Nakon što je završio studij ekonomije, Slavko Linić nastavio je raditi za Avtotehnu Ljubljana, ugledno slovensko rent-a-car poduzeće, a 1973. otišao je na odsluženje vojnog roka u Leskovac, gdje je bio “ćato”, premda je bio regrutiran kao kuhar. Kad se vratio u Rijeku 1974., dobio je posao u brodogradilištu “Viktor Lenac”. Ondje je radio i njegov otac, i to na osiguravanju objekata, odnosno brodova. U brodogradilištu je Linić kao voditelj knjigovodstva radio do 1976. Potom je opet promijenio radnu sredinu te je kao financijski direktor angažiran u Gradšpedu.
– Znam da je radio u gradskoj špediciji, u računovodstvu – prisjeća se Boris Fučak iz Opatije, koji je sa Slavkom išao u školu te na fakultet. No, za otprilike dvije godine Linić je opet promijenio poduzeće. Prešao je u SOUR Kvarnertrans koji je bio jaka regionalna prijevoznička tvrtka.
Na listi najplaćenijih
Linić se, međutim, nije mogao na dulji rok skrasiti ni u jednom od tih poduzeća. Tražio je veći izazov, priliku da se dokaže u velikom sustavu gdje su bili veliki igrači. Visoka plaća, dakako, također je bila važan motiv. Stoga je kopao rukama i nogama da se nekako prebaci u Inu, odnosno Rafineriju nafte Rijeka. Ina je, naime, bila najjače poduzeće u Jugoslaviji, a njena Rafinerija prerađivala je 80 posto sirove nafte za jugoslavenske potrebe. Osim visoke plaće, Ina je značila moć. Čini se da su utjecaj i moć Linića motivirali više od visoke plaće.
– Krajem 1976. godine sreli smo se nekoliko puta. Tada sam radio u Ini koja je bila pojam. Linić je govorio: “Eh, kad bih ja mogao doći u Inu” – prisjeća se jedan od njegovih bivših kolega koji je želio ostati anoniman. Linić je i dalje čekao priliku. I dočekao ju je. Kad je 1979. godine u Rafineriji nafte Rijeka raspisan natječaj za mjesto glavnog računovođe, javio se na natječaj – i prošao. Njegov izbor bio je prilično šokantan za sve visokopozicionirane direktore u Rafineriji, budući da su naftaši, prema nepisanom pravilu, uvijek birali kadrove koji su stasali u njihovim redovima, odnosno u njihovoj radnoj sredini. No, tada su morali prihvatiti Linića koji nije bio njihov kadar.
"Vrlo mlad postao je rukovoditelj financijske službe"
Linićeva dolaska sjeća se i Dražen Bevandić, jedan od ključnih ljudi Rafinerije nafte Rijeka iz 80-ih godina prošloga stoljeća i direktor OOUR-a Urinje.
– Linić je kao mlad došao u Rafineriju. Htio je biti financijski direktor jer je stari direktor odlazio u mirovinu. Vrlo mlad postao je rukovoditelj financijske službe. On je jedan od rijetkih rukovoditelja koji nije potekao iz rafinerijskog kadra. Kako su u financijama zaključili da među našim kadrovima nema takvog poput Linića, došao je iz “Viktora Lenca”. Bio je jedini rukovoditelj koji nije odrastao u Rafineriji koja je cijenila svoje ljude. Linić je najprije bio pomoćnik financijskog direktora i potom ga zamijenio – govori Bevandić.
Kako je bio jako predan poslu i odgovoran, Linić je brzo napredovao. Sretna okolnost bila je i u tome što su u računovodstvu Rafinerije uglavnom radile žene sa srednjom stručnom spremom pa je Linić kao diplomirani ekonomist imao prednost. Stoga je vrlo brzo postao šef računovodstva. – Ali zbog bolesti jednog od članova uprave, vrlo brzo je bilo slobodno mjesto financijskog direktora Rafinerije, što je bila visoka i složena pozicija – prisjeća se jedan od Linićevih nekadašnjih kolega.
"Njega je u Inu povukao njegov Grobničanin Grbac"
No Milan Trbojević, jedan od bivših utjecajnih direktora, predsjednik Radničkog savjeta i predsjednik Saveza komunista u Rafineriji nafte Rijeka, tvrdi da je Linića kod njih zaposlio Vinko Grbac, čovjek koji je dugo vremena bio utjecajan i moćan u riječkom gospodarstvu. – Njega je u Inu povukao njegov Grobničanin Grbac koji je zajedno s Linićevim ocem bio u ratu. Onda ga je postavio za direktora. Linić je prije dolaska u Inu promijenio pet prijevozničkih firmi – govori Trbojević koji je u rafineriji proveo gotovo sav radni vijek i koji je s Linićem radio punih devet godina.
