Nevenka Jurak bila je vlasnica Fimi medije. Poslovala je s državnim tvrtkama i zbog toga završila na sudu jer je dio novca od tih poslova završio u džepovima Ive Sanadera te crnim fondovima HDZ-a. Što misli o onom što se dogodilo, N. Jurak kazala je u svom prvom medijskom istupu.
:: Nakon gotovo tri i pol godine završen je postupak za Fimi mediju. Vi ste nepravomoćno osuđeni na dvije godine zatvora, a ostali ste i bez ukupno gledajući gotovo 15 milijuna kuna. Smatrate li, nakon svega, da ste možda prošli najgore s obzirom na kazne koje su izrečene drugima?
Da, smatram, i to upravo zbog svih tih razloga koje ste i spomenuli. Osim toga, postupak, kada sam ja u pitanju, ne traje tri nego četiri godine. Očekivala sam da će mi zatvorska kazna biti smanjena s obzirom na moje veliko sudjelovanje u istražnom postupku. Sve je počelo početkom 2010. kada su policijski USKOK i Porezna uprava došli u ured Fimi medije te su počeli izuzimati cijelu tu dokumentaciju.
:: Kako je ta vaša priča počela?
Tijekom 2002. i 2003. pokušavala sam naći posao. Zvala sam i slala mejlove, no bez uspjeha. A onda se 2004. raspao moj brak, ostali su mi nepodmireni krediti od 100.000 njemačkih maraka i 40.000 eura, kuća je bila pod hipotekom. To sam morala riješiti jer je banka radila pritisak na mene i prijetila mi izbacivanjem na ulicu. Našla sam neki posao, ali sve to skupa bilo je jako malo posla i bila sam prisiljena tražiti pomoć jer su me svi odbijali.
:: Zašto?
Jer sam mala, nitko za mene nije znao. Nisu imali povjerenja u nepoznatu tvrtku. Najprije vas pitaju koliko imate zaposlenih i kada im kažete da ste samo dvije, nitko ne želi čuti za vas. Kada bih i dobila neke poslove, koliko god honorar bio lijep, nije bilo dovoljno za plaćanje troškova i podmirivanje kredita.
:: I tada ste odlučili...
I tad sam odlučila tražiti pomoć gospodina Barišića. Naravno da sam dugo razmišljala o tome hoću li ga ili neću moliti za pomoć, bez obzira na to što sam znala da je on visokopozicioniran u Carini. A isto sam tako znala da je on član HDZ-a.
:: Jeste li vi bili članica HDZ-a ili bilo koje političke stranke?
Kada je sve to počelo, nisam bila članica, no za HDZ sam 2003. odradila neke marketinške poslove i ništa nisam naplatila. Kasnije mi je gospodin Barišić donio pristupnicu i učlanila sam se u HDZ. No nisam bila aktivan član stranke.
:: On vam je donio pristupnicu, vi ste se učlanili i još ste član? Svi ostali koji su s vama dijelili optuženičku klupu izbačeni su iz HDZ-a. Vas nisu izbacili?
Nisu. No ja sam od bijesa, kada je sve ovo počelo, doma prerezala stranačku iskaznicu, na što su mi ukućani rekli da to što sam prerezala iskaznicu ne znači i da sam izbrisana iz članstva. Članstvo u stranci nije mi bilo bitno jer nisam bila aktivna. Možda sam u središnjici stranke bila dva puta, i to 2003. kada sam išla predstaviti našu ponudu za kampanju. Odlučila sam da ne želim sudjelovati u politici jer o političkom djelovanju nisam ništa znala, a nisam imala ni spoznaja o tome što bih ja u politici uopće mogla napraviti.
:: Dobro, obratili ste se Barišiću i što se tada dogodilo?
Kada sam mu došla s molbom za pomoć, rekao je da će mi se javiti za nekoliko dana. Potom mi se javio, kazao da je razgovarao s premijerom Sanaderom te da je premijer rekao da će mi pomoći, ali i da ja moram pomoći njima. I to tako što će oni meni pronalaziti poslove, a ja ću s njima dijeliti svoju dobit.
:: I takav vam prijedlog nije bio čudan?
