Dan prije devete godišnjice napada Al-Qa’ide na Ameriku, 10. rujna 2010., Leon Panetta i Mike Morell iz Središnje obavještajne agencije zatražili su da vide predsjednika Baracka Obamu.
“Sve je vrlo preliminarno, ali mislimo da imamo potencijalni trag oko bin Ladena, najbolji još od Tora Bore”, kazao mu je Panetta, spomenuvši neuspjelu operaciju hvatanja vođe terorističke organizacije u kompleksu pećina Tora Bora na istoku Afganistana na početku invazije na tu zemlju 2007.
Bin Laden bila je nit koja se provlačila kroz Obamin mandat otkako je 2009. taj 44. američki predsjednik položio prvu od dvije prisege. Nevoljkosti i sumnje u svrsishodnost i opravdanost rata u Iraku nisu nestale, dapače, ali ostavština bin Ladena i traume koju je napad na SAD ostavio na pojedince, obitelji i cijelu Ameriku progonila ga je. Bin Laden je postao njegov bijeli kit, njegov Moby Dick, njegova osobna opsesija.
Netko bi onda očekivao da će ta informacija, da je do tada hladan trag prema teroristu postao opet vruć, izazvati ushit, uzbuđenje, fokusiranost. Ali ne. Od tog rujna 2010., do svibnja 2011., kad je uživo gledao operaciju smaknuća te od trupa na terenu primio poruku “Geronimo EKIA”, u prijevodu: Neprijatelj kodnog imena Geronimo ubijen u akciji, Obama je bio razapet dvojbama, promišljao je i sumnjao, ponajprije u sebe i svoje odluke.
Biti predsjednik u osnovi je (samo) posao, piše Obama u uvodu svojih memoara “Obećana zemlja”, koji su objavljeni ovog tjedna u SAD-u. Memoari političara često razočaraju. Dok projiciraju svoju sliku na veliku pozornicu, kod njih nema mjesta sumnjama, a literarna vrijednost propada pod pritiskom eufemizama, glanca, usiljenog optimizma istovremeno podilazeći očekivanjima publike u gledaju na povijest. Oni si ne mogu priuštiti da budu iskreni, njihove rečenice su puke izjave. Oni nisu slabi, oni ne griješe, nego prolaze kroz izazove koji ih oblikuju i iz kojih uče da bi postali još jači. Tako su memoari Angela Merkel poput nje same, faktički, bez epiteta, s uredno izvedenim obveznim tropima, djetinjstvom, traumom, portretom političarke u mladosti, vladavinom, bez suvišnih riječi i unutrašnjeg života. Da je John Kennedy pisao svoje, bili bi nesumnjivo razmetni, ali s osjećajem za ironiju i puni povijesti.
Potraga za identitetom sina bjelkinje i crnca
No Obamini memoari su ipak drukčiji. On je u politiku ušao kao književnik, a ne obrnuto. Njegova knjiga “Dreams From My Father” (Snovi za mog oca), objavljena 1995., kada su mu bile 33 godine, govori o potrazi za identitetom sina bjelkinje iz Kansasa i crnca iz Kenije. Suptilna knjiga vođena je nemirima i produbljivanjem samospoznaje njezina autora i pokriva period nedugo prije nego što je Obama sredinom 90-ih ušao u tvrdi svijet politike grada Chicaga, što nikako nije bilo očekivano odredište mladog autora.
Ista napetost i sukob pisca i političara, sanjara i aktivista, “onoga koji želi biti u politici, ali ne radi politike”, prisutna je i u ovim, tek izdanim memoarima, napisanim na više od 700 stranica, i koji će, zbog golema materijala, imati i nastavak. Kroz njih se konstantno provlači introspekcija, svako malo ulazeći u sjajnu tradiciju američkog pripovijedanja i transcendentalizma Ralpha Walda Emersona, bijeg i prirodni svijet u kojem se Obama ponekad bolje snalazi i stapa nego u onom političkom u kojem je, paradoksalno, outsider i to zna, uz veliku dozu sumnje, ali i autoironije. Možda se to najbolje vidi u epizodi Nobelove nagrade za mir 2009., kad ga je oko šest ujutro, prije službenog poziva za buđenje, nazvao savjetnik Robert Gibbs.
“Rani pozivi osoblja bili su rijetki i srce mi se sledilo. Je li teroristički napad? Prirodna katastrofa?”, piše Obama.
‘Dobili ste Nobelovu nagradu za mir’, rekao je Gibbs.
‘Kako to misliš?’
‘Upravo su to objavili prije nekoliko minuta.’