Linić se ondje vrlo brzo afirmirao. Konačno, došao je na svoje: bio je jak i velik igrač u rafineriji. I redovito bio na top listi najplaćenijih djelatnika Rafinerije Rijeka. U Ini se, s obzirom na realizaciju ozbiljnih projekata vezanih za petrokemiju, vrtio velik novac. Rafinerija je, primjerice, 80-ih godina zapošljavala 1300 radnika od kojih je najmanje 250 bilo sa završenim fakultetima. Svaki dan je po svijetu putovalo više od 100 djelatnika Rafinerije.
"Svoje stavove znao je braniti krajnje neugodno"
Međutim, nitko u moćnom i uglednom poduzeću Ina-Rafinerija nafte Rijeka nije znao za Linićev “kratak fitilj”, kako se kolokvijalno zvalo nekoga s eksplozivnim karakterom. Dok je u Rafineriji napredovao, Linić je sve manje bio samozatajan, a sve više svadljiv. Zbog toga se zamjerio svim glavešinama, ne samo u Rafineriji i u cijeloj Ini nego i republičkoj i saveznoj administraciji u Beogradu. Linić jednostavno nije imao pardona ni prema kome niti je priznavao autoritete.
– Na poziciji financijskog direktora počele su se iskazivati njegove karakterne osobine. Svoje stavove znao je braniti krajnje neugodno, ali nikada nije popuštao. Tako je nastupao i u središnjici Ine, gdje su se sastajali veliki igrači, generalni direktor Petar Fleković i drugi. Često se nakon tih sastanaka prepričavalo što se događalo na njima. Uglavnom, svim direktorima bi bila muka kad bi bilo najavljeno da će na sastanak na kojem će se rješavati ozbiljni problemi doći i Linić. To je značilo da će biti darmar. Jer logika brojeva u biti i jest najčišća. On je rijetka osoba koja zna što čita dok gleda financijska izvješća – ističe jedan od njegovih bivših kolega, koji ne dvoji u Linićevu stručnost, ali je tada primijetio i neke slabosti.
– Uvijek je protežirao ljude koji su mu bili lojalni i koji mu podilaze. Zbog takvih ljudi Linić je bio i prije spreman svoju reputaciju staviti na kocku jer ih je želio zaštititi. S druge strane, nikad nije bio spreman ući u dijalog s ljudima koji imaju drukčije mišljenje od njegova – opisuje Linića jedan od bivših kolega.
I Milan Trbojević se prisjeća problema s Linićevim karakterom. – Linić, kad te uhvati, on te satre! Jednom smo se sukobili na sjednici Radničkog vijeća. On je uzeo riječ pa je govorio, govorio i govorio. Nije znao stati. Velim mu ja: “Stani malo!” A on će meni: “Da ti imaš muda, smijenio bi me!” Uvijek je bio u sukobu sa svima – govori Trbojević.
Nikada iza leđa
I Dražen Bevandić, koji je cijelo vrijeme u Rafineriji na neki način bio nadređen Liniću jer je imao jaču poziciju, sjeća ga se kao takvoga.
– Linić je bio temperamentan. On nikada nije iza leđa iznosio svoje mišljenje, nego nam je na kolegiju rekao što ima reći. Složili se mi ili ne. Često mi nismo prihvaćali njegovo mišljenje jer smo smatrali da to nije u interesu firme, ali je on disciplinirano provodio zajednički zaključak. Nije on imao skrivenih namjera u smislu da bi nekoga sabotirao – kaže Bevandić, kojemu ni 30 godina poslije iz sjećanja nije izblijedio Linićev osebujan karakter te i dandanas prepričava anegdote koje su uz njega vezane.
– On je i radnicima na Radničkom savjetu znao reći svašta. Kad bi ga ponijelo, išao bi do kraja. On bi rekao svoje, ali je postupao kako smo se dogovorili. Linić je takav tip koji odmah napada, posebno je bio takav u mlađim danima. Slikovito rečeno: ako te udario u glavu, ti si njega morao u jaja! Ako istoga trenutka nisi uzvratio udarac, bio si pregažen – opisuje Dražen Bevandić.