U tom momentu nije mi bilo čudno jer sam vjerovala to što mi je preko Barišića rekao premijer. Danas smo svi malo pametniji, ali kada vam to kaže premijer, morate vjerovati da će sve biti u najboljem redu.
:: Razumijem. No oni kažu da će vam HDZ pronalaziti poslove, a vi ćete zauzvrat iz svoje dobiti davati novac HDZ-u. Nije li to ipak malo čudno? Vi dobijete posao, odradite ga, plate vam, a vi se trebate odreći dijela svoje zarade da biste taj novac dali HDZ-u?
U pravu ste, no to što mene muči sada nije me mučilo tog momenta jer sam na žalost bila prisiljena tako raditi. U protivnom bih se s ocem od 83 godine i djetetom našla na cesti. Dilema je bila ili to ili poslovati tako kako kažu.
:: Vama Barišić kaže da je sve to rekao premijer. U trenutku kada krećete u poslove s državnim poduzećima, imate li ikakve kontakte sa Sanaderom?
Ne. Sa Sanaderom sam imala nekoliko susreta, na razini pozdrava. S njim me 2003. upoznao Mladen Barišić, kada sam njih dvojicu srela u gradu. Prvi službeni susret mene i Sanadera bio je 2003. kada sam u središnjici HDZ-a prezentirala našu ponudu za izbornu kampanju.
:: Je li Sanader znao tada kako se vi zovete i da nudite HDZ-u da angažira Fimi mediju?
Pa naravno da je znao...
:: No on je na suđenju tvrdio da nije znao kako se zove vaša tvrtka, a to su tvrdili i neki članovi Predsjedništva HDZ-a?
Da, nitko ništa nije znao, a svi ministri i dužnosnici HDZ-a bili su 2003. na toj prezentaciji. Sjedili smo kao u razredu, a ja sam imala platno na kojem sam im pokazivala našu ponudu.
:: No svi su oni rekli da ne znaju vas ni vašu tvrtku, da su za nju čuli tek kada je počela afera...
Ja sam osoba koja prašta, nisam zlopamtilo, no moram reći da su u ovom slučaju svi ti ljudi već tada znali tko sam ja i kako se moja tvrtka zove. U to sam apsolutno uvjerena jer sam neke od njih, poput ministra Kalmete ili Jadranke Kosor, sretala i u nekim drugim prigodama koje nisu imale veze s poslom. Svi su ti ljudi znali da sam ja Nevenka Jurak, vlasnica i direktorica Fimi medije. Jesu li znali i za sve ostalo, to ne znam i ne mogu sa sigurnošću tvrditi. No neki vjerojatno jesu...
:: Na suđenju se čulo i da su državne tvrtke poslovale s vama jer je to po Sanaderovu nalogu od njih tražio Barišić. Jesu li direktori javnih poduzeća mogli odbiti poslovati s vama?
Naravno da su mogli, definitivno.
:: Ti su ljudi imali funkcije i pristojne plaće. No nije mi jasno zašto su sve tako poslušno radili, kao što se čulo iz njihovih iskaza? Tko te može natjerati da radiš nešto što nije legalno, pa makar to bio i premijer? Uostalom, što im se moglo dogoditi osim da ih se premjesti negdje drugdje ili da im se smanji plaća?
Da nisu htjeli, da nisu imali potrebu, nisu morali raditi sa mnom. Nisu morali to raditi ako nisu htjeli i željeli. Mogli su odstupiti sa svojih funkcija. Uostalom, svi oni, kada su na sudu svjedočili, iskazivali su da su bili zadovoljni poslom koji je za njih odradila Fimi medija.
Skupljala opuške s ceste
:: Kako ste vi dobivali te poslove?