‘Za što?’
Gibbs je taktično ignorirao pitanje. Nakon što sam spustio slušalicu, Michelle je pitala o čemu je pozivu.
‘Dobivam Nobelovu nagradu za mir.’
‘To je prekrasno, dušo’, rekla je, a zatim se okrenula na drugu stranu i ponovno zaspala.
No pravi ekspoze unutarnje shizme, dvojbi “jesam li dovoljno dobar da budem predsjednik, k, vragu, znam li ja uopće kako se to radi”, došao je u Oslu u oči dodjele nagrade. Michelle i Barack su se tek odjenuli kad su im javili da pogledaju kroz prozor.
“Povukavši zastore, vidjeli smo da se u rani sumrak okupilo nekoliko tisuća ljudi. Svatko je držao upaljenu svijeću – tradicionalni način da izraze zahvalnost dobitniku nagrade za mir. Bio je to čaroban prizor, kao da se roj zvijezda spustio s neba; i dok smo se Michelle i ja naginjali da im mahnemo, noćni nam je zrak oplahnuo obraze, mnoštvo je divlje navijalo, a ja nisam mogao ne pomisliti na svakodnevne borbe koje nastavljaju gutati Irak i Afganistan i svu okrutnost i patnju i nepravdu. Ideja da bih ja ili bilo koja osoba mogla uvesti red u takav kaos djelovala je smiješno; na nekoj razini, gomile na ulici navijale su za iluziju. Pa ipak, u treperenju tih svijeća vidio sam još nešto. Vidio sam izraz duha milijuna ljudi širom svijeta: američkog vojnika na mjestu u Kandaharu, majku u Iranu koja podučava kćer čitati, ruskog prodemokratskog aktivista koji je skupio hrabrost za demonstracije – svi oni koji su odbili odustati od ideje da život može biti bolji i da, bez obzira na rizike i poteškoće, imaju svoju ulogu.”
Obama, s istom dozom kozmičke krivnje, govori o putanji i trendu koji je nenamjerno, ali vrlo jasno pokrenuo on, a koji je rezultirao današnjom Amerikom, podijeljenom zemljom, dobrano načetom populizmom, netolerancijom i Donaldom Trumpom. On je taj koji je srušio prvi domino i, umjesto da su padali na pravu stranu, i bili inspiracija, dogodilo se suprotno.
“Kao da je samo moja prisutnost u Bijeloj kući izazvala duboko usidrenu paniku, osjećaj da je narušen prirodni poredak. Točno to je razumio Donald Trump kad je počeo gurati tvrdnju da nisam rođen u Sjedinjenim Državama i da sam time bio nelegitimni predsjednik. Milijunima Amerikanaca koje je crnac u Bijeloj kući uplašio obećao je eliksir za njihovu rasnu anksioznost“, piše Obama.
Trump je dobro procijenio situaciju i pročitao znakove vremena. Republikanska stranka doživljavala je tektonske promjene. Dogovor o proračunu nikada nije lak, no pregovori za ostatak fiskalne godine 2011. dobili su zlokobne nijanse. S republikanske strane pregovarača je bio Boehner i jasno je govorio kako nisu zadovoljni prijedlogom. Signalizirao da će se republikanci uskoro vratiti po još novca, čak sugerirajući da bi njegov odbor mogao zadržati glasove potrebne za povećanje zakonskog ograničenja duga. Nitko nije vjerovao da će se Velika stara stranka (GOP), kako zovu republikance, ponašati tako neodgovorno.
Izmišljotina republikanaca
“Je li to, pitao sam se, ono na što se moje predsjedništvo sada svelo? Boriti se protiv pozadinskih akcija da republikanci ne bi sabotirali američku ekonomiju i poništili sve što sam učinio? Mogu li se doista nadati da ću naći zajednički jezik sa strankom za koju se činilo da joj je zajednička točka i ujedinjavajući princip i cilj koji nadmašuje sve ostale borba protiv mene?“, pita se Obama.
Postojao je razlog zašto je tadašnji republikanski lider u Kongresu John Boehner, predstavljajući dogovor o proračunu svom klubu, naglasio koliko je Obama bio ‘ljutit’ tijekom rasprava, što je bila “korisna izmišljotina koju nisam htio demantirati kako bi se dogovori nastavili”.