"Da sam ja bio ministar, tražio bih način da ga zatvorim"
S obzirom na Linićev temperament, čini se da su glavešine Rafinerije, Ine, ali i cijele jugoslavenske naftne industrije, znale iskoristiti njegov karakter. Naime, jugoslavenski naftaši su 80-ih godina prošloga stoljeća vodili ljuti boj sa saveznom administracijom koja je određivala cijene goriva. Stoga su političke odluke dogovorenih cijena, suprotno tržišnoj logici, nanosile goleme gubitke naftnoj industriji.
Petar Fleković, glavni direktor Ine, i Želimir Gruičić, glavni direktor Rafinerije nafte Rijeka, ali i cijeli orkestar tehnomenadžera, upravo su Slavka Linića isturili prema saveznoj administraciji u Beogradu. On je interese naftne industrije u Beogradu branio na nož. Bevandić je, primjerice, bio prisutan na nekim sastancima s ministrima i saveznom administracijom u Beogradu baš kad je i Linić bio na njima. – Ministri koji su pokrivali resornu energetiku na funkciju su dolazili po političkom ključu, bez kompetencije. Sjećam se jednog s Kosova koji ništa nije znao. Što je njemu Slavko sve rekao u lice?! Da sam ja bio ministar, tražio bih način da ga zatvorim. Generalni direktor Ine Petar Fleković to je poslije morao izgladiti na najvišoj političkoj razini – kaže Bevandić.
No, Linić nije popuštao. Na sastancima u Beogradu ne samo da je znao vikati nego i bacati stolce. To je učinio na sastanku s potpredsjednikom SIV-a, Slovencem Janezom Zemljaričem, nakon što je izgubio živce. Naime, 80-ih godina proizvođači i distributeri goriva nisu prije turističke sezone smjeli podići cijenu goriva jer se smatralo da turisti zbog toga neće doći na Jadran. Stoga je Ina, nakon završetka sezone, morala podizati cijene goriva kako bi “ispeglala” gubitke koje su plaćali svi građani. Dakle, gorivo koje su potrošili turisti morali su plaćati svi potrošači. Osim toga, savezna je direktiva bila da se od tone sirove nafte mora proizvesti određeni postotak raznih derivata, što su bile sulude odluke, suprotne potrebama tržišta. Naime, ljeti je trebalo više benzina, a zimi drugih derivata. Savezna administracija nije to vidjela pa je Rafinerija redovito morala kršiti takve odluke.
– Da smo radili prema njihovim odlukama, turizam bi stao. Jednom smo dobili visoku kaznu na sudu zbog toga što nismo radili kako je vlada, Savezno izvršno vijeće propisalo. To su bila vremena u kojima ti država propisuje što i kako moraš raditi – govori Bevandić.
Vi nas pljačkate!
– Mi smo uvijek vodili rat s državom, sa Saveznim izvršnim vijećem, jer je ona određivala cijene nafte i derivata. Regulirala je tečaj. Ali smo se dogovorili da ćemo, kad smo u pozitivi, pokriti gubitke, što smo zvali “peglanje”. Linić je bio zadužen da ide u Beograd. Stalno smo bili u sukobu. Jednom prilikom, neki Slovenac (Zemljarič, nap. a.) iz SIV-a je zvao policiju pa je Linić bio utekao. Kad bi izgubio busolu, vikao je: “Vi nas pljačkate!” On je takva osoba, preprgav, nema uzda. Bistar je, ali nije za kontakte s ljudima – zaključuje Trbojević.
Ipak, zbog takvog garda prema administraciji u Beogradu, radnici Rafinerije voljeli su i podržavali Linića. Bio je popularan, ali njegovu popularnost nije adekvatno pratila moć. Naime, sustav upravljanja u Ini i u Rafineriji Rijeka u vrijeme socijalizma bio je više nego složen. Iako je Linić bio moćan direktor radne organizacije, sva moć bila je koncentrirana na pozicijama direktora OOUR-a, a Rafinerija nafte Rijeka imala je dva OOUR-a, Urinje i Mlaku. Ako direktori tih OOUR-a, budući da su prema zakonu bili materijalno i kazneno odgovorni, nisu bili suglasni s nekim zamislima financijskog direktora, Linić se mogao slikati, nije mogao donositi nikakve odluke. Rafinerija nafte Rijeka, primjerice, 80-ih godina prošloga stoljeća aktivno je i dobro poslovala s Agrokomercom koji osnovao i njime upravljao Fikret Abdić.