Predsjednici uprava javnih poduzeća nazvali bi me da dođem u njihove urede. Upoznala bih ih s našim poslovanjem, a oni bi me tada uputili na službu marketinga ili prodaje. Oni bi rekli što trebaju, a mi bismo im predložili kako ćemo na najbolji način promovirati njihove proizvode. Kad bismo se dogovarali, uvijek bi nam napomenuli da se moramo držati budžeta za koje smo potpisivali godišnje ugovore. Osim toga, mi nismo bili jedina agencija koja je radila s javnim tvrtkama, takvih je agencija bilo dosta. Kada bi nam netko rekao da nema dovoljno novca za to što mi nudimo i pitao hoćemo li im spustiti cijenu, uvijek smo spuštali cijenu jer sam znala da taj posao ide u kontinuitetu te da je to pristojna zarada.
:: Jeste li poslove dobivali po preporuci ili preko natječaja?
U pravilu su se oni nama javili, no mi smo sve to proveli kao da je bio natječaj, odnosno morali smo pripremiti i dostaviti svu dokumentaciju.
:: Jeste li vi te poslove stvarno odrađivali?
Naravno, moji djelatnici i ja radili smo i po 12-14 sati i zato mi sada najviše smeta kada se po medijima piše o tome da je moja tvrtka poslužila za izvlačenje novca za crne fondove jer to tako nije bilo. Nisam maltretirala svoje djelatnike, oni su htjeli raditi i za to su bili dobro plaćeni jer je s rastom posla najmanja plaća bila 10.000 kuna, a najviša 13.000 kuna. A kako je sve to izgledalo, mogu vam objasniti na primjeru otvaranja autocesta. Sada se priča da su to bili raskošni domjenci, no to nismo odlučivali mi. Mi bismo napravili ponudu, a o njoj bi odlučili oni u HAC-u. U konačnici je blagoslov za sve davao protokol, potvrđivali su resorni ministar i premijer. A kada bi se to dogodilo, imali bismo manje od 24 sata da sve napravimo. Premijer bi nekoliko sati prije otvaranja javio da se cesta otvara tad i tad i tada je sve moralo štimati. A o kakvom se tu stresu radi, mogu vam reći na primjeru: jednom sam, ne znajući da se to ne smije, u cvjetni aranžman stavila anturijum. To je crveni cvijet s tuljkom. Kada su rekli da takav cvijet ne smije biti u aranžmanu, ne znam zbog čega, sjela sam u auto i otišla kupiti cvijeće u Županju jer na autocesti baš i nema cvijeća. A znala sam skupljati i opuške s ceste prije otvaranja.
:: Zašto ste skupljali opuške s ceste?
Zato što radnici nisu stigli počistiti, a protokol je to tako zahtijevao. Hoću vam reći da mene ništa nije bilo sram raditi, znala sam u jednom danu odvesti i do 1000 kilometara i zato mi nitko ne može osporiti da smo se mi na tim poslovima uistinu naradili te da je riječ o uistinu zarađenom novcu, koji ni na što nisam trošila.
:: Zašto ga ni na što niste trošili?
Jer sam imala zacrtano što želim u životu – adaptirati svoju kuću, vratiti kredite i školovati svoje dijete.
:: Jeste li od početka davali dio svog novca za HDZ i u kojem ste trenutku postali svjesni da tu nešto ne štima? Koliko ste točno novca iz svoje dobiti davali HDZ-u i otkad?
To je sada teško reći iako sam, kada je USKOK ušao u Fimi mediju, sve imala točno zapisano, koliko je novca išlo HDZ-u, sve što sam radila... Apsolutno sam sve imala.
:: A gdje vam je sada ta bilježnica?
Doma, ali nema tih listova.
:: Kako to mislite?
Kada je sve to počelo, jako sam se prepala i sve sam iz straha uništila u stroju, no na sreću pamćenje me dobro služi. Znate, to vam je bio takav strah, svašta vam padne na pamet. Kada uđete u tu kolotečinu, iz toga je teško izaći. Upozoravala sam Mladena stalno da sve to nije dobro, da me strah. On se s tim složio. No on je dolazio po nalogu i govorio je: Nena, treba im novca, nemaju za plaće, treba za Mladež HDZ-a, treba im fotokopirni aparat...
:: A jeste li to o uništavanju rekli USKOK-u?
Jesam, sve što vama govorim rekla sam i njima.
:: Niste imali negdje duplikat tih listova?
Nisam.
:: Niste ništa zakopavali kao gospođa Pavošević?
