„Činilo se da nasilju nema kraja. Čovjek naoružan pištoljem pošao je prema automobilu, natjerao redovnice da izađu i postrojio ih. Bio sam prisiljen gledati tu strahotu. Ruke su im još bile vezane i sestre su ih čvrsto stiskale u molitveni položaj, pripremajući se za mučeništvo. Nijedna nije plakala. Bile su spremne, u dostojanstvu i vjeri, pretrpjeti završni čin.
Taj muškarac gurnuo je redovnice Juditu i Reginetu prema kući, a potom desno, u vrt. Sada ih je zid zaklanjao od mojih očiju. Gotovo kao čin ljubaznosti prema meni, nisam morao svjedočiti tako okrutnu činu. Činilo mi se da čujem udaranje njihovih srdaca. Pomislio sam na užasan strah srne koju progone lovci. Začuo sam dva pucnja. Srce mi je zastalo skupa s njihovim srcima. Potom su se čula još dva prigušena pucnja. Bile su to glave jadnih sestara. Bile su smrskane“, piše u svojoj knjizi don Tom Uzhunnalil, svećenik kojega su ISIL-ovci oteli u ožujku 2016. i držali 557 dana u zatočeništvu, zarobivši ga u Jemenu.
Don Tom sljedećeg tjedna je u Hrvatskoj i BiH, gdje će predstaviti svoju knjigu „Čudom živ: 557 dana u rukama ISIL-ovaca“, koju je izdala nakladnička kuća „Salesiana“ iz Zagreba, a mi ekskluzivno objavljujemo najdramatičnije opise njegova uhićenja i ubojstva redovnica Misionarki ljubavi u jemenskom gradu Adenu, gdje je don Tom služio kao misionar.
Glavom mi prolazilo tisuću pitanja
Teroristi su pred njegovim očima ubili 16 ljudi, od čega četiri redovnice, a jedino su njega odlučili ostaviti na životu. On najveću dramu svoga života detaljno opisuje u svojoj knjizi.
„Muškarac se vratio drugim dvjema sestrama. Sestra Margareta bezazleno je pokušala pobjeći. Krvnik je pištolj u svojoj ruci uperio u njezin zatiljak. Još je jedan pucanj zaparao zrak. Vidio sam je kako pada licem okrenutim zemlji. Tada moj pogled nije bio pošteđen. Odmah poslije toga muškarac je divljački nasrnuo na jadnu Margaretu. Došao je trenutak za sestru Anzelmu. Postavio ju je ispred auta. I njoj je pucao ravno u glavu. Kao na usporenoj snimci kakve okrutne scene vidio sam da pada smireno, tiho, s licem prema zemlji. I njoj je neznanac razmrskao glavu. Prestravljen, u sebi sam nastavio moliti i ponavljati: „Gospodine, smiluj se, i sestrama i njihovim krvnicima! Gospodine, smiluj se!““, svjedoči don Tom, navodeći kako su svi zločinci imali zakrivena lica, provirivale su im samo oči, lišene ikakva izraza.Nakon ubojstava redovnica bio je uvjeren da je došao i njegov čas, pa je počeo moliti i svoju dušu preporučivati Gospodinu.
„Mislio sam na svoju obitelj dok sam u tišini izgovarao našu salezijansku molitvu: „Isuse, Josipe i Marijo, darujem vam svoje srce i dušu. Isuse, Josipe i Marijo, pomozite mi u smrtnom času. Isuse, Josipe i Marijo, neka moja duša počiva uz vas u miru.““, svjedoči don Tom, a u tome trenutku pristupio mu je krvnik koji je presudio redovnicama i bešćutnim glasom naredio da uđe u auto.
„Ustao sam i poslušao. Bio sam spreman umrijeti. Mislio sam da će me ustrijeliti i zatim nestati.
Pokraj automobila upita me jesam li musliman. „Kršćanin sam. Ja sam kršćanin.“ Odgovori mi: „Nevjernik“. Zatim je uzeo telefon i govorio na arapskom. Kad je završio, dogodilo se nešto neočekivano. Nije pucao u mene, nego je otvorio automobilski prtljažnik i zapovjedio mi da uđem unutra. Prije nego što ću ući u prtljažnik, pogledao sam oko sebe kao da tražim neko prijateljsko lice. I ta je posljednja slika bila stravična. Vidio sam četvoricu suradnika hospicija vezanih za stabla. I njima su glave bile smrskane“, piše don Tom, navodeći kako mu je zločinac uputio pogled pun prijezira, gurnuo ga u prtljažnik i zatvorio ga.
