O svom sudjelovanju u Drugom svjetskom ratu priča toliko živopisno kao da se zbio jučer. Kako i ne bi kada je vojna priča koju je danas 97-godišnji Milivoj Boroša doživio 40-ih godina prošlog stoljeća dostojna najboljih i najnapetijih ratnih filmova.
– Ako želite čuti sve detalje, slušat ćete priču danima – napominje ovaj umirovljeni vojni pukovnik koji je bio u vojsci Kraljevine Jugoslavije, pa u snagama NDH, zatim u Jugoslavenskom odredu Sovjetskog Saveza i na kraju ponovno u vojsci Jugoslavije. A sve je počelo u Kumboru u Boki kotorskoj. Boroša se kao aviomehaničar pridružio tamošnjoj bazi hidroavijacije Kraljevine Jugoslavije samo tjedan dana prije početka II. svjetskog rata. Kada je Jugoslavija kapitulirala 17. travnja 1941., nakon samo deset dana ratovanja, zapovjednik je sve pozvao da se predaju talijanskim snagama.
– Bio sam najmlađi u bazi, a jedini sam se ja tome usprotivio. Ni danas mi nije jasno kako su svi samo prihvatili kapitulaciju. Rat je tek počinjao, a mi smo se već predali – kaže Milivoj Boroša i, prisjećajući se detalja, dodaje kako nije mogao učiniti ništa drugo nego uništiti instrumente na hidroavionu koji je popravljao. Izbušio je tankove s benzinom kako bi avioni barem bili neispravni kada ih je već morao predati Talijanima.
Iako je u tom trenutku mislio da je rat za njega gotov, pokazalo se da je i te kako pogriješio. Njegova je priča tu tek počela, a ispričao nam ju je u Domu za starije osobe na Trešnjevci, gdje danas živi. Uz njegove se priče dobije osjećaj kao da su 40-e, a ne 2017. godina.
Mjesto radnje je pak isto – Zagreb. U rodni se grad Milivoj Boroša vratio nakon predaje Talijanima, a kada je došao kući, već ga je čekao poziv za vojsku. Već je, naime, bila počela mobilizacija za vojsku Nezavisne Države Hrvatske.
– O ustašama nisam znao puno, osim da su povezani s terorizmom. Stoga se otpočetka nisam slagao s njihovom politikom – govori ovaj rođeni Zagrepčanin, koji se ipak pridružio vojsci NDH. U to je vrijeme, ističe, jako opasno bilo ne odazvati se pozivu i postati dezerter, pa je bilo jako puno prisilnih regrutacija.
– Kad sam se pridružio avijaciji NDH i došao u zrakoplovnu bazu u Zagreb, odmah sam vidio da postoje dvije grupe vojnika. Jedni su podržavali novi režim, a drugi su protiv svoje volje bili u toj vojsci, poput mene – govori Boroša te otkriva kako su on i njegovi suborci koji nisu podržavali NDH među sobom koristili pozdrav “Za slom spremni“.
Kada je u lipnju 1941. godine počela njemačka invazija na Sovjetski Savez, Boroša je poslan u Njemačku na školovanje. Rekli su im, kaže, da se hrvatski vojnici moraju odužiti Njemačkoj što im je dala državu, no on se s time nije slagao. Već je onda isplanirao da će pobjeći u Rusiju i pridružiti se Crvenoj armiji čim dobije priliku. Međutim, s njime su u avionu uvijek bili profašistički orijentirani vojnici te nikada nije dobio priliku. Ipak, nije htio izdati svoja uvjerenja te na bilo koji način pomagati Njemačkoj u ratu.
– Ja sam bio zadužen za bacanje bombi iz aviona te sam ostavljao osigurače u njima da ne eksplodiraju. Također, bacao sam ih daleko od ciljeva – napominje Milivoj Boroša te kaže kako je jednom, u siječnju 1941. godine, čak uspio bombardirati njemačku kolonu vojnika i vozila. Iako je pokušao sve prikazati kao grešku, izbačen je iz te Legije te prebačen u Zagreb, gdje je čekao suđenje, a priliku je ponovno dobio kada je čuo da vojsci NDH nedostaje ljudi. Mnogi su već poginuli ili se vratili u Hrvatsku ranjeni, a ostali su izbjegavali odlazak na frontu jer su znali koliko je opasno. Boroša je tada tražio da ga primi zapovjednik Zračnih snaga NDH Vladimir Kren.