Nisam, da barem jesam.
:: Zapravo je zanimljivo da je dio vas uključen u ovu priču imao osiguranja u bilježnicama (Pavošević, Jarnjak).
Imala sam rokovnik. Kako vi sada imate tu tekicu, tako sam i ja imala svoju. Pisala sam nešto i u kompjutoru, no nisam sve jer su kompjutori bili povezani i to su onda mogle vidjeti moje djelatnice, što, naravno, nisam htjela. Niti bi bilo u redu. Znale su da radim za HDZ, ali nisu znale više od toga niti sam željela da znaju. A taj novac i sve troškove koje sam podnosila, što sam kupovala za stranku, što sam izrađivala za Mladež HDZ-a, to je u stvari bilo na dva lista formata A4 u mom rokovniku. To sam istrgnula i provukla kroz stroj...
:: Taj novac koji je iz vaše dobiti išao za HDZ bio je na nekom računu, u sefu?
Bio je kod mene doma.
:: Niste ga držali na nekom računu u banci kako bi se mogle vidjeti isplate?
Ne.
:: Je li vam to bilo neka vrsta osiguranja?
Kakvog osiguranja? Meni?
:: Rekli ste da ste zamišljali svašta, da vas je bilo strah, pa vas zato to pitam.
Bilo me strah jer ne možete, jednom kada uđete u tu kolotečinu, baš tako lako iz toga izaći. Upozoravala sam Mladena da izvlačim novac preko Onide te da ne stignem vaditi toliko novca koliko oni traže. No to je bilo nezasitno, a ja sam sve to debelo platila, i novcem i zdravljem.
:: Nezasitno mislite od HDZ-a?
Da, pogotovo 2007. Rekla sam Mladenu tada da me strah jer mi dolaze ljudi i kažu mi da žele donirati novac za HDZ. I zato mi je sada smiješno kada ti isti ljudi govore da sam za njih odrađivala fiktivne poslove, a oni su bili ti koji su htjeli dati novac i nisu htjeli da se za taj novac išta odradi.
:: Čekajte, željeli su donirati za HDZ preko vas. To znači da ste vi u poslovnim krugovima već bili na glasu kao netko preko koga ide novac HDZ-u, odnosno da ste kao neka kućna agencija HDZ-a?
Ne bih ja to tako nazvala, to su više bili ljudi koji su isto tako iščekivali neki posao uz pomoć stranke.
:: Kako su oni do vas došli?
Dobili su od nekoga broj...
:: Dobiti broj telefona vjerojatno nije problem. No kako su znali da baš vama trebaju dati novac koji je donacija za HDZ? Zašto, ako su htjeli donirati HDZ-u, nisu išli u središnjicu stranke i tamo nekom dali taj novac?
Ne znam. Znala sam to pitati, ali mi je rečeno: “Nemoj ništa pitati”.
:: To znači da je priča da donacije za HDZ idu preko vas morala biti poznata? Nekako se moralo znati da taj novac ulazi preko vas, a izlazi prema HDZ-u. I kako su ti ljudi koji su vama davali novac znali da će to doći do HDZ-a?
Ta sam pitanja sebi postavljala. Pitala sam i Mladena, kako, što, no on nije bio jedini koji je uputio te ljude. Više njih je upućivalo te ljude...
:: Kako mislite više njih?
Takvih privatnika koji su davali iznose od nekoliko tisuća ili desetaka tisuća kuna.
:: Vama ili?
Da, meni.
:: Ali onda se očito o tome vrtjela nekakva priča?
Vrtjela se priča, a vrtjela se i unutar stranke. Svatko je vjerojatno imao nekoga. Ne mislim sada, kako to kažu, da je za to znalo svih 220.000 članova stranke, no vjerojatno je znao uži krug te je taj krug imao i zadatak tako raditi.
:: I koliko je takvih ljudi došlo k vama s željom da donira HDZ-u?
Nije toga bilo puno, za to postoji dokumentacija koja je u USKOK-u, jer je bila riječ o fiktivnim fakturama, a iznosi su bili oko 30.000-40.000 kuna.