“Kod njegovih članova ništa nije bolje prolazilo. Zapravo, sve više i više sam primjećivao kako je raspoloženje prvi put viđeno na predizbornim skupovima Sarah Palin i kod pokreta Tea Party, konzervativnog dijela republikanaca, migriralo s ruba politike Republikanske stranke u njezino središte – bila je to emocionalna, gotovo organska reakcija na moje predsjedništvo, različita od bilo kakvih razlika u politici ili ideologiji. Bilo je to kao da je sama moja prisutnost u Bijeloj kući izazvala duboko usidrenu paniku, osjećaj da je narušen prirodni poredak”, objašnjava Obama promjenu koju je Trump dobro prepoznao i djelovao.
Nije ga shvaćao ozbiljno
Samog Donalda Trumpa Obama nije nikada upoznao iako ga je postao maglovito svjestan, ponajprije kao investitora u potrazi za medijskom i svom drugom pozornošću.
Prve dvije godine Obame u Bijeloj kući Trump je pozdravio, govoreći Bloombergu, kako vjeruje da je predsjednik “napravio dobar posao”. Ili se barem Obami tako činilo jer nije previše gledao televiziju pa ga nije ga shvaćao preozbiljno.
“Poslovni ljudi i građevinski moguli iz New Yorka koje sam znao redom su ga opisivali kao osobu kod koje se sve vrti oko uzbuđenja i pojavnosti, kao osobu koja je iza sebe ostavila cijeli niz zahtjeva za bankrot, prekršenih ugovora, nasamarenih zaposlenika i sumnjivih financijskih dogovora i čiji je sada glavni posao bio prodaja svog imena za imovinu koju nije ni posjedovao niti njome upravljao”, opisuje Obama sadašnjeg predsjednika.
Jedan jedini put kad su došli u kontakt, iako ne izravan, bilo je za vrijeme Deepwater Horizon krize 2010., kad je eksplodirala naftna bušotina i u Meksičkom zaljevu i izazvala najveći izljev nafte u povijesti. Obama će se te katastrofe sjetiti još jednom, kad ga je njegovi kolega iz stranke kritizirao da nije napravio dovoljno, a on u sebi mislio: “Što misli da bih trebao učiniti? Odjenuti jebeni kostim Aquamana i zaroniti s francuskim ključem?”
No ako Obama nije znao što treba napraviti, Trump jest, ili se barem tako predstavljao. Nazvao je Bijelu kuću i ponudio da će sanirati izljev nafte, no odbili su ga. Trump se brzo oporavio od odbijenice, da bi došao s novim prijedlogom. Nakon zabave pod šatorom na južnom travnjaku Bijele kuće, Trump je predložio da na tom mjestu sagradi “prekrasnu plesnu dvoranu”, što su iz Obamine administracije također pristojno odbili.
Da će Trump predlagati poslovne projekte, ma koliko bili apsurdni, bilo je očekivati. No nešto drugo je Obamu uhvatilo nespremnog. Tvrdnje i teorije zavjere o tome da nije rođen u SAD-u, pa onda i konstrukcije koje su išle tako daleko da se tvrdilo da je tajni muslimanski socijalist, mandžurski kandidat pripreman da uz krivotvorene dokumente zasjedne u Bijelu kući, nisu bile nove. Pratile su ga od utrke za senatorsko mjesto u Illinoisu, pa čak su i neke pristalice Hillary Clinton pokušale reciklirati tu teoriju koju su inače gurali konzervativni komentatori, ali Obama nije očekivao da će se tijekom mandata toliko ljudi “zakvačiti” na tu ponovno uskrslu temu koju je Trump gurao. Ipak, tek 10. veljače 2011., dan prije nego što je Hosni Mubarak odstupio u Egiptu, ova apsurdna teorija doista dobila na snazi. Tijekom govora na Konzervativnoj konferenciji u Washingtonu, Trump je nagovijestio da bi se mogao kandidirati za predsjednika, tvrdeći da je “naš trenutačni predsjednik došao niotkuda... Ljudi koji su išli u školu s njim, nikad ga nisu vidjeli. Ne znam tko je on. Ludo.”
