Najveći feniks hrvatske politike koji je toliko puta “padao” ovaj put neće ustati i reći ono svoje: “Idemo delati!” Nakon duge političke kampanje bez dana odmora otišao je na vječni počinak. Neporažen.
Politika u Zagrebu i Hrvatskoj nakon odlaska Milana Bandića više neće biti ista. Već se mijenjaju izborni programi. Što god mislili o Bandiću sa svim njegovim vrlinama i manama, jakostima i slabostima, otišao je jedan i jedini, neponovljivi, možda i najveći političar kojeg smo imali nakon dr. Franje Tuđmana. Iako nikad nije uspio postati “gradonačelnikom Hrvatske”.
Mnogi još traže formulu kako, ali jedino je njemu, i to toliko puta, uspjelo spustiti na zemlju i HDZ i SDP. Mnogi su dolazili i odlazili, kojekakve političke veličine i družbe i uz medijsku podršku uzaludno su ga dva desetljeća pokušavale srušiti. Politologiju je studirao, ali uz urođeni politički instinkt, neiscrpnu energiju i radišnost, socijalnu umješnost i empatičnost, nitko nije bolje od njega izbrusio politički zanat. Samo izniman politički talent mogao je tolike godine opstati unatoč posrnućima, skandalima, stvarnim i izmišljenim aferama, procesima, grijesima i upitnicima.
Dugačak je red malih i velikih koji su mu na nečemu zahvalni, ali i onih koji nisu mogli odoljeti njegovu šarmu te su mu zahvalnost i simpatije u ogromnom broju iskazivali svake četiri godine na izborima u Zagrebu. I baš svaki put taj je red uvijek bio dulji od onoga u kojem su bili oni kojima je njegov način upravljanja Zagrebom bio neprihvatljiv, uhljebnički, klijentelistički, rođački, trgovački, pa i kriminalan. Ali Milan Bandić otišao je potpuno nevin sa svojom maksimom “neka institucije rade svoj posao”. I sam je jednom rekao: “Tko u hrvatskoj politici nešto vrijedi, bio je najmanje tri mjeseca u zatvoru.”
Bio je populist kakvog više nikad nećemo imati, sa svim dobrim i lošim što to nosi. Tko god nešto znači u politici i gospodarstvu, mnogi velikani sporta, umjetnosti i znanosti, imaju neke uspomene, iskustva i sjećanja iz druženja ili susreta s njim. Ali nitko nije niti će ikada, usuđujemo se tvrditi, poput njega visoku politiku približiti “malom čovjeku” te ga nadmašiti po broju neposrednih susreta s običnim ljudima.
Tijekom dva desetljeća vođenja metropole postao je politički fenomen i stvorio politički brend BM365. Bio je purger, a “dotepenec”, k tomu iz Hercegovine. Komunist, a vjernik. Imao je seksističkih ispada, a okružio se ženama više od ikoga. Bio je počasni građanin Srebrenice, umalo i Sarajeva, pa je zbog “trećeg entiteta” ostao bez tih počasti. Dok je zbog počasnog doktorata u Zagrebu akademska zajednica digla bunu, Ivo Josipović u tomu nije vidio problem jer ga je smatrao najzaslužnijim za zgradu Muzičke akademije. Koliko je bio kontroverzan, vidi se i po tomu tko mu i kakve “epitafe” ispisuje.
Njegova je smrt probudila ljudskost i kod njegovih najvećih protivnika koji za njegova života nisu birali riječi kojima bi ga “nakitili”, ali ima i iznimki kod kojih su probuđene morbidne strasti i patologija. Još godinama će se analizirati i vrednovati stvarna Bandićeva ostavština.
Radio je i griješio, ali kao što je jednom prigodom govoreći o svojoj “ljubavi, Rudiju” rekao da i retriver, poput njega, “ima najbolju ćud na svijetu, karakterno je dobar, njega se ne može riješiti, on je tako pametan i mudar, topal, uvuče vam se pod kožu”, čini se da se u tomu krije i dio tajne njegova uspjeha. To što si je Milan Bandić mogao dopustiti više si nitko neće moći priuštiti, a “Idemo delati” zauvijek će imati samo ono originalno značenje koje mu je on dao!
Mora nešto valjati čovjek kojega čak i posthumno mrzi toliko zlih ljudi...