Mladen me štitio
:: Kada vas je počelo biti strah, odnosno kad ste postali svjesni da je to što radite ilegalno, kriminalno?
Cijelo sam vrijeme bila u strahu. Na žalost, sada sam stradala zbog svega toga, na cesti doživljavam neugodnosti. Od zarađenog novca u konačnici nemam ništa. S ocem sam suvlasnik obiteljske kuće koja datira otprije mog rođenja. U toj su kući dva stana i tavan. U jednom stanu živimo ja i kći, u drugom moj otac. Novac koji sam zarađivala štedjela sam jer je kuća rupa bez dna i trebalo ju je adaptirati.
:: Kada ste postali svjesni da se država počinje interesirati za poslove vaše firme?
Već 2007.
:: Kako?
Kako mi se povećavao posao, morala sam angažirati dosta vanjskih suradnika. No rekla sam Barišiću da se jako bojim, a on je rekao da će razgovarati s Ivom. Povratno mi je kazao kako premijer kaže da se nemam čega bojati i kako mi uopće pada na pamet tako nešto reći.
:: I vi ste u to povjerovali?
Naravno da jesam.
:: Zašto?
Pa zato što je to bio premijer, bio je autoritativan.
:: Premijer nije Bog.
Da, kada to gledate sad. Ali tada sam bila naivna, i to ne prvi put u životu.
:: Kažete da ste i vi i Barišić bili svjesni da to nije legalno. Jeste li o tome govorili ikome drugom osim Barišiću?
Nisam jer nisam imala kome.
:: A nije vam palo na pamet da odete na policiju pa to prijavite?
Ne.
:: Zbog čega?
Iz straha.
:: Kakvog straha? Mislite da vam se nešto moglo dogoditi?
Da.
:: Konkretno što?
Pa ovo što mi se sad dogodilo.
:: Mislite na kazneni progon i sve povezano s tim?
Da. Gledajte, gospodin Barišić i ja godinama smo prijatelji. Imala sam prilike vidjeti, ne samo kod njega nego i kod drugih, tu silnu zaluđenost jednom osobom. To silno povjerenje i vjeru u tog čovjeka, premijera, i odanost kakvu su i Barišić i drugi prema njemu imali. Barišić iz ruke mobitel nije ispuštao 24 sata.
:: Iz straha da bi ga Sanader mogao nazvati, a da se on ne javi?
Da, ako je slovo I pisalo na zaslonu, to je bio smak svijeta. Od Mladena se o Ivi ništa nije moglo doznati, no Mladen je meni vjerovao pa mi se znao požaliti na sve to skupa, jer je cijela ta priča i njemu bila golem problem i teret.
:: Ali sve to o čemu pričate događalo se 2007. Vi ste svega svjesni, gospodin Barišić je svega svjestan. Nije vam palo na pamet prijaviti policiji sve to?
Što bih ja dobila od toga? Pa ja sam 2008. toliko radila na tome da zatvorim tvrtku.
:: Zašto?
Zato što sam se bojala, jednostavno nisam više htjela to raditi.
:: I niste uspjeli?
Nisam uspjela.
:: Zbog čega?
Rečeno mi je da je apsolutno nema straha, da se nemam čega bojati.
:: Je li Vam Sanader to osobno rekao?
Ne, nego je to poručio preko Barišića. A zašto ne bih vjerovala Barišiću kada je on mene ipak štitio.
:: Kako štitio?
Tri je puta išao pitati Sanadera i razgovarati s njim o tome jer je vidio da sam jako zabrinuta. Pogotovo nakon što je u cijelu priču uključena Onida i nakon što je novac za HDZ išao preko nje. I to zato što je to bio jedini način da se namakne novca koliko se tražilo. Čak nisam ni brojila taj novac. Pospremala sam ga u žute kuverte koje su bile vezane gumicom, novčanice su bile u apoenima od 50 do 200 kuna, bilo je puno sitniša.
:: Kažete da niste brojili novac. Kako ste onda znali koliko novca trebate dati HDZ-u?