“U početku nisam obraćao pažnju. Moja biografija bila je iscrpno dokumentirana. Moj rodni list nalazio se na Havajima. Ono što nisam očekivao bila je reakcija medija na Trumpov iznenadni zagrljaj ‘problema rođenja’ – stupanj do kojeg je granica između vijesti i zabave postala toliko zamagljena, a konkurencija toliko snažna da su mediji željno prihvatili da ponude platformu za te neutemeljene tvrdnje. Trend je, naravno, potaknuo Fox News, mreža čija su snaga i profit izgrađeni oko poticanja istih rasnih strahova i ogorčenja koje je Trump sada želio iskoristiti. Izvan opsega svemira Foxa ne bih mogao reći da je bilo koji mainstream novinar izričito povjerovao tim bizarnim optužbama. Svi su izrazili pristojnu nepovjerljivost pitajući Trumpa, na primjer, zašto misli da od Georgea Busha i Billa Clintona nikad nije traženo da predaju svoje rodne listove. (Obično bi odgovorio nešto kao: ‘Pa, znamo da su rođeni u ovoj zemlji.’) Ali ni u jednom trenutku nisu jednostavno i iskreno prozvali Trumpa zbog laži ili izjavili da je teorija zavjere koju promovira bila rasistička. I što su im više medija davali kisika, to te su vijesti postajale vrednije. U jednom trenu, 40 posto republikanaca je bilo uvjereno da se nisam rodio u Americi, a Trump je bio vodeći republikanac među potencijalnim predsjedničkim kandidatima unatoč tome što se nije izjasnio o kandidaturi”, piše Obama.
O Trumpovu mandatu – ništa
O Trumpovu mandatu u knjizi nema ni riječi jer završava prije Trumpove pobjede. No u predgovoru piše kako je sada na vlasti “predsjednik koji nije mogao biti drukčiji od mene”. No krug se zatvorio jer njegov tadašnji potpredsjednik Joe Biden sada nastavlja igru s Trumpom u tragičnom realizmu koji opisuje bivši predsjednik u svojoj knjizi, dajući ipak tračak nade da će sve biti dobro. Nesumnjivo, simpatije i osjećaji su na strani Bidena, kojeg nije izabrao slučajno kao kolegu s kojim će u zajedničku utrku za Bijelu kuću.
Izbor svog potpredsjednika suzio je na guvernera Tima Kainea iz Virginije i kolegu iz Senata Joea Bidena.
Biden je davao drukčija mišljenja
“U to sam vrijeme bio mnogo bliži Timu, koji me podržao za predsjednika i marljivo radio u kampanji. Bili smo otprilike istih godina, imali smo slične korijene, slične ćudi i čak slične životopise. Joe, barem na papiru, nije mogao biti drukčiji. Bio je devetnaest godina stariji od mene. Dok sam se ja kandidirao kao washingtonski outsider, Joe je proveo trideset pet godina u Senatu. I ako su mene doživljavali kao hladnog i sabranog, mjereno prema načinu na koji sam koristio svoje riječi, Joe je bio pun topline, sretan što je podijelio sve što mu se pojavilo u glavi. Bila je to draga osobina, jer je istinski uživao u ljudima, ali i govorenju, možda i zato što je u djetinjstvu mucao. Ako je govor bio planiran da traje petnaest minuta, Joe je govorio najmanje pola sata, a nedostatak filtra povremeno ga je dovodio u nevolju, ali povremeni gafovi trivijalni u odnosu na njegovu snagu. Što se tiče domaćih pitanja, bio je pametan, praktičan i radio je domaću zadaću. Njegova iskustva u vanjskoj politici bila su široka i duboka. Osobne tragedije i neuspjesi možda su ga zastrašili, ali nisu ga učinili ogorčenim ili ciničnim. I najvažnije, bio je spreman uskočiti kad zatreba. Vjerovao sam mu”, stoji u knjizi. No Biden je imao i svoje uvjete.
“‘Ako odaberete mene’, rekao je Joe, ‘želim vam pružiti najbolju prosudbu i iskren savjet. Vi ćete biti predsjednik, a ja ću braniti sve što odlučite. Ali želim da me se pita i da moja riječ bude zadnja.’”
Biden i jest davao različita mišljenja, bio je skeptičan prema ratu u Afganistanu navodeći druge članove kabineta, poput ministra obrane Roberta Gatesa, da ga smatraju “gospodinom koji uvijek govori ne”, neprestano je postavljao pitanja kako će akcije koje poduzima Bijela kuća utjecati na demokrate u Kongresu. I dobrano je propitkivao akciju u kojoj je trebalo eliminirati bina Ladena, i nije ju promatrao s oduševljenjem kad se pripremala. U ključni trenutak svojih dva mandata, Obama nije ulazio samo sa svojim dvojbama, već i s upozoravajućim primjedbama svog potpredsjednika. Ulog je bio golem, a Obama je bio prepušten samome sebi.
(Nastavak u sljedećem broju Nedjeljnog Večernjeg lista)
Najgori predsjednik USA . Ništa nije napravio. Započeo ili nastavio najviše ratova. Treba mu oduzeti Nobelovu nagradu za mir. Ostavio nered u državi koji se neće ispraviti još pedeset godina.