom, s Hajdukom, donosi novi broj tjednika Max!.
E, taj mali Tima, tako ga svi zovu, jer Temurhodža Abduholikov je teško i napisati, a kamoli izgovoriti, završio je u dresu Hajduka. Čudesna priča! Da je netko prije nekoliko godina kazao da će Uzbekistanac igrati u vrhu Hajdukova napada slatko bismo mu se nasmijali u facu.
– Želio sam u Europu, u mom Pahtakoru u Taškentu bilo je lijepo, ali želim više. Menadžer mi je ponudio kombinacije s nekim klubovima iz Poljske, Mađarske i s Hajdukom. Na kraju sam se odlučio za Hajduk i nisam pogriješio. Možda su ove ponude iz Poljske i Mađarske bile povoljnije, ali kada je moj otac čuo da mogu ići u Hajduk odmah mi je kazao da je to prigoda za mene – priča nam Uzbekistanac.
Tata Zoir nogometni trener
Komunikacija je na ruskom, prevoditeljsku uslugu preuzeo je Hajdukov kondicijski trener Boro Peyrek, koji je dobar dio karijere proveo u kijevskom Dinamu. Ruski mu ide odlično, a gotovo bolje od njega govori ruski i njegova sedmogodišnja kći Evita. Malena i živahna klinka ruski govori vrhunski, kad zapne Bori – uskoči ona. A Tima je oduševljen onim što je vidio u Splitu. Kako i ne bi bio.
– More, sunce, riva... Sve je prelijepo. Na moru sam prvi put bio s 19 godina (sad su mu 22) kada je reprezentacija Uzbekistana do 19 godina igrala u Španjolskoj. Do tada ništa, nije kod nas bilo lako dobiti dokumente i prijeći granicu – kaže Tima.
Objašnjava da je Uzbekistan velika zemlja, s gotovo 30 milijuna stanovnika, spada u Aziju, a njegov Taškent ima oko tri milijuna stanovnika. Velika zemlja, koja graniči s Kazahstanom, Turkmenistanom, Afganistanom i Tadžikistanom.
– Tata Zoir je nogometni trener, od malih nogu me odgajao, obučavao za karijeru. Otkako sam počeo trenirati igrao sam za dvije godine starije.
Naravno, i u Uzbekistanu je nogomet najpopularniji sport, diče se ligom u kojoj su glavni rivali Timin Pahtakor i Bunyodkor, još jedan klub iz Taškenta.
– Nogomet je sport broj jedan, a naš nacionalni sport je kuraš. To je nešto slično kao hrvanje, naš najveći sportaš je Artur Tajmazov, koji je osvojio četiri olimpijske medalje (tri zlatne i jednu srebrnu) u hrvanju. Ja sam se opredijelio za nogomet, nije kuraš bio baš za mene. Dosta se ulaže u sport, zato nam ide dobro. Uzbekistan je sada treća nogometna nacija u Aziji, ispred nas su samo Iran i Japan.
Vratili smo se na obitelj. Tamo u Taškentu ostali su otac Zoir, mama Lola, brat Iriphodža i sestra Yulduz. Uskoro će mu se pridružiti, čim dobiju potrebne dokumente.
– Otac je sve znao o Hajduku, rekao mi je da je to veliki klub, najpoznatiji iz bivše Jugoslavije. Rekao mi je da ću proći provjeru, da se ne plašim ničega, već da dam sve od sebe. Čak mi je pričao o velikoj četvorki, o Hajduku, Dinamu, Zvezdi i Partizanu.
Kada se Abduholikov predstavljao, sustiglo ga je i pitanje o tome što mu znači ime Dinamo, a on je kazao da ga asocira na Kijev i Moskvu. Nije to bilo neko ulagivanje navijačima Hajduka.