Sistem vam je bio sljedeći: na kraju mjeseca izvukle bi se fakture i navelo bi se što smo sve Anita i ja radile, kakvi su nam bili troškovi. Kada bismo sve pregledale, ostala bi, primjerice, dobit od oko 500.000 kuna. Njezina provizija bila je 20 posto, što znači da je meni ostajalo 400.000 kuna. Moja provizija bila je 15 posto, a taj sam novac stavljala na svoj račun i nisam ga trošila. Od ostatka bih platila plaće radnicima, sve poreze i doprinose te troškove. Ono što je ostajalo išlo je HDZ-u. Napisala bi se fiktivna faktura za Onidu, a Dimić bi rekao koliko novca može dignuti, od 100.000 do 300.000 kuna. Potom bi novac podigao, dao ga Aniti, ona bi ga prebrojila jer sam se ja naprosto od tog novca ježila. Novac bi potom u žutoj kuverti zavezanoj gumicom dala meni, a ja sam ga odmah predavala jer ga nisam htjela imati kod kuće.
:: Predavali ste ga gospodinu Barišiću?
Samo gospodinu Barišiću.
:: A on ga je predavao dalje kako mu je Sanader rekao?
Da, ali Barišić i ja o tome nikada nismo razgovarali. To me nije zanimalo. Samo sam mu govorila da me strah, da tako više ne mogu jer tome nema kraja.
:: Je li vam Barišić rekao da je Sanaderu odnio 15 milijuna kuna?
Govorio je općenito da mu nosi novac.
:: A o tome koliko i kada?
Ne, nema šanse.
:: A vi ga to nikada niste pitali?
Ne, samo mi je znao reći da ide gore.
:: To gore znači?
Kod Sanadera doma. Znam isto tako da mu je nosio kofer i da je sigurno imao novac u tom koferu. Bombone mu sigurno nije nosio. Barišić mi je jednom rekao da mu hitno treba 50.000 kuna jer Sanader ide u Ameriku pa sam ja otišla u banku po taj novac.
:: S obzirom na sve to što govorite, proizlazi da su Sanader i Barišić ipak bili bliski. Kako onda tumačite sve ono što je Sanader govorio u sudnici tvrdeći da Barišić nikada nije bio dio njegova kruga?
Kada sam to slušala u sudnici, mislila sam da je to odraz Sanaderove ljudskosti. A najsmješnije je to što, kada sam ja završila u Remetincu, a Sanader se vraćao iz Amerike, Barišić je naivno mislio da se Sanader vratio kako bi mene spasio.
:: A nije?
Nije. Nije htio Barišića ni primiti na razgovor niti mu se javiti iako ga je Barišić više puta zvao.
:: U kojem ste vi trenutku u Remetincu odlučili da ćete progovoriti o svemu i zašto?
To je ono što rade svima, drže vas unutra i ne možete izdržati. Naravno da mi je bilo “lakše” kada sam znala da je Mladen tu, da će on krenuti s pričom prvi pa sam mislila i da će meni vjerovati.
:: Kad kažete tu, mislite kada je i on uhićen?
Da jer ja sam nakon uhićenja bila u totalnom šoku i, iskreno, nekih se stvari baš i ne sjećam.
:: Zašto ste bili u šoku? Pa nije bila tajna da vas istražuju?
Upravo mi zbog toga moje uhićenje nije bilo prihvatljivo. PNUSKOK i Porezna uprava u Fimi mediju ušli su početkom 2010. Mjesecima su svaki dan bili u tvrtki i kopirali dokumente. Dali smo im sve što su tražili.
:: Tražili su nešto ciljano?
Ne, uzeli su sve.
:: Mislite da su oni već tada znali da je novac preko vas išao za HDZ?
Vjerojatno jesu jer su došli po nečijoj prijavi, a krajnji cilj u cijeloj priči bio im je Sanader, a ne moja tvrtka. I nakon što ja mjesecima s njima surađujem, dajem im svu dokumentaciju, pomažem da razumiju kako to funkcionira, početkom srpnja 2010. odlazim u Primošten. Na dan kada sam se trebala vratiti u Zagreb na vrata unajmljenog apartmana pokucalo mi je četvero policajaca i kazali su mi da sam uhićena.