„Stavivši me unutra, krenuše punom brzinom. Nisu mi zavezali oči, nisu mi svezali ni ruke ni noge, samo sam bio okružen mrakom. Glavom mi je prolazilo tisuću pitanja o mojoj sudbini. Hoće li me odvesti nekamo dalje i ubiti? Hoće li snimati moje mučenje pa me tek onda ubiti? Ili će me razmijeniti za kakva zarobljenika? Dok sam razmišljao o kraju, auto se iznenada zaustavio. Netko je otvorio prtljažnik i ubacio unutra svežanj bijele i ljubičaste odjeće. Kad je svežanj pao, začuo sam metalni zvuk. Zatim ponovo zatvoriše prtljažnik i auto opet krene“, piše don Tom, pitajući se što su to ubacili i pokušavajući u mraku otkriti što se skriva u svežnju.
Nadao sam se i molio
„Činilo mi se da prepoznajem oltarni stolnjak. Da tu nije bilo i malo svetohranište? Nije bilo prostora za kretanje, nisam mogao pipati ne bih li štogod doznao. Meditirao sam nadajući se da je euharistijski Gospodin sa mnom. Nadao sam se i molio. Molio sam se don Boscovim riječima iz molitvenika Opskrbljeni mladić: „Što bi mi se moglo dogoditi u ovaj dan, moj Gospodine? Ja to ne znam, ali znam da mi se ne može dogoditi ništa što ti nisi još od vječnosti predvidio i odredio...“, prisjeća se don Tom, koji nikad nije otkrio sadržaj toga svežnja, no za njega je to bilo, kako veli, „sjeme nade koje je prihvatio s ljubavlju“.Ta nada nije ga napuštala cijelo vrijeme u zatočeništvu, gdje je svakoga dana molio Anđeo Gospodnji, tri ili četiri krunice, Očenaš, Zdravo Marijo i Slava Ocu za ubijene sestre, krunicu Božjem milosrđu, meditirao nad Križnim putem i slavio svetu misu.
„Iako nisam imao kruha ni vina za euharistiju, ipak sam je slavio, molitve sam izgovarao po sjećanju. Molio sam za svoje otmičare i zahvalio Bogu za sjeme dobra koje su imali u svojim srcima. Zahvaljujući Bogu, ne osjećam nikakvu mržnju spram njih“, kaže don Tom, koji je naporima Vatikana, omanskih i jemenskih vlasti oslobođen 12. rujna 2017. Cijelo vrijeme na sebi je imao istu odjeću, navodi da ga otmičari nisu zlostavljali i čak su mu zbog njegova naglog mršavljenja dali potrebne lijekove za dijabetes. Sporazumijevao se s njima na engleskom jeziku, a premještali su ga nekoliko puta. Svjedoči da ni u jednom trenutku nije pomislio da će ga ubiti.
Don Toma je nakon oslobađanja u Rimu dočekao zamjenik vrhovnog poglavara salezijanaca don Francesco Cereda, a primio ga je i papa Franjo prije svoje opće audijencije srijedom i poklonio mu svoj salezijanski križ, simbol blizine i bratske ljubavi.
Don Tom boravit će u Splitu sljedećeg petka i subote, a u nedjelju i ponedjeljak bit će u Zagrebu gdje će 14. 10. biti predstavljena njegova knjiga „Čudom živ“ pri čemu će se susresti s hrvatskim braniteljima i čuti njihova svjedočanstva iz zatočeništva tijekom Domovinskog rata.
Treba ga poslat u Salakovac ,tamo Bakir smjesta Isilovce za buduci napad na Hrvate,mozda velecasni prepozna kojeg od svojih mucitelja a bilo bi dobro da obide i ostale migrantske centre . Prezivio si jemen ali Bih je opasnija i od jemena ,Bog te blagoslovio , nadam se da nece dozvolit Islamsku drzavu u nasim njedrima