Vrijeme je izrade državnog proračuna. U javnosti i politici vrte se prastare isprazne floskule – hoće li proračun biti razvojni ili socijalni, koliko će se dirati obiteljsko srebro, hoće li biti bolnih rezova... Vješti političari pri tome pomno izbjegavaju proskribirane pojmove poput privatizacije ili otpuštanja u javnom sektoru. Umjesto toga, govori se o aktiviranju mrtvih kapitala ili o povećanju efikasnosti javne uprave. No, najveće besmislice su one koje dolaze iz pokušaja političara da čimbenike ekonomskog rasta svedu na jedan jedini – aktivnosti i mjere Vlade. Ako statistika zabilježi neki, pa i minimalni rast, to je zbog ispravnih mjera Vlade. Ako rasta nema, onda je to zbog svjetske krize, teškog nasljeđa od prethodne vlade i njenih kostura iz ormara. Uvjerivši tako sami sebe da su dokazani čimbenici ekonomskog rasta, političari idu i korak dalje. Smišljaju nove i nove “poticaje“ svih oblika, kupuju (našim!) proračunskim novcem baš sve – od beba preko radnih mjesta do većeg BDP-a. Da ih nema upravo takvih, svijet bi stao... Ili nestao?
Kako im objasniti da je stvarnost potpuno različita od opisane? Kako u jednom postkomunističkom društvu izbjeći pogubne stavove o ulozi države, kako izbjeći desetljećima taložene slojeve paternalističkog odnosa? Kako biračima objasniti da krucijalni izbor koji im se nudi nije između tobože poštenih i nepoštenih, već između onih koji će nužni posao države obaviti uz manji trošak i galamu, i onih koji će se u ime države uvući u svaku našu odluku ili čin. Pokušajmo još jednom.
Povijesno iskustvo pokazuje da veći gospodarski rast koincidira s prvima, a sporiji gospodarski rast s drugima, s onima koji se naizgled najviše trude i najviše preraspodjeljuju našeg novca kroz proračune. Gospodarski rast, s njime povezanu zaposlenost i rast standarda, pa onda i rast broja novorođenih, ne da se “kupiti“ konkretnim iznosima u proračunima. Gospodarski rast, i sve pozitivno što slijedi, jednostavno se događa, ali samo u dobro uređenoj, sigurnoj, predvidivoj i jeftinoj državi niskog poreznog opterećenja i minimuma intervencija u odluke slobodnih građana. Obrnuto, dugogodišnji gospodarski rast i sve pozitivno što slijedi neće se dogoditi u državi koja oporezuje “ekstraprofite“, zakonom određuje cijene, tečajeve, kamatne stope, zakonom mijenja ugovore između privatnih subjekata stare deset godina, dijeli kojekakve vrste poticaja, nepovratna sredstva iz raznih fondova, subvencionira kamate za neke namjene... Gospodarski rast se neće dogoditi u državi u kojoj ministri sjede u nadzornim odborima tvrtki, u kojoj se svakodnevno poziva strane investitore, a najvećeg od njih ganja po svim sudovima svijeta, u kojoj se monopolistima u državnom vlasništvu tepa kao “strateškim kompanijama“ i dopušta da desetljećima doslovce uništavaju naš kapital i ruše opću konkurentnost. Gospodarski se rast neće dogoditi u državi u kojoj ministri iskreno vjeruju kako u rukama i pod nogama imaju sve bitne komande koje kreiraju BDP. Gospodarski će se rast dogoditi samo u onoj državi u kojoj ministri znaju što im je posao, ali i ono što im nije posao.
BDP je nedavno počeo rasti jer su pozitivni trendovi nadjačali negativne. Privatni su poduzetnici povećali proizvodnju za izvoz i manjim dijelom za domaće tržište. Trpeći pri tome stotine nepotrebnih fiskalnih i parafiskalnih nameta. Turistički sektor je povećao i broj noćenja i naplaćene cijene u eurima, unatoč svim opstrukcijama od države koja godinama ne može srediti zemljišne knjige i razriješiti vlasničke odnose na turističkom zemljištu. Građevinski sektor čami bez posla iako na stotine projekata s pripremljenim financiranjem čeka najobičnije građevinske dozvole. Znam kompaniju koja ima gotove projekte investiranja, razrađene do u detalj, verificirane analizom tržišta i svih rizika, ima osigurano financiranje, u ukupnom iznosu više od 70 milijuna eura. Sve je tu osim dozvola, koje nije moguće dobiti uz sadašnju aktivnost nadležnih – od ministarstava preko Državnog odvjetništva do katastara i sudova. Sličnih kompanija ima na desetke. Sustavno rješavanje njihovih problema podignut će BDP i sve što uz to ide. Rješavanje njihovih problema, vidimo, nije u domeni poreza ili poticaja. Ono je u domeni činjenja onoga što je doista posao države. Prostorne planove i urbanizam ne donose privatnici. Sudske presude i uknjižbe ne donose privatnici. Pa što se čeka? Da se država prestane baviti poslom privatnika! I da država ne pokušava “direktno proizvesti“ rast svojim intervencijama u poslovne odluke i bacanjem novca koji se naziva “poticajima“. Misterij ekonomskog rasta za ozbiljne ekonomiste danas više ne postoji. Rast se događa na našem dijelu globalnog svjetskog tržišta samo ako naša država drži tempo efikasnosti s uspješnijima. I ništa ne potiče.