:: Jeste li u trenutku kad su oni odnosili i pregledavali tu dokumentaciju pomislili da biste mogli biti uhićeni?
Ne, zato mi je to bio šok. Ako je to bilo zbog utjecaja na svjedoke, pa mjesecima prije toga mogla sam se dogovarati sa svjedocima. No nisam, a što bih se i dogovarala kada sam sve te poslove odradila. I zato mi ni na kraj pameti nije bilo da ću završiti u zatvoru. Iz Primoštena su me odveli u Šibenik pa u Zagreb. Išli smo na pretragu moje kuće, a tamo je već bilo sve puno policije te moji šokirani otac i kći. Nakon toga su me odveli na pretragu ureda odakle su izuzeli kompjutore, laptope i mobitele. Kada je sve to završilo, odveli su me na Oranice koje su zaista nešto nehumano.
:: Zašto?
Tamo je grozno. Bila sam tamo dva dana, ništa nisam jela ni pila, imala sam samo odjeću u kojoj sam došla. Nakon toga odveli su me u USKOK pa na sud pa u Remetinac. I od tog dana kada sam tamo došla ne sjećam se svega. Fale mi tri dana.
:: Koliko vas je bilo u ćeliji?
Kada sam došla, osam, a poslije i devet. Toj devetoj bacili su madrac da spava na podu. Riječ je o prostoriji od 16 kvadratnih metara, a najteže mi je palo što je unutar te prostorije, uz krevete na kat i mali stol za objedovanje, i mali dio odvojen kaubojskim vratima za toalet i umivanje. Dakle, svi ti neugodni mirisi, svi vas gledaju dok obavljate nuždu, to mi je bilo najgore što postoji tog momenta. Ali, bože moj, bila sam svjesna da nisam došla u hotel nego u zatvor, no zaista su uvjeti u pritvoru katastrofalni. Čekate ko ozebli sunce da dođu odvjetnici, da konačno dođe netko od obitelji... Cimerice iz ćelije držale su me na životu.
Svaki dan prale zidove
:: Kakav je bio profil tih žena?
Bilo je poslovnih žena, studentica, domaćica... Pomogle su mi kada sam došla. Bila sam potpuno izgubljena. U tri i pol mjeseca 23 sata bila sam u zatvorenom prostoru, u kojem svih osam žena ne može istovremeno stajati, a pravila su takva da ne možete ležati. U toj situaciji sve te žene te činjenica da me vani čekaju kći i otac pomogle su mi da izdržim. I čuvarice su bile divne, a zapravo na sve to nemam prigovore, osim hrane i čistoće. Od dosade nismo znale što ćemo pa smo imale najčistiju i najmirisniju sobu jer smo svaki dan prale zidove.
:: Kako?
U kantini smo kupile Ornel i prašak i svaki je dan druga bila zadužena da napravi generalku u ćeliji.
:: Što vam je sve ovo vrijeme bilo najteže?
To što sam zaista prošla tešku kalvariju, mislim najveću od svih optuženika. U medijima se stalno navodilo da je novac preko moje tvrtke izvlačen iz javnih poduzeća, a vidite da to nije bilo tako.
:: Iz vaše priče proizlazi da nije bilo tako, no dio vašeg novca jest završio u HDZ-u?
Da, ali mog zarađenog novca, na poslovima koje smo odradili, a ne novca iz javnih poduzeća kako se stalno navodi u medijima. U ove četiri godine mene nitko od onih ljudi koji su dobivali poslove od mene, kojima sam davala poslove jer znam kako je to biti bez kune, nije nazvao i pitao kako mi je. Ostala sam sama, od svih napuštena i baš zbog svega toga mislim da sam najgore prošla u ovom postupku.
:: Odmah nakon uhićenja vaš osobni novac, 2,5 milijuna kuna te 11,8 milijuna kuna Fimi medije, deponirali ste na račun suda. Zašto? Naime, to baš i nije uobičajeno.
Razmišljala sam – da sam htjela nešto ukrasti, onda to ne bih stavila na račune u banci, već bih valjda to stavila u neke offshore kompanije ili bih ga negdje zakopala. Mislila sam da nemam što skrivati, pogotovo jer su na sav taj novac plaćeni porezi.