– Iskreno, to su za mene veliki klubovi. A za Dinamo iz Zagreba čuo sam tek onako, nisam obraćao pažnju, znao sam da je igrao u Ligi prvaka. Sad sam ga upoznao, žalim za pobjedom. Nisam impresioniran, dobra je to momčad, no možemo mi igrati s njom. Znam sada, Dinamo je najjači u Hrvatskoj, no nema nepobjedivih. Ja tako gledam na nogomet, protiv svakoga se može igrati. Možemo pobijediti i u Zagrebu.
Gol protiv Zadra nije posljednji
Rijetko kada igrao je pred tridesetak tisuća gledatelja.
– Prekrasan je osjećaj igrati u onakvoj atmosferi, vidio sam na internetu da Hajduk ima čudesne navijače. Ali, uživo, uh, oni daju dodatnu snagu.
Tada protiv Dinama nije uspio zatresti mrežu, to mu je uspjelo protiv Zadra. Majstorski je potkopao loptu.
– Taj gol protiv Zadra dao mi je dodatno povjerenje, vjerujem da neće biti posljednji.
Sada žali što ga nije bilo mjesec dana. Od trenutka kada je trener Igor Tudor dao zeleno svjetlo za njegov angažman, još u doba turskih priprema, pa do dolaska u Split prošlo je više od mjesec dana. Papirologija je potrajala.
– Dugo mi je bilo tih mjesec dana čekati dokumente. Dva puta sam išao u Ankaru, ondje je veleposlanstvo, pet i pol sati je to leta od Taškenta. Ali, trenirao sam po uputama Hajduka i preko interneta upoznavao se s Hajdukom, Splitom, stadionom...
Tima priča samo o Hajduku, vidi se da su mu svi planovi vezani uz bijele. Naravno, ne bi imao ništa protiv da ga izbornik Uzbekistana pozove za utakmice najbolje vrste.
– Igrao sam u svim selekcijama Uzbekistana, i za A vrstu sam odigrao dvije utakmice. Sad sam daleko, ali nadam se da će me izbornik vidjeti. Preostaje mi da igram što bolje i postižem pogotke. Sada mi je najvažnije dobro igrati u Hajduku i nametnuti se treneru Igoru Tudoru. A onda će sve doći, i reprezentacija i daljnji put u Europu.
Vodič kroz Split mu je Gruzijac Giorgi Iluridze. On je tu još od početka prvenstva, već se udomaćio.
– Najviše se družim s Giom i Jeanom. Ali, i s ostalim igračima, Hajduk ima odlično društvo, svi igrači su prijatelji, to se rijetko susreće.
Hajduci, ušli ste bez kucanja...
Nostalgije za Taškentom ima, to nije sporno, ali u doba interneta to se lakše prevlada. Uzbekistanac nije imao problema s prilagodbom na prehranu. Dapače...
– Oduševljen sam pečenom janjetinom, to je prava poslastica. I riba je odlična, nekako drugačija. S Giom odem često šetati po rivi, divno je u Splitu.
Za kraj je imao pravo na pitanje.
– A što to znači Hajduk? Svi me u Uzbekistanu pitaju što to znači.
Pa mu je Peyrek, uz našu pomoć, ispričao priču o hajducima, o tome kako je prije 103 godine Hajduk dobio ime. Znate onu o četvorici studenata koji su uletjeli u kancelariju profesora Barača...
– Kako da nazovemo klub? – pitali su uletjevši bez kucanja.
– Ušli ste kao hajduci, eto vam imena – uzvratio im je profesor.
Sada i Tima iz Uzbekistana zna tu priču...
evo malo cinjenica za timu: "Riječ Hajduk je izvedena od mađarskog hajtу (množina hajtok),koja znači gonič stoke. Riječ je s vremenom ušla u turski kao hajdud i na kraju, u srpski kao xајдук. Za Osmanlije je postala sinonim za razbojnika,lopova. Rijec Hajduk su iz sprskog i turskog preuzeli mnogi narodi koji su se borili protiv Osmanlijskih osvajaca, pa tako u albaniji se koristi hajdut, Bosni i dijelu Hrvatske hajduk, Makedoniji ајдук, Rumunjskoj haiduc itd…"