Direktor OOUR-a Urinje Dražen Bevandić i generalni direktor Rafinerije Želimir Gruičić dogovorili su posao s Fikretom Abdićem, a posao je realizirao upravo Slavko Linić, koji je bio najistureniji u toj suradnji. – Imali smo određene viškove novca i plasirali ga kod Abdića, u Agrokomerc, te u poduzeće Elan. Zarađivali smo jako dobro na kamatama. Interno smo se šalili i govorili da više zaradimo kao banka nego od osnovne djelatnosti – prisjeća se Bevandić.
Zahvaljujući Slavku, na vrijeme smo povukli novac
No, kad je 1987. izbila afera Agrokomerc, ona se posredno odrazila i na Rafineriju.
– Zahvaljujući Slavku, na vrijeme smo povukli novac. Bili smo predmet istrage Službe društvenog knjigovodstva, sve je bilo legalno i prema propisima, a nikakav financijski gubitak nismo imali jer smo osjetili da to može puknuti – priznaje Bevandić koji hvali Linića jer je tada spasio velik novac Rafinerije.
Međutim, Milan Trbojević, suprotno Bevandiću, i danas tvrdi da Linić bez ugovora o kreditu nije imao pravo davati pozajmicu Fikretu Abdiću, uz kamatu. – Nije imao pravo na to. Dao je golemu pozajmicu, ali nije za to imao suglasnost – ističe Trbojević, koji usput priznaje činjenicu i naglašava da je 80-ih godina prošloga stoljeća grad Rijeka itekako profitirao od Fikreta Abdića.
– Koliko je Rijeka novca trebala, toliko je od Abdića i dobivala. Fikret je imao novca koliko hoćeš. Kod njega smo mogli tražiti kamatu koliku smo htjeli. On nije pitao kolika je kamata, nego ima li novca. Bio je lovac na novac. Sjećam se kako je Abdić jednom od Torpeda kupio dvjesto traktora. Bio je to doživljaj. Micilinić je, sjećam se, bio predsjednik Partije u Torpedu pa je čekao Abdića. Nisu znali što će s traktorima, a onda ih je odjednom sve kupio Abdić. Bili su mu dovoljno kvalitetni i jeftiniji od uvoznih – prisjeća se Trbojević.
Suradnja s Abdićem
Grad Rijeka i privrednici, naime, u to su vrijeme imali povjerenje u Abdića koji je korektno poslovao, a imao je i jamstva banaka. Abdić se udomaćio u Rijeci. Afera Agrokomerc bila je zapravo fingirana i dirigirana iz Beograda. Naime, rušenjem Agrokomerca i Fikreta Abdića, koji je navodno izdavao mjenice bez pokrića, htjelo se eliminirati Hamdiju Pozderca koji je bio predsjednik Savezne komisije za reviziju Ustava SFRJ. Srbi su, sukladno velikosrpskoj Miloševićevoj politici, htjeli krojiti Ustav SFRJ po svojoj mjeri.
O suradnji s Rafinerijom Rijeka i Slavkom Linićem Fikret Abdić nije želio razgovarati.
– Po pričanju moga oca, u to vrijeme Rafinerija i grad Rijeka su dobro zarađivali od Agrokomerca. Moj otac je to ostavio iza sebe, to pripada prošlosti, okrenuo je novu stranicu u svom životu. Evo, svaki dan naporno radimo, budimo se u šest, a iz ureda izlazimo u 21 sat uvečer. I to je sve što mogu reći – poručuje Abdićev sin Ervin, koji napominje da je ministar Linić putem javnih medija, oživljavajući uspomene na suradnju s Agrokomercom, “lijepo i realno govorio o njegovu ocu”.
Sutra - Treći dio: Zašto je sa suprugom Bertom putovao u “prijateljsku socijalističku zemlju” Kinu i kako im je brak “pukao kao zrela lubenica”
>>Od stidljivog štrebera do svađalački raspoloženog direktora
Više nas zanima što radi sada, nego što je radio u prošlosti. Kojim pajdašima je oprostio stotine milijuna pokradenih kuna u predstečajnim nagodbama, zašto je poklonio 80 milijuna kn privatnim bankarima u Centar i Vaba banci,? zašto je prodao Croatiaroatia osiguranje i time oštetio državu za 3,5 milijarde kuna? zašto su mu svi prijatelji kriminalci? zašto mediskog tajkuna i njegove agitpropovske novinare oslabađa silnog poreznog duga? itd... Zašto VL o tome ne piše?