:: Sanaderova obrana tijekom postupka tražila je da se pročešlja i vaša imovina. Je li USKOK istraživao vašu imovinu?
Jest, nema što nisu pretresli i meni i mojoj obitelji, no nisu našli ništa skriveno. Potječem iz radničke obitelji. Sve što sam radeći s Fimi medijom u tih 10 godina zaradila bilo je na mom osobnom računu, to je tih 2,5 milijuna kuna. Rekla sam već da sam suvlasnik kuće s ocem, a on još ima malu vikendicu u Zagorju od 40-ak kvadrata koju je počeo graditi 70-ih.
:: Vjerujete li sada, nakon svega, da su u ovom slučaju na optuženičkoj klupi završili svi koji su trebali?
Mogu ja to misliti, ali ne bi bilo ni fer ni realno da vam odgovorim jesu li li nisu. Vjerojatno su trebali, no tko, to vam ne mogu reći jer ne znam. Čudna je cijela ta priča, a ja momentalno gledam samo sebe i svoju obitelj. Jedina sam od optuženika koja zadnje četiri godine nema plaće, ne plaćaju mi se porezi, što je protuustavno. Sve mi je živo oduzeto, do mirovine imam još dvije godine, mogu ići u prijevremenu mirovinu jer imam uvjete. No kako četiri godine nemam nikakva primanja, ta bi mirovina bila minimalna. To mene tišti, a ovo što me za druge pitate, meni sada nije važno. Meni je bitno kako školovati dijete, a otac mi sada, nakon toliko godina, daje svoju mirovinu.
Žive od očeve mirovine
:: Vas troje živite od njegove mirovine?
Da, a i moja kći radi preko student-servisa. Planiramo prodati auto.
:: Je li vam sada, nakon svega, žao što ste 2004. tražili pomoć od Barišića?
Naravno da jest.
:: I biste li to ponovili, ponovno od njega u istoj situaciji tražili pomoć?
Ma kakvi. Da mogu vratiti vrijeme unatrag, nikad ne bih napravila isto. Radije bih završila na cesti.
:: Imate li kakvih planova?
Ne, u mojim godinama planovi mogu biti samo mirovina. S kim i što da radim? Ja sam ipak Nevenka Jurak, mene ljudi grozno gledaju na cesti, doživljavam silne uvrede jer narod zbog medija percipira da sam ja izvlačila novac za crne fondove. Nikako da netko objasni da sam ja radila. Uistinu radila, a ono što nisam odradila, to sam vratila pa sam tako Vijaduktu vratila 1,1 milijun kuna. Griješila sam i od tog ne bježim, ali ne u toj mjeri kako se to prikazuje. Moj se otac svaki dan moli Bogu da što prije umre, da me ne bi vidio kako ponovno idem u zatvor. A moja kći ono je što me drži na životu jer, da nema nje, ja bih se odavno pustila.
:: Pripremate li se na to da će presuda postati pravomoćna te da ćete u tom slučaju opet u zatvor?
Ne pripremam se toliko na to ja koliko me na to priprema moja kći. Ovog momenta to sve još ne mogu prihvatiti. Nadam se da će kazna na koncu možda ipak biti uvjetna.
:: Više ste puta istaknuli kako mislite da vam je, s obzirom na suradnju s istražiteljima, izrečena kazna previsoka. Kolikom biste vi kaznom bili zadovoljni?
Da sam dobila godinu dana zatvora, ne bih se žalila. Zapravo mi je najteže kada svoju kaznu stavim u korelaciju s drugim kaznama i svim onim što se događalo. Jer ja sam od početka surađivala i s poreznicima i s istražiteljima, a mislim da se to na koncu nije cijenilo ni prepoznalo. Svjesna sam i da je kazna mogla biti veća. Sve to prihvaćam, no na koncu sam ja jedina, za razliku od drugih u ovom postupku, ostala doslovno bez ičega.
>>Sanaderu 9, Barišiću 3, Jurak 2, Pavošević 1,6, a Mačeku 1 godina zatvora!
Nakrala sam se, ali nisam ja tako htjela...