Poznat je po legendarnom preletu njemačkim avionom u SSSR, gdje je završio u zatvoru
– Javio sam se kao dragovoljac, što je njemu bilo jako drago jer mu je nedostajalo ljudi. A ja sam na taj način vratio njegovo povjerenje i pokazao mu da sam na strani domobrana – govori Boroša i danas ponosan na svoj “trik“. Nakon što je vraćen u vojsku, ponovno je poslan u Njemačku, gdje je upoznao braću Lava i Olega Okševskog. Nekoliko mu je ljudi nakon povratka, naime, čestitalo na tome što je bombardirao njemačku vojsku i tada se pokazalo tko je na kojoj strani, ističe. Braća podrijetlom iz Rusije, koji su kao djeca došla živjeti u Jugoslaviju, također su planirala bijeg u Sovjetski Savez te su se dogovorili da će zajedno to učiniti.
– Ja sam uistinu vjerovao da se novi sistem u svijetu neće održati te da ima više demokratski orijentiranih ljudi nego fašista – kaže Boroša te dodaje da je zato čvrsto odlučio pridružiti se Saveznicima. Tu počinje njegova priča o dramatičnom preletu u SSSR, o čemu i danas postoje legende. U avionu su bili on, braća Okševski te proustaški orijentiran Marko Zeljak, koji nije znao ništa o planu za bijeg.
Bilo je to 26. lipnja 1942. godine. Njihov je avion poletio s još desetoricom, a kada su trebali sletjeti, odvojili su se od skupine i krenuli prema Rusiji. Sve su pomno isplanirali, pa su tako unaprijed napisali pismo u kojemu pišu da se predaju i zašto. Zašili su ga u kaput da ga mogu odmah predati Rusima.
– Čvrsto smo odlučili pobjeći u SSSR te smo letjeli u tom smjeru iako nismo zapravo znali kamo idemo i navigirali smo se samo uz pomoć automobilske karte. Nijemci su nam mahali jer nisu znali da bježimo, a Rusi su pak pucali po nama – prisjeća se Boroša te napominje da su čak razrezali jedan bijeli padobran i pustili ga da visi iz aviona kao bijela zastava, ali njihovu poruku nitko nije shvatio. Morali su zato brzo sletjeti da ih ne bi srušili. Zeljaku su pak onesposobili radiostanicu da Nijemcima ne bi mogao javiti što se događa. Konačno su sletjeli u selo Tarasovo.
– Prvo smo poljubili rusku zemlju, a onda otišli u policijsku postaju gdje su nas saslušali, a potom su nas prebacili u Moskvu – govori Boroša, koji je 8 mjeseci ostao u zloglasnom zatvoru Lubjanki. Ondje ga je osobno saslušao šef tajne policije Lavrentij Berija. Na pitanje zašto su zarobljeni, kaže, rečeno im je da su možda špijuni jer su bili jako dobro organizirani. Unatoč teškim uvjetima u zatvoru, kaže da je tretman bio dobar jer im je većina vjerovala.
Godine 1943. ipak je priključen Jugoslavenskom odredu ruske vojske koji je formiran od dobrovoljaca u Rusiji. U gradu Engelsu na Volgi tada je završio antifašističku političku školu te se oženio, a i sin mu se tamo rodio. Dvije godine poslije vratio se u Jugoslaviju, gdje je dogurao do čina pukovnika. Letio je sve do umirovljenja 1971.
Ponosan je na svoje ratne dane, kaže da mu je žao što ima polemike oko tog razdoblja
Selo Tarasovo posjetio je još jednom, na 40. obljetnicu legendarnog preleta kada je dobio i počasnu medalju. Posebno je ponosan i na zlatni sat koji je dobio od Josipa Broza Tita. Bila je to nagrada što je 1950. godine srušio svjetski rekord u broju padobranskih skokova. Do onda je rekord bio 45 skokova u 24 sata, a on je skočio 75 puta u 16 sati. Jednom je iskakao i iz legendarnog Douglasa DC-3 koji je prošlog tjedna posjetio Zagreb u sklopu svoje svjetske turneje. Bila je to dobra prilika da se Milivoj Boroša prisjeti svojih ratnih dana na koje je jako ponosan, a danas mu je, kaže, žao što postoji toliko polemika oko tog povijesnog razdoblja.
– Ja sam sve to proživio i meni je sve jasno, ali mnogima nije i zato imam osjećaj da se danas puno toga krivo uči – kaže Boroša, koji smatra da Hrvatske danas ne bi bilo da se održala NDH. Dodaje i kako misli da bi se u Hrvatskoj više priznanja trebalo odati antifašističkom pokretu.
>> Počela iskapanja masovne grobnice pod Sljemenom - pokopani hrvatski i njemački vojnici
>> Može li unuk naslijediti mirovinu djeda partizana?
Postaviti ču jedno logično pitanje sa nadom da ovaj komentar ne će biti obrisan. Kada taj gospodin tako dobro sve pamti da li bi se mogao sjetiti šta je bilo sa logorom Jasenovac od 1945 do 1950 ili tu pamćenje prestaje.